Stotine su plavih snopova svjetlosti obasjale ovaj tročlani sastav gitare, basa i bubnja kad su se popeli na pozornicu pred ugodno popunjen prostor Pogona Kulture. Sama se hala dokazala odličnom lokacijom za usljeđeni flux energije koji Repetitor naizgled bez napora izbacuje u neograničenim količinama. Pogon Kulture nije bio zagušljiv te je dovoljno prostoran za ugodan pogo i barata s osvjetljenjem koje je prigodno nadopunjavalo cijelu predstavu koju je bend izveo. Jer na kraju to je ono što Repetitor radi: performans. Od prvog trenutka kad su se popeli na stage njihova je pristupačna i simpatična ličnost zamijenjena personom te su tako obasjani plavim točkama u polumraku počeli probijati bubnjiće s 'Biću bolji'. Većini je vjerojatno poznato ime Repetitor iz njihove neumorne učestalosti sviranja. Ovo iskustvo prikupljeno kroz brojne gaže očitovalo se u svakom trenutku sata i deset minuta trajanja koncerta. Muzički u vrsnom, eksplozivnom izvođenju svima poznatih pjesama, izvedbe koje konzistentno drže publiku u svojevrsnom transu energije. Fizički u mahnito trzavim pokretima članova kao vođenih nevidljivom silom, od čije je strane pjevač bacan u fantastičnim izvedbama akrobacije. Strukturalno u izboru redoslijeda pjesama koje je tjeralo sve prisutne na kretanje. Sa svih je tehničkih strana tako ovaj koncert bio skoro besprijekoran te je jedina kritika koja se može uputiti možda da su prerano ispucali najjače pjesme te je tako zadnja trećina nastupa bila nešto slabija od sveopćeg kaosa prve dvije. Taj kaos je bio uvođen s prvih nekoliko stvari, ali je eksplodirao na 'Ako te ikada' kad je počela nasilna šutka održavana većinskim dijelom do samoga kraja. Ovdje je frontman, Vlastelica, skočio preko ograde za fotografe u publiku koja je sumanuta podržavala njegove oštre zvuke gitare. Distorzirani, jaki udarci gitare kao da su rezali sveopći šum snage bubnja i basa gdje bi se pjevač uključio s nesputanim krikom, izbacivanjem apsolutno svega čineći mješavinu koja prodire u najmračnije dijelove uma. Teško je predočiti ovakav nastup, Repetitor je predstava jer je njihova glazba samo komadić toga što stvara tu mračnu atmosferu surove energije, a to nije nešto što je lagano izraziti u riječima. Ovo se možda najbolje manifestiralo u 'Suženi snovi' kad je Vlastelica ponovno skočio u publiku, ovaj put u pogo. Ovaj brz ples nasilja nije prestao, već je nas nekoliko koji smo se našli u njegovoj blizini diglo Borisa na leđa što ga nije niti spriječilo u sviranju niti najmanje smanjilo kvalitetu izvedbe. Prljava srž i udarna atmosfera nije zamirala nakon toga kad se u svojem konstantnom bacanju po prostoru čovjek popeo na pojačala gdje je nastavio skakati po nesigurno postavljenim zvučnicima. Naravno ne smije se zapostaviti basisticu i bubnjarku koji su jednakom žustrinom uživljeni postavljali neprobojno čvrstu bazu, isto se tako krećući uživljeno. Sve je ovo bilo popraćeno raznobojni62 brzim svjetlima čineći koncert jednostavno brutalnim. Na žalost, nakon perfekcije te prve dvije trećine koncerta, kad se počela svirati prva manje poznata pjesma dio je publike možda mrvicu previše prihvatio energiju. Prvi stage dive je naravno nadopunio nastup, no nakon četvrtog moram priznati da je već postalo malo nepošteno prema bendu. Još je jedna tužna činjenica bila da je takav entuzijazam proizlazio samo iz prvih nekoliko redova, dok se ostatak ljudi sveo na ritmično kimanje glavom. Ipak taj prostor prema bini bio je divan te se na poznatijim pjesmama poput 'U Pravom Trenutku' moglo skoro lebdjeti po atmosferi. Jedna zanimljiva pjesma koja je stvorila ovakvo okruženje bila je još neobjavljena 'Vodi me u džunglu', brz i protočan pogled na njihov budući rad koji dokazuje da im stvaralačka kvaliteta ne zamire. Zanimljivo je usporediti ovu stvar s njihovim starijim te vidjeti evoluciju benda u nešto više misaono, nešto zrelije. Uistinu prvi ujedno i najduži album skoro pa da nisu ni dotakli te im se repertoar predominantno sastojao od druga dva koja su skoro u potpunosti odsvirali. Ovim su se materijalom pomalo igrali vokalno i instrumentalno posebice u toj zadnjoj trećini koja iako ne toliko jaka je i dalje bila fenomenalna te je afirmirala nastup s pjesmama poput 'Crvena' dodajući onu posebnu eteričnost Repetitora. Ovo mi je bio šesti put na njima i mogu reći da mi je i najbolji do sad. Na kraju koncerta, nakon bisa sam se znojan izudaran izašao iz tog transa i shvatio do kraja što oni rade. Repertoar Repetitora dizajniran je da od uma napravi plazmu, tamnu smjesu koju vode životinjski instinkti i najsuroviji, najmračniji kutci podsvijesti. Distorzija ovdje nije samo instrumentalna, već u potpunosti obuhvaća realnost trenutka, no i bez tog filozofiranja može se najjednostavnije reći da ekipa zna šta radi i prisustvovat tome je prosto uživanje.

jan vržina // 13/02/2018