Došao je još jedan dan kada su fanovi starog Hladnog Piva dobili priliku doći na svoje. Ne računajući koncerte prije 2000. kada prva četiri albuma nisu bili old school, Mile i njegovi suputnici su u 21. stoljeću odradili svega dvije "retro" koncertne serije. Bilo je to 2014. kada su tri dana za redom tresli rasprodani Kset "zlatnom" trilogijom Džinovski-GAD-Desetka, pa nedugo nakon toga isti program ponovili u Jabuci. Trideset godina karijere bila je prva prilika da se stari repertoar uz dodatak uspješnica s "Pobjede" postavi u veliku dvoranu, točnije u mali Dom sportova. Koncert su započeli samoborski veterani Deafness By Noise svirajući hardcore skrojen prema udžbenicima njujorške škole. Sve je to korektno odsvirano i odderano (jer s jednim d bi bilo "oderano" što bi vas navelo na pomisao da pišemo dnevnik jednog živodera), čak je i zvuk bio mrvicu jasniji nego na headlinerima, posvetile su se pjesme ekipi ovoj, ekipi onoj i ne sumnjamo da je svo pozdravljeno hardcore bratstvo bilo nazočno. Možemo i čisto radi komparativne perspektive dodati da je Krmpa trčakarajući okolo i povremeno poskakujući ostavio na bini više znoja od Kekina, ali na taj aspekt nastupa potonjeg ćemo se osvrnuti kasnije. U publici nismo imali prilike vidjeti razularene scenarije tipične za hardcore gig iz jednostavnog razloga što ovo nije bio hardcore gig. Možda bi situacija bila drugačija da su headlineri Sick Of It All i da je koncert u Močvari, jer su usko supkulturno orijentirane klupske svirke najprirodnije okruženje za ovakvu muziku, dok u dvoranskom kontekstu DBN kao predgrupa HP-u djeluje nekako nakalemljeno. Zato ih je i pogodila sudbina da budu tek zvučna podloga za postepeno punjenje dvorane, pa nismo imali prilike izrigati se po frendu ili popiti lakat u stomak na "Vrati flaše". Ali ništa zato. Na Hladnom Pivu od početka do kraja dvosatnog nastupa publika nije uzimala predahe. Pogo je bio masovan. Često nisi mogao kontrolirati svoje kretanje u radijusu zahvaćenim pogom, pa ako nisi korpulentnije građe, letio bi okolo kao kuglica u fliperu kada se odbija od batova, slingshotova, bumpera i targeta. No, nije se činilo da to stihijsko naguravanje ikome smeta. To je bila kolektivna adrenalinska terapija. Moment kada svi u dvorani žive samo za taj osjećaj. U nekim trenutcima je to sudaranje ljudi mlađih i starijih generacija u mosh pitu nalikovalo štrajku. Ako koncert usporedimo sa socijalnim nemirima, dobivamo presliku društva u malome: bend na bini predstavlja vođe "revolucije" i pobunjeničke agitatore, poligon za pogo nasilne prosvjednike, ostatak partera mirne prosvjednike, a tribine šutljivu većinu koja promatra i ne miješa se. Na bini je iz koncerta u koncert primjetno da energija benda pada što se najbolje vidi prema Kekinovom "fitness" angažmanu. Na Šalati smo prije tri godine imali prilike gledati jednu vrlo razigranu verziju Mileta koji skače kao da je i dalje u dvadesetim. Na istom ovom mjestu 2016-te već je isporučio duplo manje energije, da bi je na ovom koncertu dobili najmanje. I ozvučenje je bilo na niskim granama (čitaj: mutno) što je vjerojatno zadavalo probleme jedino nepoznavateljima opusa. Ipak, Mile je pokazao kakvu-takvu umiješnost i solidno raspoloženje za obraćanje narodu između pjesama. Dinamičnost scenskih zbivanja je ponešto narasla kada se pojavio Šemso pojačavši efekt narodnjačke ekspresije na "Bačkizagre stuhpa šeja". Njegovo scensko paradiranje je i Mileta potaknulo da se s njim krene "betlati" u plesu. Dao je svima petardu, osim bubnjaru. Tip se digao da mu da pet, a ovaj ga ili nije vidio od sunčanih naočala ili ga je izignorirao i samo mu je uzeo flašu vode. Dobrim izborom se pokazalo i Krmpino gostovanje na "Rigoletto" tijekom bisa gdje je optrčao binu uzduž i poprijeko što je rezultiralo vrlo prigodnim "masakrom" u publici. Koncert je završio oko 23:30 i pražnjenje dvorane se vrlo brzo izvršilo iako se nikakva "evakuacija" nije forsirala. Određen broj ljudi je i ostao u praznoj dvorani te pred binom ćaskao međusobno te s članovima DBN-a. Zaključak bi bio da unatoč padu energije benda kako po pitanju binske mobilnosti, tako i žustrine u izvedbi , publika i dalje pokazuje pozavidnu spremnost da koncerte Hladnog Piva masovno pohodi i pruža im snažnu podršku. Nezaboravne pank štale gdje sve puca po šavovima od nekontroliranih pogo vrtloga, gdje se glasnice gube u deliričnim singalongovima, penje se na ramena i crowd surfa te gdje se više pive prolije nego popije i dalje su pobjednički scenariji na koje možemo računati kad je posrijedi Hladno Pivo. Barem kada sviraju rani repertoar zaključno s "Pobjedom". I inače im na starim stvarima izbija najveći kaos (čak su i posjetioci drugog dana ove priredbe potvrdili da je prvi dan bio divljiji), pa si možete zamisliti do kakvih eskalacija tek dolazi kada su na repertoaru isključivo stare. Rasprodana old school večer nam pokazuje da popularizacijom novih pjesama raste i popularnost starih. Hladno Pivo je možda ostarilo, ali njihove stare stvari nisu.

ognjen bašić // 04/03/2018

> vidi sve fotke // see all photos