Jedan od posljednjih naših (mojih i Tuninih) koncertnih izvještaja dogodio se prije skoro 4 mjeseca što bi reklo da sam vjerojatno malo, uslijed drugih obaveza, ispala iz izvjestiteljskog đira. Stoga se, dragi terapijski čitatelju, unaprijed ispričavam za eventualno nezadovoljstvo količinom i kvalitetom očekivanih informacija. Na ovaj gig dođoh isključivo radi lokalnog benda Shin koji nisam gledala jedno sigurno 3 godine. Mislim da je zadnji put čak bio kad su svirali u Grazu te divne 2015. Učinilo mi se nekako da u zadnje vrijeme nisu toliko koncertno aktivni kao na početku karijere, što je malo bed, jer su oni i više nego očit kandidat za probijanje na puno višu razinu. Jebiga, prioriteti su prioriteti i od muzike se ne živi, ali Shin svakako i dalje ima široku bazu fanova kako po Hrvatskoj, tako vjerojatno i mnogo šire. To nam je potvrdila i sama frontvumenica Tea rekavši kako im je ovo sigurno jedno 5. put da sviraju u Vintageu i kako im nikad nije došlo više ljudi. Što se tiče svirke, znači 9/10 (jer ništa nije 10, jebiga). I auditivno, a bogami i vizualno djeluju kao pro bend: tako skoncentrirani i ozbiljni, a opet opušteni i spremni za zajebanciju. Na Tei se vidi da ima barem jedno desetljeće iskustva u frontvumenovskoj/vokalnoj ulozi jer je skroz opuštena i između pjesama uvijek ima nešto za reći. Možda pomalo komična poveznica, ali nešto u fizičkom izgledu njihovog bubnjara podsjetilo me na Travisa Barkera. Rekla bih da mu Matija izgleda kao mlađi brat. Samo da cepa fus u tupa-tupanju bilo bi još bolje! Siberian Meat Grinder sve je poznatiji HC bend from madr Raša koji sam prvi put gledala prije 5 godina kad su bili još praktički pravi underground bend. Tek su bili izdali prvi album (istoimeni) te su na, vjerojatno prvoj većoj turneji, kod nas zasvirali baš u maloj dvorani Jedinstva te time privukli nešto manji broj ljudi. I to većinom punk ekipu koja gotovo uvijek dolazi na takve manje gigove, dok velike izbjegava u širokom luku. Gigovi manjeg kalibra meni su uvijek radi pank atmosfere bolji i draži, još ako prostor i ozvučenje dozvoljavaju bendu da se u žanrovskim okvirima izrazi, a da to ne zvuči kao neki krš, di ćeš bolje! SMG je definitivno stasao u ovih 5 godina pa samim tim više nemaju što tražiti u manjim underground klubovima. Nabavili su još nekog repera, koji im je vjerojatno i prije bio na vokalu (teško je to znati kad čovjek ima masku). Prije je to bilo više pjevanje i deranje, a sad ga baš rukama izrepava, pozivajući ekipu u publici da u pauzi od američkog cricle i moshpitanja odmori prakticirajući neke Fred Drust Hip-Hop Rap Rap Rap pokrete rukama koje mlitavo vise s oznojenih, izmorenih tjelesa. Prije kojih mjesec dana sam sasvim slučajno završila na koncertu Defness By Noisea i tamo primijetila koliko se smiješno frontman ponaša dok govori između pjesama. Ne znam kako bih to onomatopejizirala, to je valjda ta neka šablona kako se hardkor frontmeni moraju ponašat između pjesama da bi bili još više hardkor, a meni je to fakat smiješno. Još kad na to sve dodaš baš tipični rašn ingliš to onda zvuči ovako nekako:

get RE-DI for dA E-TR-NA-L KRUSEEEEEJD!!!
TENK JUU ZA-GREB ... TENK jU EV-RI VAAAAAAAAAAN!!!''
DONT FA-KAP DI KRUZEJD, TENKJUUUUUUUUUUU!
MESIĐ tu KRI-TIKS, tu EV-RI VAAAN!! DONT STAAAP! ĐAZ GEET BIIII-ZIIIIII!!'' Mislim da bolje i smješnije od tog jednostavno ne može! Energični su oni i dobro sviraju, nema tu uopće sumnje, samo ta energija ne dira niti jedno polje na gitari moje duše, jebiga. Sve u svemu, otputih se, pomalo razočarana usred njihovog giga kući, sretna što sam se barem dobro nasmijala i pogledala Shin nakon dugo vremena.
Do slušanja!

lejapeja // 30/03/2018