Kao žitelju Zagreba teško mi se odlučiti za putovanje na koncert izvan grada ukoliko se ne radi o višednevnom festivalu uz opciju kampiranja. Vodim se time da neprekidno putovanje do događaja i natrag ne smije trajati duže od provoda na odredištu. Kakva je to zabava ako više vremena provedeš putujući nego lumpujući? Stoga, ako koncert izvan matičnog mi grada traje jedan dan, računam da si moram putovanje sam pretvoriti u avanturu koja će trajati više dana te tako simulirati festivalsku atmosferu. Poklopilo se da dan prije 3. Prvog maja gerija u riječkoj Harteri nastupim kao ČudNoReĐe (u vokal/akustična gitara solo varijanti) te kao zamjenski bubnjar u još dva pank benda. Tako je festivalsko raspoloženje već na prvom danu ekspedicije doseglo solidnu radnu temperaturu. Instrumente sam poslao u Zagreb autom kojim sam i došao te idućeg dana nakon spavanja na Kontu odlučio dočepati se Pule autostopom.
Sada bih mogao komotno reći: "zaglavili smo na stopiranju, pa zbog kasnijeg dolaska propustili prvi bend večeri". Koliko god to bio savršen alibi, neću za njime posegnuti. Došli smo u Pulu na vrijeme i odlučili se za opciju druženja pred Kaštelom iz razloga što nam
Petar Punk nije nimalo napet bend. Pa neka nam se slobodno najebu krvavih majaka kao u pjesmi "Krv pijem, krv žderem". Btw, po meni je to njihova jedina dobra pjesma i to ponajviše radi spota gdje su riječi urnebesno usklađene s prizorima seosko-oficirske veselice iz crnotalasnog ex YU filma "Kad budem mrtav i beo". A i stilski odskače od ostatka repertoara koji se svodi na predvidljive punk rock pjesmuljke kenjkavog vokala bez potencije da iznjedri išta iole specifično i vrijedno na duge staze.
Usljedili su
Po' Metra Crijeva. Odmah ću reći kako ih smatram sjajnim bendom te glavnim glazbenim razlogom mojeg dolaska. Lijepo je vidjeti Brkove i Kuzmu na istom koncertu, ali Brkove u Zagrebu i po ljetnim festivalima diljem zemlje gledamo pod normalno, dok sam radi Kuzminih posjeta Zagrebu prošle jeseni i zime pomislio kako ljeto u gradu nije ni prošlo. S druge strane, jedini put kada sam čuo Po' Metra Crijeva u Zagrebu je bilo prije 10 godina u KSET-u. I to samo jednu pjesmu u obradi Hesus Attora. Nisu se pojavili ni mjesecima nakon izlaska iz višegodišnjeg hiatusa obilježenog izbacivanjem novog albuma. Zato i eto mene u Puli, jer ako neće brdo Ognjenu, zna se tko će kome.
Ono što ih prvenstveno čini sjajnim je jedinstvena kombinacija glazbenih izričaja koja je ne samo domaći, nego vjerojatno i svjetski endem. Radi se o death metalu s primjesama thrasha pomiješanim s istarskim melodijama i natruhama eklektike na tragu Mr. Bunglea i Fantomasa. Uz klasičan metalski instrumentarij koriste se sopile i klavijature, a vokalni izričaj donosi čitavu paletu vokalnih boja kakvih se ni Mike Patton ne bi posramio. Tekstovi na kastavskoj čakavštini pokrivaju tematiku od raznih psihopatskih ličnosti i drugih društvenih prijestupnika preko slavenske mitologije do antifašizma i kritike sistema. Tu su i specifične maske te kostimi u kojima čitav bend liči na strašila iz kastavskih šuma.
Aktivnost u publici bila je svedena na nas nekoliko pojedinaca koji smo se u deliriju sudarali jedni u druge, bacakali se i urlali. Dogodila se i pokoja omanja erupcija šutke na tupa-tupa dijelovima i nešto oveća na bisu kada se svirala "Ča je trubilo". Međutim, onaj mirujući dio publike nije ostao prekrštenih ruku i mrkih pogleda te su u korist benda zabilježeni mnogi "votafak!" i "hahaha, koji luđaci!" izrazi lica. Pogotovo kad je u publiku sišao pridruženi član benda, lik s maskom u dugačkom crnom mantilu zlokobno obilazeći ljude i prijeteći im plastičnim nožem. Bio je to Frane Iznutricosjek, junak istoimene pjesme. Dost' otkačen potez za oživjeti publiku - poslati na njih ubojicu.
Metal je inače poznat kao vrlo generična muzika jasno zacrtanih subžanrovskih pravila, a metalci kao publika vrlo izbirljiva i osjetljiva na razlike među brojnim potpravcima. U tom smislu je Po' Metra Crijeva vrlo značajna kreativna pobjeda izborena za metal ligu. Međutim, to je dvosjekli mač kada je u pitanju prođa benda. PMC je kao balansirano eklektički bend potencijalno previše nemetal za metalce, a previše metal za nemetalce, iako potencijal za nešto širu afirmaciju leži u vrlo tankoj i propusnoj granici između humora i ozbiljnosti. To je karta na koju je sigurno igrati na terenima većeg broja glazbenih supkultura, čak i ako u pravilu nisu sklone provariti žestoku i nervoznu muziku punu ekspresivnih promjena.
A kada se sva ozbiljnost između redaka odbaci i priča okrene na potpunu lakrdiju, kada etno postane narodnjak, a punk rock (a ima tu i heavy metala, da se ne lažemo) zvuk samo forma, onda dobijemo
Brkove. Dok ih jedni smatraju punk izgovorom za slušanje cajki, za druge su veći pankeri od "pravih" jer vrše punk diverziju na cajke. Upravo im je ta pozicija između dvije vatre priuštila regionalnu slavu, jer su uspješno kreirali kontroverznu formulu po kojoj im broj hejtera pumpa broj obožavatelja.
Ljudi su plesali, ulazili u pogo, pjevali ispetih žila, grlili se, zalijevali pivama...na njihovim koncertima uvijek je tako. Šemso ponekad u svojim verbalnim eskapadama bude iritantan i zamoran zvučeći frustrirano, ali ovoga puta je dobro raspoloženje odnijelo pobjedu, te je uspio postići razinu da mu spike od početka do kraja giga budu nabrijavajuće i zabavne svima. Brkovi često za svaki nastup isplaniraju neke drugačije popratne show pizdarije kako bi im unatoč predvidljivoj muzici i setlisti koncert izgledao drugačije. Ovog puta toga nije bilo, ali opetovano (vjerojatno i spontano započeto) prikucavanje estradne grupe Buđenje na tapet prijezira i sprdnje je nešto po čemu će se ovaj koncert pamtiti kao drukčiji od prethodnih.
U Zagrebu gotovo da nema mjesta gdje
Kuzma & Shaka Zulu nisu nastupili: alternativni klubovi, šminkerski klubovi, gradski trgovi, šatori, Studentski centar. Dijelili su bine s Nenom Belanom, J.R. Augustom, Univerzitas, Edom Maajkom itd. pa što ne bi mogli s Brkovima ili čak s Po' Metra Crijeva. Njihovi italo disco/pop/reggae/rap hitovi zaista se uklapaju svugdje, u svaku ekipu. Ako kao dalmatinci i prenositelji splitskog stanja uma u Zaboku imaju fanova dovoljno da održe tamo koncert normalno da će imati i u Puli. Ali izgleda da nije potrebno biti s mora da se barem inicijalno ubere spika majstora s mora - dovoljno je tamo ljetovati. Zapravo je dovoljno obratiti pažnju na njihove tekstove koji jasno i jezgrovito prenose poruku, bila ona hedonistička ili usmjerena na društvene probleme. Lijepo je vidjeti da u doba depresivne, rezignirane i hipersenzitivne muzike pozitivan pogled na život još uvijek nije među publikom naivna utopijska tlapnja i predmet podrugivanja, već pokretačka energija: ona koja bolji svijet ne smještava u prošlost ili odgađa za budućnost, već ga donosi ovdje i sada - u atrij puljanskog Kaštela.
Iako Kuzma & Shaka Zulu ne izvode žestoku varijantu muzike, nerijetko su kadri u publici atmosferu dovesti da razine najluđe pank štale (iako bez poganja). Ovdje se to nije dogodilo, ali zato se narod u drugoj polovici seta često masovno penjao na stage da bi zajedno s Kuzmom i Galileom pjevao, plesao ili barem s pivom u ruci veselo teturao binom. Velike čestitke redarskim snagama što u toj situaciji nisu burno reagirali ili ju nedajbože sasjekli u korijenu, već puštali ljudima da se izvjesno vrijeme zadrže na bini, a nedugo zatim ponovo popnu. Još sam na jednom davnom Monte Paradisu svjedočio takvom liberalnom pristupu sigurnosti gdje je minimalno reagiranje ujedno i najbolje reagiranje, a sve preko toga partibrejking. Svaka čast. Tako se održava status Pule kao opuštenog i tolerantnog grada.
Dio oko procjene broja ljudi ću preskočiti. Zajeban je to dio. Organizatori znaju negodovati ako procjena bude pogrešna, iako niti na upit nisu skloni odati točan broj prodanih karata. (Govorim općenito, nisam pitao konkretno Incognito Agency). Ako se procjeni da je ljudi bilo manje od realnog stanja to se smatra lošim za publicitet eventa. Naravno, pogreška se smatra poželjnom u slučaju da se procijeni kako je ljudi bilo više nego što je. Iako iz nekih izvora saznajem da i to u slučaju pretjeranog napuhivanja brojke zna biti nezgodno radi Zampovih taksi. Reći ću samo kako Kaštel nije bio krcat od prvog do zadnjeg reda, ali je bio prilično solidno popunjen. Važniji dio je da je atmosfera bila fenomenalna po pitanju zračenja pozitivnih emocija, iako sigurno ne najluđa koju sam vidio u životu. Sve u svemu, dabogda se ponovilo.
Za kraj se vratimo na uvod. Spominjao sam kako mi je u slučaju odlaska na jednodnevne koncerte van matičnog grada potrebno provod produžiti za još koji dan kako bi se dobio dojam da se išlo na višednevni festival. Ovoga puta se boravak u Puli pretvorio u pravi spring break. Ostalo se punih pet dana! Bila bi grehota uslijed produženog vikenda uoči Prvog maja i po gotovo ljetnim temperaturama napustiti grad koji mi je i otprije poznat kao ugodno i gostoljubivo mjesto. Naravno, bio sam i u fenomenalnom društvu. Spavalo se pod vedrim nebom, išlo i na neke druge događaje u gradu, upoznavalo nove ljude, jedne noći se dobio i džabe smještaj temeljem ovog potonjeg, bacilo se po noći u more, sviralo se i pjevalo na ulici na načine koji su nam prije bili nezamislivi (npr. u fontani) i tako dalje. Sve u svemu, odlazak na koncert produžio se u smjeru produktivne skitnje nalik ljetnoj avanturi. Živjelo se ovdje i sada te uživalo u svakom trenutku kao da je zadnji. Zvuči kao veliki klišej, ali zaista smo se osjećali tako. Hvala ti, Pulo, što si nam velikodušno dozvolila da to učinimo čak i usred proljeća.
Radi cijelog tog spleta okolnosti moram se ispričati što izvještaj debelo kasni. Nisam na ulici imao laptop da ga napišem. Nedajbože da jesam, jer bi i on vjerojatno "izvjetrio" kao fotke s događaja koje je okinula naša akreditirana foto persona. One su, naime, nestale skupa s uređajem u kojem su bile pohranjene, a isti se nalazio u ruksaku koji je nažalost nestao u svoj toj gunguli. Valjda je to bila žrtva zatražena od (ne)sveca koji nas je štitio tijekom cijele ove partijanerske groznice u Puli.
ognjen bašić // 05/05/2018