Srećom kod Repetitora još uvijek nema kalkuliranja, još nema posustajanja, opasnost za bubnjiće i druge dijelove tijela još uvijek je prisutna. Na jednoj od posebnijih lokacija ne samo na ovim prostorima već vjerujem i globalno koja istovremeno spaja visoku umjetnost i vizuru rezidencijalnog urbanog planiranja te nedovršene tranzicije pokazali su kako su sirova snaga i jednostavnost izraza sasvim dovoljni za postizanje svih mogućih pojedinačnih ciljeva koji se namjeravaju postići odlaskom na koncert. Nema tu nikakve mudrosti, svi rifovi su već stotinama, ako ne i tisućama puta odsvirani, sve to zvuči kao da Nick Oliveri svira u Bauhausu ali to je u ovom slučaju najmanje bitno, bitna je energija. Zapravo je najfascinantnije koliko je Repetitor jači bend uživo nego na studijskim albumima iako ponekad zna zabrazditi u nemaštovito rokijanje i ponavljanje klišeja, ali čak i ti trenuci prolaze gotovo bezbolno zahvaljujući Borisovom scenskom ponašanju koje je uvijek na rubu ozljede, znači uobičajeno lamatanje sa gitarom, penjanje po zvučnicima, stagediving, već dobro poznati folklor. Ne treba zaboraviti niti Ana-Mariju i Milenu bez kojih bend ne bi imao nit desetinu snage i posebnosti koje ima sada. Prostor ispred pozornice bio je dupkom ispunjen, dosta je teško procijeniti koliko je točno ljudi bilo, oko par stotina, možda tisuću i gotovo svi do jednog su bili euforični, čak i ekstatični dijelom sigurno i zbog tekme. Više-manje tijekom cijelog nastupa bilo je konstantno gibanje, malo se usporilo samo kada su cure preuzele glavnu riječ u sporijoj Sve da Zaboravim i kvazi etno Crvenoj. Tragovi komercijalnijeg zvuka sa prvog albuma potpuno su nestali, preostale su samo one najabrazivnije poput Ogledala i Ja koje su činile dobru okosnicu nastupa sa pjesmama sa drugog albuma poput Djevojke idu u Minhen, Biću Bolji i ubojite U Pravom Trenutku. Polovica nastupa otpala je na zadnji album Gde Ćeš koji je sudeći po reakciji publike još i najbolje prihvaćen, Jataci, Beskraj i Ekspedicija pjevaju se zajedno sa bendom, Ako te ikada postala je pjesma na kojoj se lomi koncert i nastaje potpuno ludilo, ako je u ovakvom tzv. pitomom okruženju nastala ovakva ludnica, biti će zanimljivo promatrati što će nastajati u većim prostorima sa HC ekipom. Pokušati će se spasiti žene i djeca, ali bojim se da će sve ostati na pokušaju. Nastup je trajao svega sat i kusur, ali za bend koji stvara ovakvu buku više nije niti potrebno jer prelazi u preopterećenje. Uglavnom ne izgleda da će se Repetitor tako brzo promijeniti, a ni ne treba jer i ovako ima još dosta toga za reći. Bazen neiskorištenih glazbenih ideja je velik, mladost i energija su tu, publika je sve mnogobrojnija i raznovrsnija, ima tu svega od šminkera do metalaca, svi pronalaze nešto u kontroliranoj buci i jednostavnim porukama koje još uvijek većinom služe izbacivanju bijesa i frustracija, ali se poalagano i otvaraju novim idejama. Ne može se, a ne bi se ni trebalo očekivati da bend uvijek ostane isti jer samo je mijena stalna, ali dok će god imati ovakav pristup neće biti problema, bar ne sa nastupima uživo, studijski albumi ionako služe samo kao neka vrsta uvodnog programa u nastup. Meni je bilo odlično kao i uvijek, nadam se da je bendu bilo jednako dobro, publika je čini se dobila ono po što je došla tako da nema zamjerke i vidimo se drugi put.

tomislav // 08/07/2018