home > koncert > SuperUho #5 (2.DAN) @ Primošten, 07/08/2018

kontakt | search |

SuperUho #5 (2.DAN) @ Primošten, 07/08/2018

Peti je ovo put da se u Primoštenu održalo SuperUho. Kako na svoju sramotu ni na jednom dosad bio nisam, tako je pala odluka da se, unatoč degutantno bogatoj obalnoj koncertno-festivalskoj ponudi ovih dana (topli pozdrav onim dežurnim kenjkalima koji svake godine tako spremno skoče ustvrditi da naš turizam ne nudi ništa osim sunca i mora), svakako skoči i do Primoštena. Pa makar na jedan dan. Odabir koji bi to dan mogao biti osjetno je olakšan činjenicom da je drugog dana svirao Turbonegro. Tako da je udarena neka sasvim simbolična regenerativna pauzica nakon Ferragosta, i pošlo se kotrljati na osuperivanje ušesa u utorak. Nažalost, taj je proces trajao puno duže nego što je bilo planirano. Naime, tamo negdje kod Karlovca kolona od milijun kilometara i promet obustavljen satima. Saznajemo kasnije da je kombi usmrtio osamdesetogodišnjeg biciklista. Pokoj mu duši, počivao u miru. Uglavnom, stiglo se tek na drugu polovicu koncertnog programa.

Prije nego natuknem koju o bendovima, volio bih vam spomenuti i činjenicu da je festival koncipiran na poprilično dobar, jako dobar, odličan način. Bogata ponuda kojekakve hrane i pića po relativno pristojnim cijenama. Pa onda Iskonov štand koji šakom i kapom dijeli sve od kokica preko rakije (u neograničenim količinama svaki dan od 18 do 19 sati, molim vas lijepo) do nagrada osvajačima beer pong turnira. Inače sam korisnik Iskonovih usluga, i malo je reći da sam istima razočaran, ali ovime su se solidno iskupili. Zatim redarska služba sastavljena od momaka dobro poznatih iz zagrebačkih klubova kojima je očito obznanjeno da ima da budu fini i pristojni, pa su takvi i bili, i to na najjače. Nadalje, lokacija stvarno vrh. Pljuneš do civilizacije (nema onih poznatih šetnji od 45 minuta po paštetu i vino), a imaš dojam da si miljama od nje. Plaže lijepe (taman puca pogled na gigantsku Gospu preko puta za koju smo jadni isprva mislili da se radi NASA-inoj lansirnoj rampi), kamp odličan i opskrbljen pitkom vodom. Pozicije pozornica logične i praktične, sve prostrano, a sve blizu. Još se i Primošten kao grad ispostavio sasvim simpatičnim. E da, pa bio je i WC autobus na festivalu. Znači WC koji je autobus. Autobus parkiran unutra i u njemu WC školjke, pisoari, umivaonici. WC bus. Slatka osveta za sve one pute kad ste htjeli pišati u busu prema moru ali je WC bio zaključan.

Uglavnom, upalo se unutra u trenutku kad je na drugom stejdžu počinjao No Age. To mi je onako pomalo zanimljiva odluka, da se ima dva stejdža. Čisto stoga što se termini koncerata niti u jednom trenutku ne preklapaju, nego se svi konstantno selimo s jednom na drugi stejdž, i tako šest puta tijekom večeri. Mislim, fora je to, bitno da je muving. Samo nekako sam dojma da s ekonomske strane i nije najlogičniji potez. Ali, što ja na kraju dana znam o tome? Dakle, No Age je prašio svojih sat vremena pred omanjom brojkom ljudi, recimo da nas je bilo dvjesto. U kombinaciji s malenom pozornicom, njihovim sramežljivim nastupom i pomalo lo-fi estetikom, mogao se stvoriti dojam da se radi o nekom mladom "demo" bendu koji nas je ugodno iznenadio i možda si ih i pustimo doma, a ne o sad već veteranima koji su još tamo prije 7-8 godina punili i znojili KSET-ove. Ne govorim to sa željom da ispadne kao nešto loše, dapače. Bilo je simpatično. U mojim su očima prije svega vrijedni poštovanja iz razloga što su dvojica, sviraju gitaru i bubnjeve, nastali su 2005., iz Amerike su, a ne zvuče kao White Stripes. A to je stvarno jebeno rijetko, složit ćete se. Za one koji ne znaju kako točno zvuče, odgovor bi bio bučno ali i melodično, krljavo ali i cathy, punkerski ali i hipsterski. Bubnjar ume lepo da peva, a gitarist je uzgojio kosu preko očiju pa sad gleda još samo sebi u dušu, introvertčina jedna. Set im je lista bila nošena na krilima vrlo hvaljenog novog albuma u kombinaciji sa starim numerama, a u pauzama među njima su nas pokušavali nahajpati na činjenicu da nakon njih slijedi grande Turbonegro. Hvalili su se da su ručali s njima i da su im ovi čak i platili pive i tako to. Iako to ne pušim, pa nije to InMusic da bendovi sami, a ni drugima, plaćaju pive. U biti nemam pojma ni događa li se to na InMusicu, ali je jebeno trendi srati po njemu, pa rekoh ajde de i ja ću malo.

Ok, dakle Turbonegro u biti uopće nije bend koji nešto naročito slušam više. Bila je neka faza u srednjoj školi, nakon toga tek sporadično. Ali još od tad gori želja da ih vidim uživo. A bogami to i nije baš bilo tako lako izvedivo, ne sjećam se da su recimo ikad svirali u Zagrebu. Tako da sam se iskreno malo i iznenadio kad sam osvijestio da su oni headlineri SuperUha. Jer evo priznat ću vam, malo sam imao predrasudu o tom festu kao o jednom mjestu gdje bi gro publike trebala činiti kužersko-hipsterska ekipa, koja ne bi nužno bila njihova ciljana publika. Donekle sam se prevario, bio je to najmasovnije posjećen koncert na festivalu (što i dalje ne znači da nas je bilo više od recimo 600-700, ili mi se barem tako čini), sa sasvim pristojnim komešanjem i feedbackom. Naročito pred kraj koncerta, kad se već moglo sudjelovati i u šutki, ramenoj nošnji, bivanju osobom koja je namočena pivom, itd. Svirka kao takva odrađena na vrlo visokoj razini, baš onako svjetski što bi se reklo. Vidi se da su bend koji je navikao svirati i pred puno većim auditorijima diljem svijeta, baš imaju taj scenski nastup u malom prstu lijeve noge. Ali i dalje ne ostavljaju dojam kao da su programirani da to odrade i odu doma, već bi se ovako odoka reklo da guštaju. Rutavi ispretetovirani frontmen s legendarnom kapicom je dakako fokus pozornosti sa svojim macho-gay iskarikiranim držanjem, ali nažalost ozvučenje i nije baš dopustilo da otkrijemo sve čari njegovog zamamnog vokala. Mislim da bi setlistom nezadovoljan mogao biti tek onaj najokorjeliji fan benda koji se nadao nekoj opskurnoj pjesmici s drugog albuma, ali svi mi ostali koji smo došli čuti hitove, smo se namirili. Iz pjesme u pjesmu je ta deathpunk hardcore glam rocknroll machine zvučala sve podmazanije i žešće, što je rezultiralo i sve većom razgaljenošću nas dolje, pa smo se na bisu čak i odazvali pozivu da uradimo wall of death. Na jebenom SuperUhu, hahahaha. Ma bilo je super.

Zadnji "bend" večeri je ujedno poslužio i kao svojevrsni afterparty. To je recimo jedini mali minus organizaciji, nisam se često susretao na festivalima sa situacijom da u jedan ili dva ujutro apsolutno svaka muzika prestaje. To je valjda ta family friendly shema. Bio je u backstageu i kutak za djecu, neka igraonica valjda. Znači, Blue Hawaii su se zvali ti zadnji ljudi. Momak i cura iz Kanade, s tim da on više izgleda kao jedan Bjelorus u toj svojoj potkošulji. Iako po internetima vidim da ih se spominje kao neki štatijaznam eksperimentalni synth pop bend, ja sam ih doživio kao DJ-a koji vrti onaj slađahni ljetni house i djevojku koja pjevuši, generalno je simpatična, ali se malo previše hihoće i zahvaljuje (hue hue Kanada amirite). Pojma nemam o toj muzici ništa, ali mogu samo reći da su u tom momentu sjeli točno onako kao što ljudima na ljetnom festivalu zna sjesti malo lagane plesne elektronike nakon 5 bendova, a to je dobro. Zabavili smo se. Jedino mi nije jasno kako se žale da su im rekli da moraju svirati sat vremena, a oni jadni imaju samo 50 minuta materijala, ako imaju 3 albuma izdana. To je rezultiralo time da smo na kraju slušali remix "Jolene" uz kojeg je pevaljka šutjela, pljeskala rukama i čagala isključivo nogama, baš kao i svi mi ostali.

To je bilo sve od službenog dijela programa za taj dan, ali kamp (u njega se isto plaćao upad nekih 150 kuna, ali nisam vidio da itko išta na licu mjesta pita oko toga) je definitivno i dalje bio iznenađujuće živahan tijekom ostatka noći, čak je nepoznat netko oko 4 ujutro apsolutno izdominirao "Teške boje" uz akustaru. Mislio sam da će vam trebati pisati i sa zadnjeg dana, ali izgleda da je Peđa to već riješio. Vidio sam na festivalu i nekog čovjeka u majici na terapiju.net, možda vam taj napiše nešto o ponedjeljku. Ajde, živjeli vi meni. Pomalo.

ujak stanley // 10/08/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture 11/12/2018

Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture 11/12/2018

| 14/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture

Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture

| 13/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

| 12/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

| 12/12/2018 | terapija |

>> opširnije


cover: J.R. August, Nina Bajsić @ Sax! 06/12/2018

J.R. August, Nina Bajsić @ Sax! 06/12/2018

| 07/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 07/12/2018 > 15/12/2018 | ri, ri rock festival
    07.12.2018. | okc palach - dodjela nagrade ri rock kipić | 35 kn / 45 kn
    bajo svira fit, termiti, denis & denis, šajeta, yars, keops

    08.12.2018. | okc palach - nastup demo bendova i gostiju | 35 kn / 45 kn
    demo bendovi zenoth, fanaa, media effect, mamut, chronic disease
    + mandrili, one piece puzzle, iz@ medošević i borgie

    14.12.2018. | pogon kulture - koncertna završnica | 70 kn / 90 kn
    let 3 svira prva 2, grč

    15.12.2018. | pogon kulture - koncertna završnica | 70 kn / 90 kn
    pankrti, valter svira parafe, po' metra crijeva
    >> najawa @ terapija.net
  • 14/12/2018 > 15/12/2018 | zg, tvornica
    elemental
    >> najawa @ terapija.net
  • 14/12/2018 | zg, vintage industrial bar
    6. rođendan vib-a
    --------------------
    elephant stalker
    from another mother
    killed a fox
    delorean band
    >> najawa @ terapija.net
  • 14/12/2018 | zg, kset
    igralom
    >> najawa @ terapija.net
  • 15/12/2018 | zg, vintage industrial bar
    6. rođendan vib-a
    --------------------
    vintage rock forces
    mojo stuff
    >> najawa @ terapija.net

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*