Ovog ljeta nisam posjetio toliko festivala kao protekle dvije godine. Ljetovanje mi se uglavnom sastojalo od stopiranja, divljeg kampiranja i sviranja na ulici. Provedoh ukupno 40 dana izvan Zagreba na raznim lokacijama od Orahovice do Ade Bojane, većinom uz obalu. Ali bez obzira na sve ludorije koje sam proživio u "nefestivalskim" uvjetima, falili su mi koncerti (kao što će mi, btw, uskoro vjerojatno faliti putevšestvije). Stoga sam po povratku u Zagreb krenuo brže-bolje tražiti događaje koje mogu posjetiti. Kombinacija znatiželje i nedostatka druge zanimljive ponude me je tako prošlog petka dovela do Kseta.

A tamo se imalo što za vidjeti. Park na Martinovki pun ljudi isto kao i dvorište Kseta. Čak su otvorili i ono dodatno dvorište iza kluba preko kojeg se po danu ulazi na faks. I tamo je bilo ljudi. Pomislih na trenutak da nije možda brucošijada FER-a malo poranila. Dobro, nije baš bilo toliko puno ljudi, ali dovoljno puno da jedan prosječni posjetitelj Kseta to ne bi očekivao.

Povod je bila promocija prvog albuma Jeboton Ansambla "Širi ljubav ili šuti". Tko je šutio, ostao je doma. A takvih nije bilo puno. Stotinu grla je u Ksetu punom od podija do galerije pjevalo uglas njihove lakopamtive durske melodije koje zvuče veselo i kada tekstovi nisu o cvjetanju ruža. Ovo je prvi put da sam ansambl gledao na pozornici, a ne kao protekla tri puta u razini s publikom. Ali unatoč povišenju, nije se osjećala nikakava distanca između izvođača i publike. Svirka je i dalje više nalikovala spontanoj, ležernoj i neformalnoj svirci na tulumu, nego upriličenju pomno planirane glazbene predstave. Jebotonci su i dalje jedni od nas, sasvim obični ljudi svjesni očiglednih problema u sistemu i međuljudskim odnosima, bez iluzija o čudotvorstvu koje će spasiti svijet, ali s riješenošću da usprkos tome zadrže vedrinu, uživaju u malim stvarima i slave život kao vrijednost samu po sebi.

Netko bi im mogao spočitati da su im tekstovi banalni i plitki, ali priroda radosti je naprosto takva da ne zahtjeva naročitu verbalnu umješnost kako bi se izrazila. Ona (osim u slučaju oporavljanja od težih tragedija) nije predmet ni rezultat pomnih promišljanja i introspekcija. Ona se jedva se čeka, uzima zdravo za gotovo i čovjek uživa u njoj dok traje. Radost djeluje prozaično kada se opisuje, ali je zato najpoetičnija u svojoj neverbalnoj ekspresiji, dok tuga postaje poezija tek kada se o njoj progovara pomno biranim riječima. Za ovo potonje 7. rujna u Ksetu nije postojao ni najmanji razlog.

U jednom od svojih prijašnjih izvještaja o ansamblu sam spomenuo kako je Jeboton na putu da preraste u veću atrakciju od svih jebotonskih bendova ponaosob. Ovaj koncert je po uvjerljivo najvećem odazivu publike ikad i euforičnoj atmosferi pokazao da taj scenarij nikad nije bio bliži. Znamo da hajpovi stvoreni povodom promocija albuma ili rođendana bendova znaju biti varljivi pokazatelji putanje benda. Ako su jednokratno zablistali radi "jakog" povoda, ne mora značiti da će na idućem koncertu napuniti veći prostor. Ali situacija za sada pokazuje da se Jeboton Ansambl ne treba bojati rasipanja publike. Širenje veselja (pa na kraju krajeva i ljubavi) u ovo doba rezignacije, konfuzije i novog veltšmerca uvijek ima prođu. Pogledajte samo kako su Kuzma & Shaka Zulu na račun toga revitalizirali karijeru. Kuzma pjeva: "Ovaj život u krizi mi ne brani da se smijem i živim staru latinsku carpe diem". Odlazak na Jeboton prošloga petka se definitivno može smatrati dobro iskorištenim danom.

ognjen bašić // 10/09/2018