Nakon, čini mi se, dugo vremena zagrebački je punk ponovno zaorio Močvarom. Mnogo se i promijenilo za vrijeme njihove rastavljenosti te je tako ovog maglovitog utorka pripremljena jedna revija, jedna izložba. Njena je svrha bila ne samo vratiti Močvaru u trenutni tok strujanja zagrebačkog punka, već i širu publiku snimanjem live kasete. Publika će svakako imati što za čuti jer je ova revija uistinu bila dosljedna svojoj ideji. Sva su četiri izložena izvođača predstavljala u potpunosti različit smjer današnjeg punka te je svaki imao čvrstu viziju koja se na rijetkim trenutcima preklapala. Žiri se sastojao od kojih 20 do 30 ljudi, a pozornica je bila lagano osvijetljen prostor ispred bine te je oko pola 10 predstava počela prvim bendom Sloming Moops.

Sloming Moops

Vesela je punk trojka razbila led sa svojim old-school garažnim punkom, dapače toliko old-school da vuku na rock. Kratke pjesme i odriješiti buntovni vokali neupitno su odisali onim izvornim punk zvukom, no samim su dionicama gitare i ritmovima bubnja ipak odašiljali onaj klasični zvuk rock n' rolla. Nikako ne mislim ovo kao kritiku, dapače uživao sam u tih desetak pjesama sve od uboda početaka pa do naglih završetaka. Ipak sve te solaže i obilje mikrofonije nisu zasjenile činjenicu da je ovo brend glazbe s kojom smo svi već upoznati. To je jedan brzopotezni rafal zabavnih i jednostavnih pjesama od kojih se ni jedna ne ističe pretjerano. Sloming Moops zastupa ideju povratka ka korijenima te ne manjkaju ni u samopouzdanju, ni u plesnosti Ramonesa te ako uživate u takvome pristupu vjerujem da će vam više nego prijati. Meni su na žalost ipak bili zasjenjeni od sljedećih, mrvicu neobičnijih bendova. Parnepar

Svaka je grupa imala po 20 minuta te sam uvjeren da je najneugodnija trećina sata pripala Parneparu i to mislim na najbolji mogući način. Kao i svaki loš trip počeli su agresivno s nekoherentnim napadima zvuka te progresivno gradirali prema mračnoj, pomalo bolesnoj zvučnoj priči. Disonantne melodije i neočekivane promjene toka pjesama gurale su nas sve u ponor mraka i ludila ponajviše nakon prvih par pjesama kad je glavni vokalist pružao gitaru skrivenome četvrtom članu (koji je nastupao i u dva druga benda iste npći, svaka mu čast) te se uhvatio minijaturnih klavijatura. Melodije su ovdje poprimile oblik koji je najbliži ambijentalnoj muzici trash hororaca 80ih. No ni ove melodije nisu bile isključene od matematičkog sjeckanja i shizofrenog iskrivljavanja koje je prožimalo koncert ne bi li ojačalo intenzitet ludila. Naposljetku i scenska je prisutnost, statična s ritmičnim gibanjem, odavala dojam zlokobnosti. Ukratko atmosfera je bila fantastična te sam bio izbačen iz nje isključivo kad je dio publike počeo igrati nogomet s konzervom pive oko pozornice. Ovo me nasmijalo na trenutak, no već sam se u drugom našao u istoj prijašnjoj tami koja je ovaj put trajala do kraja njihovog nastupa. S kim ja radim

Unatoč inovativnosti Parnepara najhrabriji je bend ipak bio S kim ja radim, no opet teško je konkurirati s ovom dementnom četvorkom. Nakon kratke stanke najbolji se najgori projekt Balkana vratio te su već i prije početka nastupa svojim "kostimima" izazvali smijeh i zgražanje u publici. Frontmen je nerazgovijetno nešto promrmljao te je upit "koji je ovo kurac" prešao s vizualnog na auditivno. Teško je zapravo opisati dojam koji te nelogične strukture pjesama, apsurdistički tekstovi te tone nabacanih rekvizita upitnog podrijetla stvaraju u osobi. Ukratko smatram da ako bi ikad postojala nekakva aplikacija za stvaranje virtualnih bendova, S kim ja radim bi bio ono što ispadne kad stisnete randomize. Upravo je zbog toga cijeli nastup bio urnebesan, koliko u glazbi ovaj put nadopunjenoj vrsnom ritmičnom odzvanjanju gajdi, pa toliko i u samoj scenskoj izvedbi u kojoj frontmen napastuje jadne ljude primajući ih za noge, gađajući ih četkicama za zube ili pak špricajući ih vodom. Uslijed svog ovog smijeha i ludila rodila se i šutka te naposljetku i hrpa na frontmenu. Za vrijeme svega ovoga ostatak benda nekako uspijeva održati ozbiljan izraz lica samo nadopunjavajući komediju trenutka. Nadam se uistinu da će S kim ja radim nastaviti raditi na našim osmijesima bez daljnjih dužih stanki. Besni Pacov

Manje avangardni, no i dalje s dozom kvalitetne zajebancije, Besni Pacov je zatvorio ovu reviju sa svojim brendom klasičnog tupa-tupa street punka. Ova je vizija svakako najbliža onom što danas podrazumijeva kao punk skup s jakim, udarnim riffovima, brzim bubnjevima te vokalnim iživljavanjem. Originalnog vokalista, Ananasa, ipak nije bilo te ga je basist nadopunio koji bas nije svirao, već ga je predao prijatelju koji također tu i tamo nije svirao bas da bi bio vokalist. Da stvar postane još zamršenija Ananas je ovdje bio u duhovnoj formi voća ananasa fino smještenog na barskoj stolici u prvom redu. Ovaj ananas nije dugo poživio jer su ga ljudi počeli izjedati te je nemilo bačen u vjerojatno najintenzivniji pogo večeri. Šutka je trajala cijeli nastup potencirana distorziranim pjesmama nabijenih alkoholom te zajedničkom željom za dobru zabavu. To zajedničko je ovdje ipak možda prenaglašeno. Naime Besni Pacov, koliko god zabavno standardno street punk iskustvo, je od početka bio iznimno guran od strane kompanjona benda. Naravno da su na ranijim nastupima padale interne šale i mijenjanje mikrofona s prijateljima iz publike, ali sad je već dosta vremena prošlo i taj trend se ne smanjuje. Dapače samo je pojačan postupcima kao postavljanje mikrofona za publiku. Ako se granice između benda i publike mute na S kim ja radim gdje frontmen izlazi s pozornice i traumatizira ljude, ovdje se u potpunosti stapaju gdje izvođač i publika postaju jedno. Ovo je s jedne strane zapravo jako dobar kontakt s publikom, no s druge strane može i stvoriti mjehurić standardnih fanova koji bi mogao udaljiti potencijalne nove. Ne znam, možda serem, u svakom slučaju Besni Pacov je jedini dobio bis što je eruptiralo u zadnju, kvalitetnu šutku revije. Sve u svemu revija punka, po mojoj procjeni, zaslužuje vrhunske ocjene. Mix je konstantno bio mutan, a Močvara poluprazna i upravo je to doprinosilo nekom intimnom ugođaju i generalno ugodnoj, prijateljskoj atmosferi. Ona se prožimala u svim glazbenim istragama te noći, od povratka u prošlost Sloming Moopsa, preko mračne psihodelije i ludila Parnepara te komične psihodelije i ludila S kim ja radim i sve do klasične status quo agresije Besnog Pacova. Toplo se nadam da neće proći toliko vremena do sljedećeg predstavljanja suvremenog zagrebačkog panka, a i još više od toga da će se široj publici dopasti ova mala kolekcija na kaseti.

jan vržina // 09/11/2018