Nu metal i njegovi stilski derivati u Hrvatskoj su svoj vrhunac živjeli u sada već prastarim nultim godinama. Bilo je to doba "branja krumpira" i svi smo znali da ta fraza nema veze s poljoprivrednom djelatnošću. Tada su nabrijavanja na koncerte i razmjene dojmova s istih na topicima raznih foruma znale dosezati i do 15 stranica. Naime, postovi se nisu mogli lajkati, jedina je mogućnost bila citirati ih i napisati ispod odgovor. Online smo mogli biti isključivo preko kompjutera, jer smo imali "glupe" mobitele bez interneta. Tko nije imao MySpace profil, nije ni postojao, a tamo smo mogli naći bendove s imenima poput Naelc Wonk, Mental Harakiri, Zeus Faber, Popeye, Skepsis+ i druge. Oni danas, naravno, ne postoje. Riječki Father nominalno postoji, ali njihova aktivnost je ekvivalentna napuštenim profilima na Ptičici, Photobucketu, Earbugsu, MySpaceu i drugim stranicama iz "prethistorije" interneta. Ispada da su iz čitavog tog domaćeg nu metal/groove vala Varaždinci Cold Snap isplivali kao posljednji Mohikanci. Na konto nepostojanja žanrovske konkurencije, njihovi koncerti su još uvijek u stanju podići osrednji hype. Na vijest o njihovom uvrštavanju u koncertnu ponudu, odmah su osvanule potrage za prijevozom iz Varaždina te komentari tipa "Zašto sviraju prvi? Samo zbog njih i dolazim!". Posljedično, i nastup im je popratilo oko 150-200 ljudi što je za prvi bend s početkom oko 21h srijedom i više nego solidan odaziv. Zvuk dobar, uživljenost na razini, bacakanje po sceni dosta dobro ispraksano, u publici prizori skupinica osamljenih moshera i pasioniranih izvikivača tekstova i to je više-manje to. What A Funk. Malo banalno ime za bend. Kao da su frakcija cover benda Whatta Band koja svira funk. Ipak, muzika je zanimljiva. Funk gruvovi i šamaranje bas žica pomiješano sa grunge i metaliziranim hardcore frazama. Čitav taj crossover zvuči dosta 90's, više nego Crazy Town iz kojeg su članovi potekli. Iako je WAF osnovan dva desetljeća poslije izvornog benda, zvuči kao grupa koju su osnovali prije, pa se onda kasnije domislili Crazy Towna misleći da će dodavanjem alter pop/rock i Limp Bizkit fazona zakačiti komercijalni uspjeh. Ali ipak, istina je prije da su razočarani komercijalnim neuspjehom Crazy Towna napravili What A Funk za svoj gušt. U scenskom nastupu koriste flourescentni tribal body painting te su vrlo intenzivni u bacakanju naokolo dok sviraju. Sve skupa izgleda dosta frenetično, ponegdje i groteskno. Neću reći da im fali spontanosti, jer samo bi vrlo ambiciozno i temeljito lud čovjek išao toliku količinu raznolikih pokreta vježbati do u sekundu. Naprosto su vješti u tome. No i dalje mi sva ta sva impresivna koreografija pri kojoj instrumentalna izvedba nimalo ne pati malo zrači onim umišljenim "gledaj nas, jadniče, koliko smo truda uložili da budemo super!" gardom. Protiv tog dojma si nisam mogao pomoći, pa sam ih u prvom redu mimikom sprdao radi toga na što mi je jedan njihov ponositi član uzvratio šamarom. I neka je, jer sigurno sam pretjerao s tim klaunskim momentom s obzirom da mi je muzika bila i više nego prihvatljiva za poželjnije oblike (inter)akcije na plesnom podiju. Pogotovo s obzirom da je publici takva priroda scenskog nastupa bila interesantnija za promatranje, nego za bivanje inspiriranom da nešto slično pokuša na densfloru. Ono što kod takvih bendova jedino može biti istinski problematično je nepouzdanost njihovog djelovanja. Postoje od 2009-te, a imaju samo jedan album snimljen 2016-te. Bit će da se radi tek o side projektu s kojim periodično kampanjski rade, što je šteta, jer zvuče mnogo bolje od matičnog im benda. (Hed)P.E. je ime kojem nedostaje zvučnost i pamtivost što je vjerojatno jedan od glavnih razloga vrlo upitne svjetske popularnosti. Ipak, jedan Dog Eat Dog koji su 90-ih bili mnogo veće face nisu u Močvari prodali puno više karata od Jahreda i ekipe koji su dva dana prije rasprodali Plovdiv. Ma da mi se po video snimci čini da je kapacitet tog rasprodanog kluba odgovarao trenutnom broju od oko 250 ljudi u Močvari. Drugi razlog su zacijelo Jahredovi vrlo banalni tekstovi. Ili jebanje kurvi ili teorije urote ili "joj, nitko me ne shvaća". S tom retorikom ne možeš imati ciljanu publiku stariju od petnaestogodišnjaka. Ipak, publiku je činila u prosjeku rulja starija od 30 koja za tekstove jedino mari kada treba nešto uzviknuti čisto adrenalina radi, ali je distancirana od njihovog sadržaja. Ono što je meni osobno kod Heda zanimljivo su miks stilova (metal, punk, rap, reggae) i Jahredov širok vokalni dijapazon koji obuhvaća sve varijacije vrištanja, dernjave, repanja i pjevanja. Doduše, taj vokal više nije toliko moćan sada kada ima pet banki, ali još uvijek vrlo solidno funkcionira uživo. Očekivao sam od tog čovjeka nabildanih ruku i tankih nogu koji kroz tekstove ispoljava pozavidnu količinu prgavosti više stereotipnih i tupavih fraza između pjesama. Ipak, fejk faktor se na koncertu nije pojavio kao interferirajuća varijabla te su tipične američke poštapalice upućene rulji bile vrlo kontrolirane te popraćene disklejmajućim osmijesima. Setlista se ponajviše koncentrirala na pjesme s drugog albuma "Broke" koje su uz "Renegade" bile najbolje prihvaćene od publike. Ako vas zanima točan redosljed izlaganja, odite na setlist.fm i vidjet ćete da na turneji uvijek sviraju istih 13 pjesama. To je dobro ako želite ponoviti gradivo prije koncerta i doći spremni, ali je malo poražavajuće da bend koji ima 10 albuma vrti po čitavoj turneji jedno te isto. Bit će da Jahred koji za par dana puni 51. ne može izdržati dulje. Duvao je i u melodiku povremeno, čisto da uđe u zapisnik. Narodu je bilo dobro, vikao je, pao je koji pogo, pri kraju je bio sve češći i tako to, sve po PS-u. Obrasci kolektivnog ponašanja se na koncertima vrlo često ponavljaju, pa im nije uvijek iznova moguće podariti neki poetični i emotivni opis. Nije se među ruljom događalo ništa novo i spektakularno, ali je razina energije bila dovoljna da ovaj crossover tulum možemo proglasiti zadovoljavajućim. Jedino čega se bojim da nećemo tako skoro dočekati novi događaj u specifičnom okviru ovog žanra. Žanra koji je popularnošću thrash metalu mogli parirati sredinom 90-ih, a koji je nu metal pregazio već krajem istih te doskora i sam ušao u silaznu putanju, a rap je cijelo to vrijeme radio svoje te se ponegdje smijao, a i zgražao na pokušaje da ga se asimilira s distorziranim gitarama te razvodni simplificiranom hardcore reinterpretacijom. Da bi danas rasprodavao velike dvorane 90's crossoverima, nije dovoljno biti Hed PE, a vjerojatno ni Stuck Mojo. Moraš biti Body Count. Ili Suicidal Tendencies, ali njihovo ukazanje u Zagrebu još nismo dočekali.

ognjen bašić // 26/02/2019