Površni poznavatelj imena The Lemonheads, koji su btw bili najaktivniji tijekom prve polovice 90ih godina prošloga stoljeća, reći će da imaju hit Mrs Robinson i vjerojatno će znati da to ni nije njihova pjesma u originalu. S druge strane, postoje obožavatelji istog benda koji znaju da je bend objavio 10ak albuma, na kojima ima pravih college-rock dragulja, no ostaje činjenica navedena iznad vezana uz Mrs Robinson. Čak bi se moglo ustvrditi da je i drugi njihov najveći hit, Into Your Arms, djelo nekog drugog autora. No, ipak je razlika u tome što je ovdje autor Robyn St. Clare, članica opskurnog australskog dua Love Positions. Kako god bilo, The Lemonheads s manjim pauzama, u kojima je Evan Dando radio solo ili bio u drugim bendovima (Blake Babies, Juliana Hatfield Three) djeluju od 1986, a jedina konstanta od tada je upravo on. Iako je na početku vokalne dionice dijelio s Ben Deilyjem, otkada je ovaj otišao iz benda (1989), Evan je glavni, a ostali su samo prolazni. Ako je vjerovati Wikipediji, kroz bend je do 2010 prošlo 16 ljudi, koji su ostavili kakav-takav trag, a tko zna koliko ih se još pojavilo u proteklih desetak godina.

Treba reći i to da su, kao bend, tadnji autorski album objavili prije 13 godina, a u razdoblju do danas objavljena su dva albuma s obradama drugih izvođača. Koliko to govori o inspiracijskim muzama glavnog i odgovornog procijenite sami. No, iako se na prvom albumu obrada "Varshons" odabir i izvedba pjesama može okarakterizirati kao diskutabilna, drugi, ovogodišnji "Varshons 2" obiluje opskurnim pjesmama koje Dando prilagođava kao da su njegove. Tako smo ovdje dobili Can't Forget (Yo La Tengo), Things (Paul Westerberg) ili Abandoned (Lucinda Williams), koje odmah staju uz bok već spomenutim obradama. S Can't Forget i Abandoned su nas počastili i presinoć u Tvornici, u sklopu svojeg 90 minutnog seta, u kojem su prošarali cjelokupnim opusom benda i Evanove solo karijere.

Zaočeli su s My Drug Buddy, a na listi su se našli i najveći hitovi kao što su It's A Shame About Ray, The Great Big No, Rudderless kao i obrade Into Your Arms, The Outdoor Type ili Unfamiliar. Iako su krenuli tek od druge, bend je kroz svirku pokazao neobičnu usviranost, jer među pjesmama praktično nije bilo ostanki niti razgovore, već su se pjesme pretakale jedna u drugu. Dodatno daje na važnosti činjenica da iz večeri u večer mijenjaju setlistu i to u više od 50 postotnom udjelu. Ritam sekcija odlično prati jednostavne, a efektne gitarske rifove, no Dandov glas na zahtjevnijim dionicama pomalo odaje znakove umora i ko zna čega drugoga. Ipak to sve skupa on poprati sa smješkom, tako da i te situacije ispadaju simpatične i nisu za zamjeriti. Ono što možda malo "ubije" atmosferu" je Dandov solo set od nekih 5-6 pjesama, u kojima on samo s gitarom smiri situaciju, a to je pred sam kraj koncerta, barem meni, kontraproduktivno.

Iza toga, pojavio se i ostatak benda, te za kraj odsvirao Break Me i Confetti i ostavio nas sve u čudu bez pozdrava i bisa. No, činjenica je da ni ja ne bi došao na bis nakon takve reakcije publike, a vjerojatno su svi očekivali za kraj Mrs Robinson, pa se nisu ni previše trudili. Tako je zg pubika ostala bez bisa i Mrs Robinson, no s jednim toplim i simpatičnim povratkom u prošlost.

pedja // 01/03/2019

> vidi sve fotke // see all photos