Jučer sam trebao ići u Čvaru na promociju novog albuma Thee Melomen. Bio sam krepan, zaspao sam gledajući Dinamo (jebote, Dinamo!!!) i propustio gig. Kolega Vržinator je stoga obavio i press i foto funkciju, tako da vi za report nećete ostati uskraćeni, ali to ne mijenja na stvari da mi je žao, budući da volim Melomene. Ipak, koliko god ih volio, stoji činjenica da su oni, kao i velika većina bendova na ovom našem svijetu (sviraju li vanzemaljci muziku i pjevaju li pjesme, bajdvej?) ipak više vjerni "žanrovski vojnici" koji zvuče slično onome nečemu što već znamo. Tek tu i tamo se dogodi da čovjek nešto čuje i ima razloga zaključiti da je totalno posebno. Sad, možda je tu i do moje ingorancije i nenaslušanosti, ali Iruda mi, ovi Phoenician Drive fakat ne zvuče kao išta što sam prije čuo. To je već samo po sebi dovoljno da se album zavrti par puta. Onda se još dođe do zaključka da uz to što su specifični su i jebeni, i odjednom imamo situaciju da brojim dane i jako se radujem koncertu. Koncertu koji je bio a gdje drugdje nego u Močvari. U sklopu programskog ogranka zvanog a kako drugačije nego Vrelo zvuka. Uz predgrupu a koju drugu nego Igralom iz Niša. Uz Niš me vežu lijepe uspomene još otkad sam ljetos ulovio na stopu a koga drugog nego Turčine direktno za Zagreb. Iako ta benzinska jest bila locirana na nečemu što bi se moglo smatrati pustopoljinom, a Niš je relativno Mali, ipak mi je pomalo iznenađujuće da se tamo rodio ovakav bend koji baš zvuči kao da su iz pustinje. Dobro, nije to jedino kako zvuče, ali taj tuareški aspekt ipak jest neka okosnica. Bio sam u životu i na Tamikrestu i na Tinariwenu i na Bombinu, i neka nitko od braće ne zamjeri, ali Igralom mi je live zvučao bolje od svega toga. Manjim dijelom zbog toga što su svi ovi mrvu podbacili, a većim zbog toga što je Igralom naprosto nešto vrlo jebeno. Koncert je podosta kasnio, do one razine da čovjek mora posumnjati da se nekaj pošemerilo u planu i programu, pa smo tako pola sata nakon najavljenog početka nahrlili unutra, samo kako bismo bili zamoljeni da se udaljimo, jer je to tek tonska. Obično ovakav neki gig srijedom u Čvari nije sinonim za promilizaciju, ali spomenuto prethodno uzbuđenje plus višak slobodnog vremena na terasi, i eto ti odjednom mi malo i pijani čak. Držim da nam je to dodatno podesilo ticala za Igralom, tako da su nas već u prvih desetak minuta uspješno omamili. Ta neka mamna maglica je svakom novom pjesmom bivala sve gušćom, a ona me i dovodi u ovu situaciju kad zaista nisam siguran kako bih vam dočarao atmosferu koju Igralom stvara, osim da vam kažem da je jednako intenzivna i misteriozna. U centru je Dimitrije na vokalima i basu. Tekstove mu se, siguran sam, ako je netko i razabrao, nitko se nije trudio razumjeti, jer em je jasno da su rađeni na način da možda samo onaj tko ih je pisao zna o čemu točno govore, em su otpjevani tim karikiranim vokalom za koji Mičo Jurdana kasnije točno opaža da je sličan onom iz Kanda, Kodža i Nebojša. Muziku (koje su vokali ionako dakako sastavni dio) smo zato svi jako dobro čuli, iako je se možda više ne sjećamo baš skroz, iz razloga što je njena trostruka slojevitost više vukla na to da, kao na svakoj dobroj psihokativnoj supstanci, zaranjamo u neke introspektivne mentalne plesove radije nego da se koncentriramo na "banalnosti" poput akorada i ritmova. Jeftino mi je već postalo razbacivati se pojmovima poput "hipnoza" ili "trans", i šteta što je tako. Sigurno je samo da nije slučajno to što je pustinjsku lisicu (a da nije Erwin) puno lakše potegnuti za uho nego uloviti za rep. Svirali su dosta dugo, pa me bilo malo sramota što sam u momentu kad se frontmen zahvaljivao i predstavljao bend viknuo "Ajde još jednu, jebiga". Nije ih to smelo, udarili su još barem četiri. I svaka od te četiri, ili koliko već, kao da je proporcionalno rasla u grooveu i "debljini", do stadija kad više nikome od nas valjda 70-80 nije padalo napamet ništa doli biti potpuno "unutra". Podcijenjen je to moment, kad ama baš svatko od prisutnih sluša, doživljava i apsorbira, na moment nesvjestan da postoji išta drugo osim točno tog momenta. I točno te neke pjesme. Igralom nam je takvih trenutaka priuštio pregršt, dođe mi čak da im zahvalim na tome. Ima nešto još jeftinije, a to je mudro zaključiti kako je nakon tako izvrsne predgrupe Phoenician Drive imao vrlo težak zadatak. Prva misao koja mi se rodila kad sam ih vidio bila je ta da su u prosjeku vrlo mršavi. Drugovi su mi pokušavali objasniti da to nije istina nego da su normalni, pa ćemo zbog mira u kući to sročiti na način da nitko od njima nema niti kilu viška. Osim toga su iz Belgije, a na turneju su se otisnuli povodom toga što su izdali prvi album jesenas. Zove se "Phoenician Drive" i urgiram da si ga pustite malo. Momaka je šestero, a sviraju svašta. I od žanrova i od instrumenata. Krauta, surfa, neo-psihodelije, Bliskog Istoka, Balkana, Mediterana, sve to na pustim gitarama, lutnjama, tarabukama, i ostalim čudesima. Velim, negdje po marginama se mogu njušiti uzori i utjecaji, ali stvar je definitivno u cjelini previše autonomna da bi bila lako usporediva. Ali to nije sve, mnogi su se prije njih pogubili u nasilnom miksanju žanrova i potrazi za zvukom koji bi bio samo njihov. Dogodilo se čak i My Babyju, da ne spominjem splačine tipa Joke. Baš je stoga upravo neobjašnjivo prelijepo to koliko je ovo što radi Phoenician Drive prirodno i logično spojeno u cjelinu. Prosto da se čovjek zapita gdje je dosad bio taj orijentalni kraut. Ne znam objasniti zašto je to tako, ali siguran sam da će svaki od ponoćnih uzvanika stati na moju stranu kad ustvrdim da je ta njihova muzička karavana tekla glatko kao na Putu svile. Na početku sam važno tvrdio narodu da neće skoro ništa pjevati, a u biti su pjevali dosta, puno više nego na albumu. Većinom je to radio taj jedan dugokosi lik koji se nekako suptilno prometnuo u kolovođu (iako je, neobično, kao vokal i gitarist bio smješten u pozadinu stejdža, dok su lutnjaš i bubnjar na bokovima bili istureniji), pokupivši pritom i simpatije dama iz partera. Ja ga osobno nisam smatrao tolikim macanom, ali tko mene pita. Ustvari, poanta je trebala biti ta da osim albumskih stvari imaju još dosta novih, pa su nam i te odsvirali, iako se i tu ponovila ona shema po kojoj su pjesme puno više stavljene u funkciju atmosferičnosti (često se ni nije nužno moglo skontati gdje jedna počinje a druga završava) nego što su bile bitne same sebi. Možda sam blesav, ali taj dodir Azije kao da povećava kvocijent pokornosti i altruizma u muzici koja bi u suprotnom mogla biti optužena za samodostatnu ambicioznost. Isprva na te poklone nismo znali reagirati do kraja, možda i zbog onog straha od nepoznatog i egzotičnog, ali tome su doskočili tako što su nas pozvali koji korak bliže. To je bez iznimke prava stvar za napraviti, uvijek i zauvijek. Narod u pravilu prihvati inicijativu, i u tih par koraka i par sekundi se odmah poruši preko par zidova i obrambenih mehanizama. Ljudi, radite to, zovite ekipu naprijed. Noge su se dakle odmah razgibavale, a usta i oči razduživale. Da, bilo nam je lijepo. Mene su privukli do te mjere da sam im sjedio na rubu pozornice, pa sam vršeći neke sitne interakcije imao priliku osvijestiti da se radi i o dosta simpa likovima koji jedva čekaju zaprimiti bilo koji feedback i opasku, i uzvratiti osmijehom. To se potvrdilo nakon giga, kad smo još bar nekih sat vremena tjerali šegu s njima tamo kod merch stola. Od informacija koje sam tamo saznao, a bilo bi ih uobičajeno uvrstiti u jedan tekst ovoga tipa, neka uđe ona da nitko osim kolovođe u biti uopće nije Belgijanac, kao što to i priliči jednom ovakvom bendu. Naprosto su se tamo svi našli i počeli svirati. Vele i da im (a to je stvar koju uvijek pitam) je drugdje na touru bilo otprilike isto ovoliko ljudi na svirci, tako da nismo podbacili. Onda su se malo upušili hašiša pa su natuknuli da će ubrzo prema hotelu, što je bio znak da i mi gibamo. Iako je generalno istina to da se tajna sreće krije u niskim očekivanjima, ponekad budeš još sretniji kad očekuješ puno, a isto toliko i dobiješ.

ujak stanley // 08/03/2019