Godinu dana nakon našeg posljednjeg 'druženja' u Salzburgu, ovoga puta zapala me sreća vidjeti Boba Dylana i u njemačkom Würzburgu, više nego simpatičnom gradu s oko 130.000 stanovnika, udaljenom od Münchena dva sata udobne vožnje brzim vlakom. Do karte za ovaj događaj došao sam putem Daniela iz Frankfurta koji vjerojatno spada u red 'najzagriženijih' fanova koji američkog kantatutora prati na svim koncertima u Njemačkoj, i upravo je on bio posrednik za moju kartu u prvome redu. Prije samog koncerta koji je održan u utorak 2. travnja, nekoliko sati ranije, Daniel i njegov 'kompanjon' Joachim koji iza sebe ima više od 160 Dylanovih koncerata organizirali su druženje fanova u kafiću nedaleko od dvorane. Pivo se točilo i grlo se močilo, a odnekud se stvorila i gitara koju je Joachim znalački upotrijebio odsvirajući nam kraći Dylanov set kao uvod u, kako se kasnije ispostavilo, veliku večer. U cijeloj plejadi zanimljivih 'likova' imao sam veliko zadovoljstvo i porazgovarati s Marcusom, Englezom s trenutnom rezidencijom u Singapuru koji se nakon nekoliko godina pauze vratio Dylanovim nastupima. Sir Oliver Arena prima oko 3.000 ljudi, a udaljena je oko pola sata pješke od centra suncem okupanog Würzburga, grada kulture i znamenitosti, te nadasve dobre 'vibre'. Unatoč tramvajima i autobusima, grad se može uzduž i poprijeko prijeći i pješke, bez da potrošite previše vremena, a i gastronomska ponuda je impozantna. Würzburg je rijekom Meinom podijeljen na dva dijela - mostom Alte Mainbrücke dolazite do starog dijela grada u čijem je središtu prekrasan park koji vas cvrkutom ptica vodi do tvrđave Marienberg koja predstavlja glavni simbol ovog grada punog života. U dvoranu sam došao nekih pola sata prije koncerta - tehničari na pozornici radili su posljednja uštimavanja instrumenata, postavljale su se set-liste, a ženski vokal na razglas i osoblje, uz brojna upozorenja u dvorani, upozoravali su da je korištenje mobitela tijekom ovog koncerta - zabranjeno. I uistinu, Dylanovi koncerti jedni su od rijetkih u kojima se istinski može uživati u glazbi, neometano od mobitela koji su nažalost postali 'standard' na svim događanjima. A što se tiče samog koncerta, za Dylana vrijedi ona stara: 'što je stariji, to je bolji'. Ako se netko i pitao nakon prošlogodišnje turneje pitao 'može li bolje?', iskusni američki kantautor ovogodišnjom turnejom čini se da je rekao da može! Produžio je naime set listu na gotovo dva sata u kojoj je izveo čak 20 pjesama, ovoga puta bez pauze u sredini, a ono što je najviše oduševilo je nova promjena aranžmana nekih pjesama, kojom je još jednom pokazao kreativnost i inovativnost, ali ni u jednom trenu ne prelazeći granicu dobrog ukusa.

Koncert je tradicionalno započeo neizostavnom Things Have Changed, a nakon It Ain't Me, Babe i mnogima drage Highway 61 Revisited, uslijedila je Simple Twist of Fate koja je nakon početnog groovea malo smirila stvari, te nas povela na put Dylanovom dugom cestom. Ono što me posebno oduševilo, jest kako bend cijelo vrijeme funkcionira na granici da lagane stvari ne 'odlutaju' u patetiku i monotoni slowmotion, a brže pjesme u isto su vrijeme jake i nježne, ali nikad ne prenaglašene, odnosno preglasne. Solaže su minimalne ili ih opće nema, a Dylan na klaviru sa svojim ekscentričnim moćnim vokalom daje pravu emociju lišenu dodvoravanja, glumatanja i prenemaganja. Na njegovoj Never Ending turneji koja traje od 80-ih, naglasak je isključivo na pjesmama, a s obzirom na to da puni dvorane gdje god stigne, čini se da ga mnogi razumiju.

Nakon Cry A While, When I Paint My Masterpiece i Honest With Me, slijedi klasik Trying To Get To Heaven, s jednog od njegovih ponajboljih albuma Time out of Mind, a zatim i Scarlet Town i mnogo puta obrađenoj baladi Make You Feel My Love koje sam osobno doživio kao najjači i najemotivniji dio koncerta

Da još ima itekako snage u sebi, Dylan pokazuje moćnim pjesmama Pay In Blood, Like A Rolling Stone, te u posljednje vrijeme neizostavnom Early Roman Kings u kojoj potpuno opravdano kaže kako njegova zvona i dalje zvone. Još jedan biser i veliko iznenađenje za publiku dolazi u, za klavir prilagođenoj, Don't Think Twice, It's All Right, a novi magični momenti dolaze s Love Sick u kojoj Dylanova vokalna interpretacija dolazi do vrhunca, a svi koji na koncertu požele pjevati s njime ubrzo shvate da je to nemoguća misija jer on baš svaku pjesmu otpjeva po svome i drugačije.

Za kraj su ostale još Thunder on the Mountain koja je dobila sasvim nove gitarske rifove Charlieja Sextona, a zatim i romantična Soon After Midnight, te poučna Gotta Serve Somebody koja već u naslovu nosi jasnu poruku. Nakon zadnje pjesme Dylan se kratko ukazao na pozornici nakon čega je uslijedio mrak... Publika iz zadnjih redova unatoč redarima dolazi naprijed kako bi dočekala bis, a ubrzo se pojavljuje i Dylan s bendom koji za kraj svira Blowing In The Wind i It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry.

Svjetla iznad pozornice pale se na doslovno pet sekundi, i to je bio posljednji pogled na Dylana u bijelim kaubojskom čizmama koji je s odličnim bendom ugrijao mnoga srca te divne večeri u Würzburgu. (Tekst i fotke: Krešo Dolenc)

terapija // 06/04/2019