home > koncert > Valhalla Festival 2019 (1. DAN) @ Močvara, 10/05/2019

kontakt | search |

Valhalla Festival 2019 (1. DAN) @ Močvara, 10/05/2019

Četvrta je godine otkada je jednodnevna Valhalla prerasla u dvodnevni festival domaćih metal bendova kojem su i strani bendovi na lineupu sve manje strani. Da vidimo koga smo sve slušali ove godine...

DICKLESS TRACY (Brežice)

Bend braće Cepanec koji cepaju grajnduštinu od 1997. godine. Potječu iz D.I.Y. svijeta gdje je normalno počinjati "karijeru" u bendovima koji se zovu Tenacious Zhgantsi, pisati za fanzine koji se zovu Picajzl o bendovima koji se zovu Štefka's Vomit, a pored sve te zajebancije snimiti dvadesetak (?) split tapeova i održati buljuk koncerata širom Evrope. I nakon svega toga, prosječnom hrvatskom metalcu nadimci Cepo i Tegla neće predstavljati ništa. Ne bi ni meni da ih nisam igrom slučaja upoznao negdje početkom milenija i da igrom slučaja nisu dobroćudni veseljaci uvijek spremni na šalu, koji će rado s tobom popiti Dobrovoljček (crno vino koje je u Sloveniji bilo nabavljivo za 200 SIT, cca 7kn). U to doba sam na (death) metal koncerte znao svraćati u Metelkovu, jer ponuda istih u Zagrebu nije bila jaka kao danas. Tada se dalo u Močvari vidjeti Vader i Immolation, ali za jedne Macabre ili Dying Fetus je trebalo potegnuti do Ljubljane. Ne sjećam se više jesam li ih upoznao na jednom od tih gostovanja ili pak kada su u Močvari 2001. svirali kao predgrupa grinderima Groinchurn iz Južnoafričke republike. Ali sjećam se dobro trenutka kada je Cepo na tom koncertu najavio: "a sada jedna true black metal stvar!", navukao najtreš ručno izrađenu masku lica s corpse paintom i izveo pjesmu "Norland Fjordland" najkarikaturalnijim scream vokalom ikada. Nakon toga je skinuo masku i nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. Grinderi su uvijek imali najbolji (skoro pa i jedini) smisao za parodijski pristup metalu, a nastupi Dickless Tracy-ja su školski primjer toga. Dovoljno da me zainteresira za reprizu kojoj zaista dugo nisam svjedočio.

I šta onda napravim - propustim ih. Svirao sam i pjevao u pasažu Importanne za novac, to se odužilo, pa se nisam stigao spremiti da stignem na nastup u, zamislite, 20:45. Ponavljam: Zagreb, petak, početak u 20:45. Skandalozno. Ali koliko sam uspio ubrati iz Jožinog videa, sviračka i laprdalačka sprema su i dalje na nivou. Jedina je razlika što im najnoviji album "Paroxysm of Disgust" (2014.) više zvuči kao Autopsy, nego kao recimo Birdflesh, a i tekstualno je izgubio ironični odmak koji im je nekoć činio pjesmaricu prepoznatljivom. Parodizam je prešao u paroksizam, zajebancija je ostala samo između pjesama. Ali neka svakako brzo dođu opet. Ima u Medici i Klaonici dovoljno organizacijskih platformi za bendove poput njih.

PO' METRA CRIJEVA (Rijeka)

Ako niste bili na koncertu, poslušajte me sada dobro. Ako jeste, učinite isto. Ne znam jeste li spremni na ovako radikalnu tvrdnju, prema nekima zacijelo i na sramotnu razinu trećerazrednog ulizivačkog senzacionalizma, ali zaista vam kažem, to se mora reći: Po' Metra Crijeva je najbolji hrvatski metal bend svih vremena. Da, zrače nepodnošljivom razinom sprdanja vas i samih sebe, a metal je ozbiljna glazba. Da, izgledaju kao centralni predmet sprdnje u riječkoj karnevalskoj povorci i zbog takvih grotesknih nakupina poput njih sve one prave metalce s jebačkim plaštovima, čavlima, toljagama i opasnim corpse paintovima koji su stvorili scenu smatraju smiješnim. Da, jasno poručuju "smrt fašizmu!", a tko je vidio politiku miješati u metal, pogotovo ovu ljevičarsku. I da, sviraju sopile, sopile nisu metal. E pa upravo su to neki razlozi zbog kojih su Po' Metra Crijeva bolji od tvog benda i tebi omiljenih. Rade nešto što nitko prije nije probao kod nas, a vjerojatno ni u svijetu. Doduše, u toj eklektici death metala, istarske ljestvice, kastavskih legendi i čakavice, psihopatskih "junaka" pjesama, antifašizma i karikaturalne maškarade na razmeđu Grča i The Residents očigledni su povremeni utjecaji muzike Mikea Pattona. Ali sigurno će originalniju glazbu raditi onaj koji se stvaralački brusio na "less is bore" etosu Mr. Bunglea i Fantomasa, nego na Mejdenima, Slayeru, Cannibalima ili Napalm Death. Uz Francija Blaškovića i Gori Usssi Winnetou, Po' Metra Crijeva su jedini predstavnici Ča vala koji su muzici dali nešto novo, neku ekstenziju, ekspresivnu inovaciju. Ostali (Vitasović, Šajeta, Livio Morosin i Gustafi...) su tek primijenili lokalni dijalekt na postojeće pop, rock i folk šablone.

U svojoj teatralnosti su čak i nekim antijunacima iz pjesama podarili fizičko postojanje. Tako će tijekom nastupa binom i publikom proparadirati Frane Iznutricosjek, Djed Mrz ili Kablodir (koji se ovoga puta jedini nije ukazao) sa svojim specifičnim maskama i ulogama. Problem je što takva razina performansa zahtjeva i određenu suradnju publike ukoliko želi biti efektna. Jer ako Frane ide okolo s plastičnom čakijom kojom glumi da vam reže grkljane i trbuhe, onda i vi trebate glumiti da ste ranjeni ili mrtvi, a ne biti u fazonu: "jao, pusti me sada, vidiš da tipkam na mobitel". No možda je to i slabost Franetove nedovoljno razrađene (ili nedovoljno odvažne?) uloge u performansu.

Ipak, možda su jedina prava slabost benda tekstovi, koji unatoč zanimljivom odabiru teme ostaju banalni, kao da je važnije pokazati čim više specifičnih čakavskih riječi, nego napisati nešto što bi poetskom ili narativnom vrijednošću pariralo razini kvalitete same muzike. No, kao pionirima Ča Metala im to možemo oprostiti. Uostalom, ionako su u metalu tekstovi zadnja rupa na svirali. Ako nisu nabrajanja banalnih fraza, onda su sirovi primitivizam ili nerazumljive pretenciozne šalate od "velikih" riječi, rijetki su koji ubodu "ono pravo" između toga.

Publike je čak bilo podosta, prvi redovi su mnogo uživali i upijali svaku sekundu šou programa, dok je onima iza bilo više do pive i priče u iščekivanju nekog "normalnijeg" metala. Bendu koji ima bazu u metalu nadograđenu drugim stilovima je prednost ujedno i problem. S jedne strane, imaju potencijala gađati i širu publiku od ove uže supkulture na festivalima poput Valhalle. Po' Metra Crijeva tako mogu dobro proći i na "pravovjernom" metal festivalu, i na Grind Punk Hell-u u Klaonici, i kao predgrupa One Piece Puzzleu, pa čak i na puljanskom Kaštelu kada nastupaju zajedno s Brkovima i Kuzmom & Shakom Zulu. S druge strane, na konto nebivanja "čistim" metal bendom neće u "matičnoj" supkulturi skupiti više koncertne publike od recimo Narednika Lobanje i Voda Smrti. Ili možda hoće? Ima još vremena za vidjeti, tek su nedavno izašli iz višegodišnjeg hiatusa.

REZET (Schleswig)

Kada čitam po drugim portalima generičke rečenice tipa "nešto manje od sat vremena prilično kvalitetne svirke" i "njihov nastup je bio i više nego zadovoljavajuć", ne znam jel' bih sam mogao napisati išta originalnije, jer Rezet je naprosto to - generički bend koji generički dobro svira odabrani generički žanr, u ovom slučaju thrash/speed metal. Jedan od onih bendova koji scenu održavaju živom i postojanom pukim zbrajanjem snaga s drugim bendovima poput njih. Još jedan bataljon u brigadi jednako dobar kao i ostali. Svaki supkultura ima najviše takvih bendova, najviše ih traži, ali ne daje svakome jednaki tretman. Ako nisi planetarno popularan poput Kreator, Sodom ili Destruction, atmosfera na koncertu ovisi o tome kako se poklope "zvijezde". Sve ovisi o hiljadu nesagledivih faktora koji definiraju raspoloženje naroda i o karizmatskoj vibri koju bend odašilje, o vezi između antena i odašiljača. Atmosfera može varirati od truleži gore od one u tekstovima ranih Carcassa do večeri koja neočekivano eskalira u raskalašeni tulum. Nažalost, nastup Rezeta nam se na toj skali urezao ipak nešto bliže ovom prvom scenariju. Ljudi su bili osrednje zainteresirani, a bend pomalo autističan u komunikaciji s publikom. Lako moguće da je dan poslije u Košicama sve kliknulo kako treba, pa su imali najbolji nastup na turneji. Hoće to tako s tipičnim predstavnicima žanra koji su (relativno) anonimni.

NERVOSA (Sao Paulo)

Iako se ne radi o stilu bitno drugačijem od Rezetovog, već tek o njegovoj ponešto sirovijoj i bržoj varijanti, na Nervosi se između bendovskog odašiljača i antena publike uspostavila mnogo bolja veza. Proradili su propeleri od vitlajućih kosa u prvim redovima, pogo krugovi i crowdsurfing. Primetime termin nastupa, veća opuštenost publike i življa komunikacija benda s publikom učinili su svoje. No, za bolji štimung ima još jedan bonus razlog koji bi u idealnom svijetu bio banalan, ali u banalnom je idealan - bend čine žene. Ne želim reći kako će se narod automatski raspametiti ako vidi da žene rade nešto što statistički većinom rade muškarci. Da stvari rade ofrlje i nonšalantno, prije ili kasnije bi početno progledavanje kroz prste prešlo u stav: "dobro, ali sad je stvarno vrijeme da počnete to raditi kak' spada". Ali u slučaju Nervose, ako kao manjina radiš stvari jednako dobro kao većina, ipak ponekad pobireš veće simpatije. Ne u svim djelatnostima i područjima života, ali svakako u kontekstu benda i pozornice te u okvirima usporedivih žanrova. Glazbena publika zaista cijeni žensku inicijativu. U glazbi ima manje onog patroniziranja "joj, kak' su slatke i dobro sviraju za jedne žene" i više istinskog uvažavanja u odnosu na ostale branše.

Uvjeren sam da bi bend lošije prošao da u njemu sviraju Fernando, Prikan i Luan. Zato što takvih bendova imaš koliko hoćeš, a Fernanda, Prika i Luana su velika rijetkost. To govorim u najpozitivnijem smislu. Nije nam društvo baš toliko seksistično da to ne uvaži kao dobrodošlo osvježenje. Ne kao ustupak svisoka "ajde žene su, pa im jadnima samo zbog toga moramo dati podršku da ne pizde i cmizdre", nego kao primjer poštene "pozitivne diskriminacije" gdje ženi s jednakom kvalitetom djela muškome ipak, svjesno ili nesvjesno, daješ veću podršku znajući da širi društveni uvjeti i stavovi prema bavljenju muzikom (ipak se radi o thrash metalkama, a ne o naširoko prihvaćenim pop pjevačicama) nisu jednaki kao prema muškima. Sve te finije razine podrške je publika na ovom bendu i pokazala najvećom brojnošću i pokretljivošću. Da sada proširimo razjašnjenje one rečenice s početka odlomka: u idealnom svijetu jednakih uvjeta bi bilo banalno na temelju spola djelo iste kvalitete manje ili više podržati, ali u banalnom svijetu je zbog nejednakih uvjeta idealno (jer teži idealu jednakosti) djelo iste kvalitete više podržati ako potječe od žena.

STRANGER (Zagreb)

Da festivalske satnice znaju biti nezahvalne za posljednje bendove, pokazalo se i ovdje. Kaotična grind/death četvorka Stranger bi u isto ovo vrijeme u Klaonici ili Medici ulovila posljednji happy hour po pitanju narodnog raspoloženja, a ovdje su dobili novi razlog da još više mrze nedjelju (prošla je ponoć, jelte). Mrze ju već otprije što su nam dali da znanja na Bandcampu gdje u opisu liričkih tema navode: "...and hating sundays in general". Publike im je bilo otprilike kao i stilskom srodniku Dickless Tracy-ju, vjerojatno i manje, a pokretljivost iste gotovo nikakva. Grindcore je tako na ovoj Valhalli izvukao deblji kraj, a sjećam se Valhalle 2016. kada je Inverted Pussyfix pokazao da kasni termin i malo ljudi ne znače nužno i lošiju zabavu, već ponegdje čak i bolju. Ono kada ljudi s podija padaju na guzice od posklizavanja na prolivene pive uživajući, a bend se skupa s njima smije njima i sebi. To nas opet vraća na dio o Rezetu i priči da se naprosto nisu poklopile "zvijezde".

***

Zaključaka sam sit, jer uvijek su mi isti. Metal živi, metal koncerata ima koliko hoćeš, ali metalci su izbirljvi, pa ne idu na svašta. Ne idem ni ja, isti sam k'o oni. U subotu sam umjesto na drugi dan Valhalle radije išao u Zapruđe padati po blatu na Kawasaki 3P. Narednik Lobanja i dalje drži Valhallin rekord u dovođenju publike. I dalje unatoč stavu "kaj mi vrijedi dati 80kn za pet bendova kad mi je dobar samo jedan ili dva" festivalom procirkulira vrlo solidna količina ljudi. Dođu čak i iz daljih krajeva. Dobro je. Nije loše. Previše seremo. Nemamo pojma šta imamo. Možda previše toga? Ima broja, nema kroja. A kad ne bude broja, otkrit ćemo da nam i lošiji kroj odjednom dobro stoji.

ognjen bašić // 14/05/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: DEAFHEAVEN + Touché Amoré @ Kino Šiška, Ljubljana, 17/09/2019

DEAFHEAVEN + Touché Amoré @ Kino Šiška, Ljubljana, 17/09/2019

| 20/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: OPERATORS @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 04/09/2019

OPERATORS @ Vintage Industrial Bar, Zagreb, 04/09/2019

| 06/09/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Goran Bare i Majke @ Špancirfest, pozornica Stari grad, 27.08.2019., Varaždin

Goran Bare i Majke @ Špancirfest, pozornica Stari grad, 27.08.2019., Varaždin

| 30/08/2019 | okhrk |

>> opširnije


cover: KING UBU, 8.VIII 2019., Ljeto na Savi, Zagreb

KING UBU, 8.VIII 2019., Ljeto na Savi, Zagreb

| 19/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Kikagaku Moyo @ Vintage, 15/08/2019

Kikagaku Moyo @ Vintage, 15/08/2019

| 16/08/2019 | ognjen bašić |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*