Kad je Courtney Barnett najavljena, krenuo sam u preslušavanje njena dva albuma, da vidim zašto mi nije ušla u radare. Slušao sam slušao, ali jednostavno se nije ljepilo, a hajp oko nje je rastao svakim danom sve više. Jednostavno slušanjem više od tri-četiri pjesme za redom, sve mi se pretvaralo u istu kašu, a nisam uspijevao naći valjani razlog.

Odlučio sam provjeriti svoje nedoumice uživo na koncertu, jer jednostavno postoje oni bendovi koji sjednu uživo, a studijski ne, ili obrnuto. Nadao sam se tome. U pripremi pogledao sam setliste i vidio sam da se uopće ne mijenjaju iz koncerta u koncert, što me jako začudilo. Obično je to "privilegija" bendova koji imaju puno matrica i elektronike pa im je teško mijenjati, no od "živih" bendova s gitarom, basom i bubnjevima očekuju se male varijacije. Barem male.

Tvornica se lijepo popunila već pri nastupu Mary May, koja nas je uvela u večer. Tijekom njenog nastupa pokušao sam razaznati kojoj se točno publici ona obraća, jer smo čuli par različitih pjesama s naglašenim slobodnim formama uz solaže na bubnjevima, gitari ili saxu, a za koje smatram da se ne bi trebale događati u predstavljanju nekoj publici koja nije došla prvenstveno zbog njih. Tako smatram da ih je preslobodan uvod u drugu pjesmu doveo do toga da možda najpoznatiju pjesmu nisu stigli odsvirati jer su ionako prekrdašili dozvoljeno im vrijeme, pa su je najavili, pa su je morali odjaviti. To se tako mladom bendu ne bi trebalo dogoditi, ne ulazeći pritom u njihove pjevačke i sviračke sposobnosti.

Courtney i bend su krenuli s uvodnom pjesmom s drugog albuma, Hopefulessness. Već taj uvod, koji je bio ipak nešto bučniji od studijske verzije, dao mi je naslutiti da ću otići razočaran s koncerta, a daljnji tijek mi je samo to potvrdio. Preostalo je samo detektirati zašto je tome tako, jer je većina u Tvornici te večeri vidljivo bila zadovoljnija od mene. Na nekim pjesmama nešto više, na nekim nešto manje. Nakon nekoliko pjesama shvatio sam u čemu je problem. Courtney ima glas dosadnog profesora na fakultetu, koji jednostavno tjera na sklapanje očiju. Sve je to preravno i nema nikakvih uspona i padova. Flatrate. Srećom, na koncertu su me od prevelike dosadnoće i spavanja uspijevale otrgnuti njene solaže i to je jedina dobra strana ovog koncerta.

Ipak, da nije sve tako crno i negativo, zadnje dvije pjesme regularnog dijela dale su naslutiti da bi moglo biti i bolje. Barem za mene. Naime, Charity me baš podsjetila na neke pjesme grupe Hole i njenu imenjakinju prezimena Love, dok je zadnja grungerska Pedestrian at Best pokazala da bi vjerojatno prije skoro trideset godina kod mene puno bolje prošli nego danas.

Sve u svemu, drago mi je da je bilo puno više neistomišljenika sa mnom te večeri u Tvornici.

pedja // 22/05/2019