Čekaj, deder malo… Čemu li sam to prisustvovao tog kolovoškog četvrtka? Ne znam koliko vam je poznato da je Bandićeva organizacija Ljeta na Savi enormni promašaj milijunskih cifri. Ne bih se htio naći u njegovoj koži. Iskreno, žalim čovjeka koji se toliko arogantno nameće da je glavni šerif hrvatske metropole, da je još 1976. donio iz svojeg hercegovačkog kamenjara tamo neku skupocjenu torbu-aktovku (zna se koju, neću je reklamirati) u kojoj su bili pohranjeni vedski spisi 'kako omađijati neuko pučanstvo i zavladati svijetom'. Ajde, još mu se stupidna izjava da mu je "Suza za zagorske brege" najdraža pjesma svih vremena i može oprostiti jer uistinu ne zna tekst, a nezna niti tko je pjesmu napisao i otpjevao, ali se toliko trudi asimilirati u Zagrepčana-purgera, navijača Dinama koji će Bad Blue Boysima izgraditi novi stadion, pa napraviti štošta u poboljšanju života i tako dalje, da ne nabrajam svašta nešto-nešta i taj faking-fejking Zagreb na Savi skupa s programom Ljeto na Savi koji apsolutno nemaju smisla. A nemaju ga zato jer nema niti 'feedbacka' njegovih glasača koji ga drže gradonačelnikom već 18 godina, pobogu, pa gdje su? Jer, stvar je jednostavna onoliko koliko izgleda: nemam pojma što je to u programu vrijedno pišljivih 11 milijuna kuna a to zasigurno nije ogromna montažna pozornica i sjedala postavljena pored Mosta slobode, tik uz savski nasip podno Urnebesa. A nisu niti popratni sadržaji koji ne rade poput točionika, kafića "Kak se šika" i još nekolicine punktova kojima nisam shvatio funkciju, a svi oni ne rade zato jer nemaju za koga. Evo, baš i nisam vjerovao kada sam ovlaš čuo priče o svemu tome da se svaki dan tamo održavaju neke manifestacije s DJ-ima i bendovima koje poprate samo njihovi najbolji prijatelji sve dok nisam došao da se osobno u to uvjerim, naravno, nikako ponukan znatiželjom, već pozivom Saše Špoljara, vođe benda King UBU koji mi je dan ranije poslao sms 'dođi sutra na Savu, rokamo novi album + 4 nove stvari'. Mislio sam da će to biti neki open-air festivalčić s nekoliko bendova i gomilom ljudi u publici kao što to obično biva kad obližnja Močvara organizira slične događaje na istoj strani nasipa 200-300 metara uzvodno. Ali, ma kakvi. Dočekalo me široko polje na livadi s tom pozornicom i gotovo amfiteatrom za promašaj meditacije s kilometrima i kubicima praznine, upravo onako kao što to svake godine uprizoruje InMusic Festival u popodnevnim satima od cirka 17 do 18-19 sati kada izvođače ponekad gleda dvoje-troje-četvoro-petero, koji puta i desetero, maksimalno dvadesetoro ljudi. Tek tada sam postao svijesan da ovdje nešto nadebelo ne štima, te da je Bandićev program bezecirano bojkotiran bez obzira na kultno ime benda koji se drži na sceni već skoro 30 godina, a vjerojatno je isti slučaj i s ostalim akterima u proteklom periodu Ljeta na Savi. Da ne banaliziran više, osim mene, dvije Sašine malodobne kćerke, u publici je još bilo troje ljudi, te poneki slučajni prolaznik što je trčao po nasipu u večernje sate, a bend je odigrao kompletnu probu kao za pravi koncert od skoro sat vremena i ravno otprašio kompletan materijal novog albuma "Ono bitno o njima" (9 pjesama) i još 4 potpuno nove. Još 5.II 2019. su u Hard Placeu predstavili novog basista Petra Aleraja (zamjenio Marka Rukavinu) i uglavnom većinu novog materijala kojeg su netom završili, a kako su friško uigrani na ovaj svježi repertoar, kao od šale su nanizali svih ovih ukupno 13 večerašnjih kompozicija koje su raspoloživo daleko više fluktirajuće za klub nego li za ovako veliku pozornicu. Kažem to jer sam ih gledao i u Hard Placeu, te mogu komparirati. U klubu ovaj materijal daleko bolje 'sjeda' zbog žestine i kompresiranog prostora. Dok mi je kod klupske svirke puno toga djelovalo žestokim noiserskim rock-punkom a'la The Jesus Lizard pomješan sa zaboravljenim čudacima Cows, na savskoj pozornici se ta komplementarna distorzija i energija razasula po svim parametrima visine, širine, dužine i dubine praznog prostora ogromne livade jerbo nije bilo tog potrebnog faktora audijencije koji bi upio dio zvuka i sažeo ga na bliskost. Jer da se zaustavi grmljavina potrebno ju je sabiti u manji prostor da bi bila zvučna eksplozija kao što to i jeste budući da po zakonima prirode nastaje iz manjih volumena prostora prelaska s jednog na drugi nivo kišnih oblaka koji se sudaraju. Ovdje se nije imalo što sudarati, pa je tako sav zvuk otišao uzvodno i nizvodno, vjerojatno su ga bolje čuli s druge strane kod Bundeka i ribići tamo negdje od Rugvice prema Turopolju da im neki đavo plaši ribe... Odnosno, za ovakve, doduše rijetke nastupe na velikim pozornicama, ovoj tročlanoj formaciji, oćeš-nećeš, manjka još jedan gitarist zbog same punoće. To nikako ne umanjuje Špoljarovu konciznu tehniku kojom isprepliće i post-punk i riffove, dobar dio energičnih noise distorzija, a uočljiva je i kompleksnija struktura tehniciranja math-rock/ progressive figura sabijenih mahom u kraće kompozicije do maksimalno 4 minute. Također se mogla čuti još jedna amblematična finesa s kojom znaju od albuma na album iznenaditi, ali o njoj više prilikom recenzije albuma. Ovdje taj element i nije bio uočljiv zbog razasutog zvuka. Nadalje, odsvirali su dvije dulje pjesme "Abrakadabra" i "Otpor" (na ovoj drugoj mu je kćerka od, čini mi se 9 godina odsvirala uvodni minimalistički dio na violini) koje za ovako veliku pozornicu daleko bolje funkcioniraju, mi mnogobrojni smo ih ispratili gromoglasnim aplauzom, bisa nije bilo jer se nismo dovoljno jako derali 'hoćemo još', a mene je sve to podsjetilo na onaj čuveni i neponovljivi Novi Zvuk u Saxu točno prije deset godina (12.V 2009.) kada su čakovečki Fall Out Trio svirali samo za mene jer više nikoga nije bilo u klubu. Čak je i šanker napustio radno mjesto otišavši na dvorište fumat cigarete. Naravno, King UBU za ovakvu Bandićevu katastrofu nisu krivi. Ispoštovali su dogovor, odsvirali pošteno ko da su pred njima stotine ljudi, a da je Bandić lukaviji kao što i jeste, izmislio bi neki trik da primami ljude. Mnogo toga se ne usudi osim što je trabunjao da svaka nova veza u prva 3 mjeseca baš i ne funkcionira najbolje, te da će ljudima trebati vremena za prepoznavanje užitaka Ljeta na Savi. Eh, da je još tu ono što nije poput čiste savske vode za kupanje i kupalište s obzirom da susjedni Bundek nije preporučljiv za brćkanje, možda bi se pojavio dio ciljane mase. O janjcu i odojku na ražnju ne treba govoriti. Oni su rezervirani za prave glasače, tvrdi turbo folk, narodnjake i tamburaše. Rockerima i ljubiteljima suvremene pop-kulture pomodarno pripada anoreksija, gladovanje, meditacija i zadovoljština ovakvog vrhunskog performansa za uistinu specijalno izabrani auditorij. Jedan čovjek koji sluša i prati dragocjeniji je od stotine koja ne daje nikakav odjek da ih se imalo tiče kulturnjaštvo. Ha-ha-ha. I baš mi drago. Te večeri su King UBU svirali za mene i svoje kćerke. Prekrasno. I unikatno deravši se 'demokracija je mrtva, hoda se preko leševa...'

horvi // 19/08/2019