Negdje u bespućima terapijskim, nalazim na šturu najavu iz 2008. u kojoj piše "Olafur Arnalds prava je nova zvijezda islandske glazbe. Spajajući zvuk vlastitog klavira s ambijentalnom elektronikom i klasičnim gudačim kvartetom, Olafur je na jedinstven način premostio dva na prvi pogled različita svijeta, onaj klasične i onaj indie-rock glazbe." Te večeri, 06.06., Olafur u sklopu NO JAZZ festivala, kojeg je, btw. organizirao Mate "Žedno Uho" Škugor, koji je upravo ovih dana najavio umirovljenje nakon 22 godine rada i gomile edukativnih koncerata za mnoge od nas, nastupio u &TD Teatru, pred, vjerujem šačicom ljudi. Iste večeri u programu su bili i Paramount Styles legendarnog Scott McClouda (ex Girls against Boys) te izvjesni Larsen uz Jamie Stewarta iz Xiu Xiu i čelisticu Juliu Kent. Vau, kakav program! Iz tog izloga odabrao sam samo Paramount Styles. Očito me ovi gudači instrumenti nisu privukli. Da sam bio pametniji, sada bi mogao pričati da sam bio jedan od rijetkih koji je gledao Olafura u ZG. Znam da su ga mnogi već gledali po vani i u Kiasmos inkarnaciji, ali ipak, drago mi je da sam otišao, barem na ovaj tvornički koncert. Super mi je to muzika za slušati "po doma" dok nešto radim, jer je skroz nesmetajuća podloga. "RE:member" mi je jedan od dražih albuma prošle godine, ali isto sam se bojao kako će ta tiha muzika izgledati u bučnoj Tvornici. Na ulazima su nas dočekale obavijesti s molbama za tišinu, no opet, bojao sam se i naše publike, koja se ipak voli prošetati i biti viđena. A bojao sam se i zakazanog početka, jer 20 h nije baš vrijeme kad u HR počinju koncerti. Čini se da je moja bojazan bila nepotrebna. Znači ipak možemo biti kulturni i dobri kad nas se lijepo zamoli. Već u pol20 je bio red pred Tvornicom za ulaz, a popunila se dobro do 20. Gledalište se pretvorilo u "sjedalište" sa finim stolcima, a oni koji nisu uspjeli sjesti rasporedili su se na galeriju i sa strane da ne smetaju onima koji sjede. Stvarno svaka čast. Izvođač(i) su pustili onu klasičnu akademsku četvrt da se situacija malo primiri i u 20:18 izašli na stejđ koji mi je izgledao kao neka starinski uređena dnevna soba s dva ogromna samosvirajuća klavira na istaknutim mjestima, dok je gudački kvartet bio raspoređen oko Olafura, koji je bio okružen klavirima, sintovima i raznim drugim pomagalima s gumbićima. Bubnjar/perkusionista je bio smješten u drugi kut pozornice. Između njih su bila postavljena raznorazna svijetla i to na način na koji se moglo iščitati da je svaka stvar na toj pozornici tamo bila postavljena s razlogom.
Tijekom koncerta, za koji smo odmah saznali da im je posljednji na turneji, nakon duga 143 koncerta, te da sad idu doma vidjeti da li ih njihovi još poznaju, da li još uvijek imaju cure/partnere, Olafur se pokazao kao vrstan "frontmen", iako atipičan, jer nije pjevač i njegove su pjesme instrumentalne. No, zato nam je na stvarno šaljiv način ispričao skoro cijeli svoj život. Od tinejđerstva, kada je svirao u nekom punk bendu, dok je njegova baka, kojoj je btw posvetio i posljednju pjesmu na ovom koncertu i na ovoj turneji, željela da sluša klasiku, pa ga je zvala da joj popravlja radio iako nije bio pokvaren, a onda mu je, kao ovlaš puštala Chopina 4 sata uz domaće kolačiće. Preko prometne nesreće u kojoj mu je stradao živac pa nije mogao svirati desnom rukom, te je iz tog razloga osnovao techno bend Kiasmos, jer tamo je dosta samo stisnuti poneki gumbić. Pa sve do odlaska u Indoneziju tijekom stvaralačke blokade, gdje je u stvari shvatio što mu treba da se usredotoči, a to je bila tišina. Ma zapamtio sam sve njegove pričice i pamtit ću ih dugo dugo, jer mi je ovo bilo nešto bolje dugovno iskustvo, nego onomad Caveovo propovijedanje. Inače, oni samosvirajući klaviri dio su priče o prometnoj nesreći, kada je Olafur u jednoj aerodromskoj čekaoni vidio klavir koji sam svira, te je svog prijatelja zamolio da mu napravi softver koji će pokretati njegove klavire. Srećom, živci su se posložili, Olafur i dalje svira, a klaviri su ostali zaštitni znak. Da idem sad sve to pisati, imam osjećaj da bi mogao napisati njegove memoare, a osim toga, pod kožu mi je ušla ta njegova muzika.

Iako vjerujem da bi po ambijentu mnogo više pasala u neko kazalište, nego u Tvornicu, ovdje je stvarno dosta dobro sjelo sve na svoje mjesto, a putovanje koje nam je pružio u tih dva sata je bilo skoro pa nadnaravno. Iako je odsvirana velika većina pjesama sa spomenutog "Re:member", podsjetio nas je i na neke starije pjesme, a one su se sve lijepo uklopile u jednu cjelinu, bilo da su strogo klasičnog "oblika" ili pak začinjene modernijim tonovima i zvukovima. Sve u svemu koncert za pamćenje, nadam se i bendu, kao i nama.

pedja // 22/11/2019