Da ste kojim slučajem vremenski putnik te ste se sasvim slučajno našli u prostoru Kseta tmurnih večernjih sati prvog petka Veljače 2020ih, čisto sumnjam da biste uspjeli pogoditi o kojem se desetljeću, ma i tisućljeću, radi na prvi pogled. Zima 2020. najednom bi se činila kao jesen 1980. gdje se "Bella Lugosi's Dead" svakodnevno vrti na radiju, Cureovci upravo ulaze u svoju gotičku fazu, "Unknown Pleasures" polako postaje kanon, a termini darker i gotičar se tek šapuću po zagušljivim podrumima mračnog undergrounda. Na drugi pogled biste ipak vidjeli najezdu mobitela koji bilježe svaki trenutak i shvatili da ste ipak u 21. stoljeću te će neki pretenciozni klinac vjerojatno pisat' izvještaj referirajući se na vrijeme koje nikad nije doživio. I doista ja jesam taj klinac koji nikada nije doživio puni zamah gothic/darkwave/post-punk kulture od kraja 70ih do kraja 80ih, no da ga jebeš ovako nekako pretpostavljam da je to sve izgledalo. Molchat Doma je bjeloruski mračni synth-pop sastav koji se primarno putem Youtubeovog labirinta algoritama uspio u proteklih godinu dana, pogotovo prošlog mjeseca, uspješno profilirati kao vodeći mladi dark-wave revival u Europi. Kako to običava biti s tim malim internetskim super-novama koje odmah dođu u Zagreb, stvorio se teški hype. Dvorište je Kseta vrvjelo od života davno prije početka prve predgrupe te su svi žudno iščekivali vidjeti tu senzaciju ovako rano u njihovoj karijeri. Organizacija se Kseta vrlo vješto pobrinula za najprimjerenija moguća dva pomoćna izvođača, otuđene synth-majstore ManMachine i Zarkoff (jedino je Neon Lies falio) te je sve bilo pripremljeno za svojevrsni povratak u imaginarnu prošlost crnih kožnjaka, čudnovatih stilova kosa i heroina.

ManMachine

Stvaralaštvo Gorana Uroića me pri prvom slušanju u Attacku nije pridobilo, no svojim me polusatnim ksetovskim setom u potpunosti preobratio. Jedna je od ključnih riječi večeri neupitno bila otuđenje, a upravo je ono do najvećeg izražaja došlo u usamljenom performansu ManMachinea. Unatoč već dobro popunjenom Ksetu, Uroić se na pozornici činio sasvim samim u prostoriji. Štoviše pjevajući, ili bolje rečeno recitirajući, u tom pravocrtnom, izmučenom vokalu činilo se gotovo kao da vrši interakciju sa samim sobom. Govor tijela mu je nekako plah i uznemiren, ili barem to jest između punktualnih eksplozija emocija u kojoj se blokade ruše, a sav je bijes i frustracija izbačena van fizički koliko i glazbeno. Uroićev je koncert prije svega intiman te čak i izvan dramatične slojevitosti sintesajzera i sirastih drum-mašina imam dojam da čovjek živi svoje stvaralaštvo. Skidam kapu na hrabrosti prezentacije tako nečeg osobnog jer upravo je taj humani element ono što elevira njegov nastup do vrhunskih razina. Nekolicina je ljudi nakon koncerta spomenula da im je ManMachine bio najbolji nastup večeri i apsolutno shvaćam zašto (mogao bih se možda i složiti). Ta fluidna rijeka melodičnih synthova pod konstantnom regulacijom bubnjeva vrlo lagano čovjeka zavede te ga potom polagano spušta u mračni ponor beznađa razvijajući sve brojnije slojeve neona. Posebne pohvale osobi koja je radila na osvjetljenju jer je već vrlo naglašena atmosfera poprimila još tvrđi oblik, pogotovo u prije spomenutim izljevima ljudskosti gdje bi se Uroić napeto derao pod crvenim stroboskopom obavijen maglom sve jačih i bržih elektronskih zvukova. Sva ta žustrina kad eto sljedeći čas smo se vratili na robotsku iscrpljenost vokala unutar snovite turobnosti matrica. Uroićev je prikaz unutarnjeg sukoba surov i temeljit te lako zalazi pod kožu. Nadam se da ga zadnji dašak sanjarske nade nikad ne napusti i da ću se toj bujici introspekcije moći prepustiti s jednakim užitkom na budućim svirkama. Zarkoff

Logičan nastavak prikaza internalne borbe čovjeka, koji uslijed čelično hladnoga svijeta biva udaljen od samog sebe, bio bi prikaz njegove eksternalne reakcije. Zarkoff radi upravo ovo te je njegovo sučeljavanje s nešto nježnijim, emocionalnijim i klasičnijim ManMachineom izvrsna studija od strane Kseta. Saša je Rajković također solo new-wave, sintesajzerski umjetnik koji svira već duži niz godina te se također radi o osobi koja, realno, pušta glazbu uz pjevanje. Razlika je u tome što je Zarkoff daleko bliže DJ-u, stavljen iza stola punog tehnologije, koju nikako ne bih mogao prepoznati, po kojoj konstantno perfekcionistički intervenira brinući se za svaki minuciozni detalj muzike. Njegovi afiniteti prema elektronici ne završavaju ovdje, ovo je glazba koja ima neosporno uporište u ritmu i repeticiji koja se polagano, ali sigurno mijenja. Osobno ne gajim pretjeranu ljubav prema rave i elektronskoj sceni te mi je tako prva polovica seta na neke momente bila dosadna, čak i naporna. Njegov je vokal daleko žustriji te se čini puno sigurnijim na pozornici i upravo mi se zato nakon potpune realnosti Uroića činilo kao da je Zarkoffov paćenički ili pak revolucionarni stav farsa. U drugoj su me polovici ipak čudnovatost nastupa i manjak čiste elektronike ipak pridobili. Ritam ispunjen egzotičnim zvucima koji neprirodno trzaju te nastaju brzinom kojom nestaju, postupno je postajao kakva iskrivljena melodija. Nadalje Rajković se, čini se, ugrijao te je daleko uvjerljivije igrao ulogu čovjeka od akcije isfrustriranim nepravdom svijeta. Ni u jednom trenutku ovo ipak nije izgubilo izvornu darkersko-gotičarsku auru ili zvuk punog, suhog ritma i melankoličnih klavijatura. Ovaj je zvuk u Zarkoffa samo proveden kroz četrnaest filtera suvremenice, upravo onih koji su mi njegovu glazbu činili toliko polarnom. Cjelokupni je doživljaj u drugoj polovici tako počeo poprimati formu nekakve retro-futurističke distopije iz 80ih. Neurotična melodija uz uvrnuti ritam pun umetnutih, neprepoznatljivih zvukova dok se Rajković dere šireći svoju (vjerojatno) radikalnu poruku. Vadi se i usna harmonika koja samo nadopunjava tu moderno staromodnu kakofoniju koja bi perfektno odzvanjala među oronulim neboderima te nakošenim ulicama nekog ljigavog grada zaboravljenog od Boga. Rajković bi u ovoj noćnoj mori na lešini ljudskog duha pozivao na akciju, nadam se samo s nešto više poleta u prvih dvadeset minuta nastupa. Molchat Doma

Izaći na 'puš-pauzu' ispostavilo se kao kardinalna pogreška. Naime zbog spomenute je YouTube magije Kset bio rasprodan već prije gotovo dva tjedna. Petnaest je minuta prije početka svirke tako probijanje kroz roj ljudi postalo hodočašće, a prvog sam se reda uspio domoći tek nakon nekoliko pjesama. Hype generiran oko Molchata Dome je dakako bio neodrživ u samom začetku, skroz suprotno od ležerno-kužerskog Moonchilda koji je svirao u Boogaloou par-sto metara dalje, a probio se pod utjecajem istih nasumičnih hirova nekih nula i jedinica Google servera. Kolega Stanley navodi da je ovo razočaranje djelomično proizašlo jer nitko nije zapravo slušao ovu glazbu, dok su se trojica Bjelorusa susreli s dijametralno suprotnim problemom. Radi se o tome da Molchat Doma svira nešto na pragu ambijentalnog vida vrste glazbe koja se slavila cijele večeri u Ksetu. Većina tih sat vremena nije sadržavala pretjeranu eksplozivnost ili sustavno izokretanje kanona. Njihovo stvaralaštvo trudi se stvoriti specifičan osjećaj, njihov je pristup spor i metodičan, a njihov je cilj, ne bombardirati, već hipnotizirati. Možete shvatiti kako su ovakvi postulati nespojivi s iracionalnom nabrijanošću dobrog dijela publike koji je prve dvije pjesme skakao, a potom klonuo. Također možete shvatiti koliko je isforsirani kult ličnosti, koji su određeni članovi prvog reda stvorili oko frontmana, bio i malčice nakaradan. Ekipa skače u prvom redu, dere se, snima cijelo vrijeme, maltene plazi po jadnome čovjeku dok svira glazba koja je dizajnirana da Vam kriogeno zaledi emocije i tjera Vas da pratite njen eho u razna bespuća. Rezultat je ovog nesrazmjera, očekivano, hrpa ljudi pomalo razočaranih zvijezdama večeri, ali i šačica fanatika koji vjeruju da su tu večer dotakli smisao života (nije da osuđujem ili ismijavam, samo sam ljubomoran realno). Međutim nije sve tako crno, ili barem nije sve tako crno u smislu dojma. Molchat je Doma, iako nešto nižeg naboja no što bih to želio, uspio održati vrlo kvalitetan koncert čija je ekspresija bila najcjelovitija te večeri. ManMachine je bio unutarnji krik, Zarkoff vanjski, a Molchat Doma davno ugušen vapaj koji blijedi poput izlizanog sjećanja. Bjelorusija je po nekima zadnja diktatura u Europi i koliko god nije nikome lagano, vjerujem da stasanje u najgorem kotlu totalitarizma daje poseban pogled na termine otuđenje, unutarnji sraz, dosada i sve drugo što ovu glazba obuhvaća. Otpor je davno zaboravljena riječ, a čovječnost kao i samu glazbu čujete negdje iz daleke pozadine uma. Klavijature i drum-mašina na većini su koncerta djelo matrice, no besciljno lutanje gitare i basa ne čini se ništa prisutnijim u ovoj surovo sivoj viziji realnosti. Jedino je frontman s nekom maničnom vatrom u očima ovdje materijaliziran, a njegov je vokal upravo zato hiperrealan. Što zbog karizme, što zbog mase efekata na mikrofonu ovaj glas kao da proizlazi iz vašeg mozga i baca Vas u lagani trans, ne onaj pozitivni s kojim ćete se susresti na psihodeličnijim bendovima, već jedan koji Vas lišava želja i identiteta. Upravo je ovakva industrijska egzotičnost nešto što sam priželjkivao od benda ovog tipa s ruskog govornog područja. Sve troje su obučeni u crno i elegantno plivaju kroz te neuhvatljive valove jeke dok se iza njih projicira konstantna montaža velebnih brutalističkih zdanja depresivne svakodnevice. Upravo je činjenica da Vas cijeli koncert tako sporo vodi kroz tunele elektronike uz asimilirani, jedva primjetni bas i gitaru razlog zašto su uistinu eksplozivni dijelovi toliko efektivni. Nakon te eteričnosti gdje Vam vokal polako jede mozak, gitara i bas polagano stvaraju kavez, a matrice dehumaniziraju odjednom BAM! Skakanje publike se gromovito legitimira i izbija nešto što naliči na šutku, uzvici i pljeskanje sada nalaze svoje mjesto na koncertu dok svatko na pozornici pleše u ritmu uzavrelog mračnog diska. Ovakvi trenutci nisu česti, no njihovo je postojanje okosnica koncerta, a njihova erupcija ono što opravdava tu sivu monotoniju ostatka. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja atmosferičnu glazbu, no naprosto ne smatram da su pogodili onu zlatnu sredinu hipnoze i karizme koja bi me intenzivno ubacila u stanje koje sam opisivao, čak i ako jesu došli blizu. Upravo zato smatram da je toliko neproporcionalan žar u bržim, plesnijim pjesmama ovdje bio lijepilo svirke, u kojoj se moglo potpuno otpustiti nanovo ispran mozak. Vjerujem da Molchat Doma može biti odličan, te najboljih dana čak i izvrstan, no u Ksetu sam se zadovoljio s pridjevom dobar. U krajnjem slučaju je ta neopipljivost svakako bila zanimljiva za vidjeti uživo, samo bih možda poželio ipak mrvicu više prisutnosti unutar tih kapaciteta. Tako je završilo slavlje goth-dark-rock-post-new-punk-wave glazbe te cijelog tog zagušljivog razdoblja. Zanimljivo je bilo primijetiti da su sva tri izvođaća, koji su se doista divno nadopunjavali, unatoč tome što su inspirirani uzorima od prije trideset i kusur godina, privukli velikom većinom mlađu publiku. Svakako je to jer YouTube ipak koriste mladi, no teško je u ovako koherentnoj večeri s vrlo izraženim konceptom ne pokušati povući neku paralelu kako bih ovaj najavljeno pretenciozni izvještaj završio još pretencijoznijom višeznačnom društvenom poluobzervacijom u pokušaju da članak nabijem značenjem. Naime, ovakva se glazba popularizirala i razvijala u vrlo nestabilnom povijesnom razdoblju. Od prijetećeg nuklearnog holokausta, preko heroinske groznice pa sve do rastuće stope kriminala u mnogim velegradima doba, vjerujem da je problem egzistencije pojedinca i smisla istog vrlo namjerno prisutan u takvoj glazbi. Jaka stvar, otkrio sam toplu vodu. Radi se ipak o posebnoj vrsti kritike društva, melankoliji koja je izgubila nadu za boljim sutra osim u najmanjim tračcima svjetlosti. Utoliko se takva glazba razlikuje od drugih ekspresivnih, alternativnih žanrova formiranih pod sličnim okolnostima. U svijetu problema globalnih razmjera i sve većeg diskonekta od bližnjeg svog (ili tako barem kažu) mogu shvatiti kako bi poruka bespomoćnosti mogla rezonirati na jednak način s današnjom publikom kao i onom koja je živjela u sjeni hladnog rata. Neovisno o tome jesam li u pravu drago mi je samo da mi nije potreban vremenski stroj da čujem fantastične primjerke glazbe koja je svoj vrhunac dosegla prije tri desetljeća. Bespomoćan ili ne, dok god sam opunomoćen odlaziti na ovako odlična muzička događanja ja pesimističan biti neću.

jan vržina // 12/02/2020