Malčice je apsurdno, no Terapijom se nisam bavio od kad je počela pandemija. Prvo limitirani brojevi upada, zatim sjedeći koncerti, a naposljetku, kad se situacija i dovoljno smirila, akademske su i financijske obaveze na mala vrata upale u prvi plan. Nije li primjereno, dakle, da mi je prvi izvještaj u protekle dvije godine upravo s jednog vrlo terapeutskog koncerta, održanog, ni manje ni više, no u prostoru koji se isprofilirao kao pravom pravcatom klinikom u kasnijim fazama covid fijaska. Melin je prošlu subotu obilježio početak proljeća, pružajući svoj manjak pozornice Martinu Ladiki i Terariju te novom postavu Mrave brojim iz Rijeke. Nepostojanje se eleviranog pozorišta ispostavilo punim pogotkom za intimniju atmosferu ova dva izvođača, barem ako je suditi po reakcijama publike od oko 60 ljudi. Ova tvrdnja pogotovo vrijedi za Martina Ladiku i Terarij, koji su nešto prije 21:30 počeli s pretvaranjem interijera Melina harmoničnu šumsku scenu.

Martin Ladika i Terarij

Sjećam se da sam Ladiku ulovio u onoj sjedećoj fazi koncertne ponude za vrijeme pandemije, u sklopu Emirove 'Nove hrvatske etno scene'. Repertoar je, ako se ne varam, od tada u bitnome ostao nepromijenjen, no postoji ocean razlike između šarmantnog kantautora koji je tu večer nastupio u Močvari te izvedbe kojom smo bili počašćeni godinu i po' kasnije. U prvom redu riječ je o tome da Martin Ladika sad nastupa s reduciranim bendom. Leo je Hrs s desne strane Ladike bio posjednut za cajon i perkusije, dok je Roko Margeta, poznatiji iz suradnje s jednom od začetnica moderne etno scene u Hrvata, Dunjom Knebl, njemu s lijeve strane baratao melodikom, minijaturnim klavirom, frulom i raznim drugim ambijentalnim rekvizitima. Leo i Roko ovom nastupu ne samo da doprinose, već ga korjenito mijenjaju pretvarajući jednog talentiranog kant-autora u ozbiljno ime na domaćoj glazbenoj sceni. Njihova je usviranost, izuzev Hrsovog zanemarivog mjestimičnog gubljenja strukture uzrokovanog 'pretjeranim uživanjem u glazbi', time impresivnija uzmemo li u obzir kratkotrajnost suradnje. Ladika i Margeta počinju, ako se ne varam, surađivati prošlog studenog nakon uspješne kombinacije na Balkalaru u Ksetu, a Hrs je u igri od prošlog ljeta. Unatoč tome zvuče svjetski, naprosto, u svojih su sat vremena seta Martin Ladika i ekipa apsolutno pokidali, jednako rasplesali i nasmijali, u riječima Ivana Andrašića: "ubili na najpitomiji mogući način." Naime, na prvi je pogled ova glazba vrlo nježna, koliko jer je svirana na akustičnim instrumentima, toliko zbog sveobuhvatnog motiva idile prirode u tekstovima i onomatopejama vjetra i kiše mnogobrojnih instrumenata. Pjesme započinju tako da Vas lagano ljuljuškaju, budeći kakvu dječju uzbuđenost dok Ladika milozvučno finger picka gitaru i miluje Vas glasom. Najednom - stop! Cajon broji plesne balkanske ritmove, Ladika se dere, harmonika učvršćuje glazbeni aranžman melodikom, a cijeli Melin pleše doprinoseći ritmu s drvenim podom. Ladika i ekipa istovremeno prikazuju spokoj i mir te razuzdanost i veselje koje pastorala nudi, stvarajući tako vrsnu ravnotežu koja se manifestira kroz individualne pjesme kao i cjelinu koncerta. Sagledan kroz tu prizmu, njihov je koncert poput bakanalija, besramno slavlje života u njegovom najprostijem obliku, prezentirano mrvicu uvrnuto, no zasigurno nepatvoreno. Bilo je nevjerojatno zadovoljavajuće vidjeti istinsku sreću na licu članova sastava kao i recipročnu ekstazu publike u prvim redovima koja je ozbiljno doživjela njihovu poruku. Valjalo bi se za kraj osvrnuti i na samog Martina čiji nastup nikako nisam želio umanjiti uzdizanjem Hrsa i Margete. Ladikina je prisutnost, kao i sama njegova glazba čas senzualna, čas uzima silovit zamah. Martin ima neobjašnjivu postojanost na pozornici koju postiže tijelom i ekspresivnošću vlastitog lica i glasa. Upravo su njegova vokalna raznovrsnost te popratna teatralnost facijalnih ekspresija ono što koncertu daje unikatnu, nevjerojatno ljudsku notu. Uz to česta je vrlo bizarna interakcija s publikom između pjesama gdje Ladika glumi da izlazi iz nevidljivih vrata izvan okvira 'pozornice' pa se vraća, zatim baca petarde te objavljuje dobitnike dementne nagradne igre u kojoj je pitanje bilo 'Lak za nokte?' (odgovor je bio 'težak za želudac'). Sva ova interakcija, inventivnost i šaljivost iznimno su efikasni te, unatoč tome što sve troje ipak igraju ulogu, istinski autentični. Takva prisutnost ne pripomaže samo uvlačenju publike u njihov spaljeni mali svijet, već akcentuira tekstove dajući im da dođu do punog izražaja. Dekonstruirajući logiku svakodnevice svojim nesvakidašnjim nastupom i zajebavajući se na karakteristično čudan način, Ladika i Terarij nama spuštaju gard ljage koji u 21. stoljeću čovjek postavlja da bi ostao normalan. Razoružani, tako, našeg uvježbanog cinizma, puno nam je lakše upiti stihove poput: "oni koriste rijeke kao pregrade između slijepih naroda". Zaista, zar se ne bismo svi samo mogli lišiti tereta moderne i pridružiti se tom Miladinu Šobiću u zemlji čudesa? Odgovor je "ne, dok moram platiti stanarinu", ali je apsolutni užitak vjerovati da mogu na kojih sat vremena. Mrave brojim

Potpunu je glatkoću i radost Ladike i Terarija bilo iznimno teško popratiti, tim više što je bend iz Rijeke trebao prvi put nastupiti u novoj postavi. Projekt Zorana Klasića, bivšeg člana Grča i Leta 3, prošle je godine izdao vrlo solidan album prvijenac koji je na žalost prošao ispod radara. Zbog prije spomenutih mjera, broj im je živih izvedaba albuma bio vrlo nizak, a zamjena bubnjarke Neirom Musić na klavijaturama, back vokalu i ritam gitari, ovaj je već nizak broj u biti resetirao. Ova šarena trojka ima izvrstan marketing s vrlo konceptualnom online prisutnošću, no po mome se sudu tek na gigu vidi tko je pukovnik, a tko pokojnik u igri originalnosti. Nakon nešto manje od sat vremena nastupa sa sigurnošću mogu utvrditi da su od tog dvoje Mravi... pa... još ni jedno ni drugo? U suštini, Mrave brojim su čista atmosfera, groove jednog polu-depresivnog, polu-emancipiranog stanja uma, osjećaj melankolije i lagane otuđenosti s kojima se čovjek pomirio (kao i život u Rijeci valjda). Njihov set je do zadnje tri pjesme iznimno snovit, spor i izgubljen, on Vas nikako neće potražiti, već se Vi njemu morate obratiti. Ako mu se prepustite naći ćete se u kutku zamračene sobe kako stvarno brojite mrave, izolirani i pod utjecajem kakve psihoaktivne supstance pretvorili ste dosadu u dobit. Šta'š drugo, ipak je ovo jedan Covid album. Problematičnost je ovakvog pristupa, dužno poštovanje unikatnom konceptu, što na koncertu slušatelj ne bi trebao iziskivati trud da pristupi svijetu glazbenika. Upravo suprotno, izvrstan će Vas bend, izuzev izoliranih problema ozvučenja/publike, neovisno o svom intenzitetu nasilno povući u svoj svijet, ma kakav on bio. Prvih sam petnaestak minuta pokušavao plesati na električne zvuke Klasićeve gitare u pratnji izvrsnog basa i monotone ritam mašine. Jednom kad sam shvatio da se paradigma u potpunosti promijenila nakon Ladike sjeo sam na pod, zatvorio oči i prebacio se u taj mindset. Najednom izvedbe su poprimile jednu dublju dimenziju. Svaki je glazbenik ovdje kvalitetan, Zec se na basu odlično poigrava s ritmom dok su Musićini predivni back vokali u kontrastu s Klasićevom namjernom rezigniranošću jedni od vrhunaca nastupa. O kvaliteti izvedbe gitare, kao glavnom elementu, se ne treba ni govoriti. Klasić uistinu pokazuje godine iskustva odlazeći u kompleksne melodijske linije koje konstantno evoluiraju. U najboljim trenutcima koncert je zvučao kao soundtrack za neki hippie eksploatacijski film iz 70-ih: protagonist natripan ulazi u zadimljenu psihodeličnu kafanu dok se sjene počinju pretvarati u mrave. Čudni zvuci sintesajzera i basa izmiješani s električnim putovanjem gitare i nezainteresiranim vokalom počinju stvarati drugo stanje uma. Na žalost, kao što sam već spomenuo, ova atmosfera Vas ne poziva te, da stvar bude gora, vrlo se lako narušavala, primjerice neumornim žamorom koji je za Ladike bio naporan, a ovdje ubitačan. Nadalje vrsnoća samih glazbenika nije dovoljno iskorištena u samoj melodijskoj konstrukciji koliko god one bile kompleksne i evoluirajuće, što će reći da je koncert na trenutke u kojima niste udubljeni u tu vrlo specifičnu atmosferu pretežito dosadan. Pjesme su iznimno spore, a popratni aranžmani nemaju supstancu koja bi opravdala takav zahtjev fokusa. Ovo bi moglo biti drugačije da su prisutni bili bubnjevi, instrument čija je uloga da opali, no bez njih sve zvuči praznije, a ritam mašina, često jeftinog zvuka, bila je jedna od glavnih faktora koja me izbacivala iz njihovog pomno konstruiranog mravinjaka. Dodatni je problem također predstavljala glasnoća glavne gitare koja je uvelike apsorbirala uigranost basa, sintesajzera te pogotovo ritam gitare, a kao što smo ustanovili, Klasićeve zanimljive melodijske linije same po sebi nisu dovoljno zabavne ili intrigantne da drže težinu cijelog benda. Svi ti aspekti su u glazbi poput ovakve koju je potrebno pažljivo balansirati bili dovoljni da ostave dojam blagog razočaranja. Međutim, kao što sam i rekao, ne radi se o pokojniku, zadnje su tri pjesme, manje ambijentalne, više energične, bile puno zabavnije i pokazivale potencijal psihodeličnog synth-rock banda koji u ostatku giga samo nije došao do izražaja. U nadi sam da će se Mrave brojim zbrojiti i nabaviti bubnjara čim prije kako bi ih sljedeći izvještaj mogao ponosno proglasiti pukovnicima, a ne samo završiti, kao i koncert, na pozitivnoj noti. Večer je u Melinu tako ipak završila s ugodnim dojmom. Izgledavši i sam kao terarij plesni se podij Melina relativno brzo ispraznio, a mi smo kao poslušni mravi izišli iz hibernacije i uživali u prvom pravom proljetnom vikendu ove godine. Smrt zimi i apokaliptičkim stremljenjima, živjela prva prava koncertna sezona u dvije godine!

jan vržina // 01/04/2022