U sklopu prvog Impronedjeljka u zagrebačkom Melinu, publika je imala priliku svjedočiti vrhunskoj večeri improvizirane glazbe u izvedbi trija Martun Küchen - Zlatko Kaučič - Tomaž Grom te solo nastupu mladog britanskog basista Simona Patona. Od samog početka, večer je nosila sve odlike pažljivo osmišljenog događaja koji je nadišao formu koncerta i prerastao u glazbeni ritual.

Valja odmah pohvaliti organizatora što je koncert smjestio u manji, intimniji prostor. Grof Melin omogućio je snažnu povezanost izvođača i publike, što je ključno za vrstu glazbe koju trio njeguje - slobodnu, meditativnu, intuitivnu. Ipak, jedna manja zamjerka odnosi se na trenutačnu zvonjavu boca iz drugog dijela kafića koja je narušila tišinu jedne od delikatnijih dionica. Srećom, to je bila jedina tehnička mana večeri.

Martin Küchen / Zlatko Kaučič / Tomaž Grom - kemija slobode i zvuka

Koncert je otvorio trio koji se, kako saznajemo iz razgovora sa Zlatkom Kaučičem neposredno prije nastupa, po prvi put našao u ovoj postavi na pravoj koncertnoj pozornici. Martun Küchen (sopran saksofon), Zlatko Kaučič (bubnjevi, udaraljke) i Tomaž Grom (kontrabas) ponudili su publici neprekinutu improviziranu kompoziciju koja se razvijala bez klasične forme, ali s jasnoćom unutarnje dramaturgije. Već u uvodu osjetio se istarski melos, koji je poslužio kao tonalni temelj za daljnje glazbeno istraživanje. Tomaž Grom je gudalom stvarao slojevite, često atonalne zvukove - teksture koje su djelovale kao apstraktne skulpture u zvuku. Zlatko Kaučič, doajen europske improvizirane scene, pokazao je zašto ga se s pravom može usporediti s Milfordom Gravesom. Koristeći paletu perkusivnih instrumenata, uključujući i minijaturne bubnjeve kojima je svirao po dobošu, Kaučič je stvarao suptilne mikro-dinamičke pomake koji su kompoziciji davali ritmičku dubinu bez jasno definiranog pulsa. Martin Küchen, izuzetno ekspresivan i fizički angažiran u svojoj izvedbi, u jednom je trenutku zamijenio saksofon bubnjem, a svirajući sopran saksofon naginjao se prema podu kao da zvuk izvlači iz same podloge prostora.

Cijeli koncert bio je prožet osjećajem kontrole u slobodi - improvizacija koja nikada ne gubi usmjerenje, unatoč potpunoj otvorenosti forme. Svirali su bez stanke, bez izmjene solista uz koju ide i očekivani aplauz, što je dodatno naglasilo kolektivni duh i međusobno slušanje kao temelj glazbene komunikacije.

Estetski, glazba trija mogla bi se smjestiti unutar poetike ECM izdanja iz 1970-ih godina, kad je ta etiketa još intenzivno koketirala s avangardnijim pristupima. No, umjesto citiranja prošlosti, ovaj trio gradi svoju jedinstvenu zvučnu arhitekturu - isprepletenu, neritmičnu, ali emocionalno i strukturno duboko konzistentnu.

Završnica njihove izvedbe odvela je publiku u ritamske obrasce koji prizivaju indijanske obrede, s postupnim građenjem intenziteta i ekspresije, sve do zvučno nabijenog vrhunca. Ova trojica glazbenika donijela su nešto svoje, autentično, iskreno - nešto što se ne može ponoviti, jer je bilo vezano za taj prostor, taj trenutak, nas koji smo ih slušali i njih koji su nas osjećali.

Simon Paton - solo ekspedicija u nepoznato

Nakon kratke pauze, na scenu je stupio Simon Paton, mladi basist koji je solo nastupom na električnom basu pružio sasvim drukčiji, ali komplementaran doživljaj. Paton se predstavio kao glazbenik široke imaginacije, koji svoju zvučnu paletu širi efektima i iznenađujućim tehnikama sviranja - uključujući i korištenje gudala, što je u kontekstu električnog basa rijetkost. Njegov pristup varira između dubokih, gotovo drone struktura i frenetičnih pasaža koji podsjećaju na Zappu, Hendrixa, ali i na japansku noise školu. Unatoč kaotičnom dojmu, Patonova glazba ima unutarnji red i logiku, a njegova prisutnost na sceni odiše iskrenošću i neposrednošću. Njegov pristup nije "basist u potrazi za pjesmom" - on je bio kao istraživač u vlastitoj glavi, tražeći zvukove koje još nije ni čuo.

Možda bi njegova izvedba još više dobila na snazi uz dodatnog glazbenika, poput bubnjara, koji bi pružio ritmičku potporu i otvorio još širi prostor za istraživanje. Patonova glazba već sada obiluje slojevima, kontrastima i iznenađenjima, ali u dijalogu s drugim instrumentom - posebno udaraljkaškim - ta bi se ekspresija mogla dodatno rasplamsati.

Kroz ovaj koncert nismo samo slušali glazbu, već smo zajedno s izvođačima prošli kroz jedno tiho, ali duboko putovanje. Bio je to susret u kojem se tražila prisutnost u trenutku. Zvukovi su dolazili i odlazili, ostavljajući tragove u mislima. Povremeni pogledi među glazbenicima, šum iz publike koji se utapa u dinamiku izvedbe, suzdržani osmijesi nakon pojedinih dionica - sve su to bili dijelovi veće slike, večeri koja se nije trudila impresionirati, nego povezati. Posebna pohvala ide Capriju, organizatoru večeri, ne samo zbog savršene organizacije i atmosfere, već i zbog pametno postavljenog redoslijeda izvođača - trio kao glavni događaj, a potom solo nastup kao kontrapunkt. Takav dramaturški luk dao je večeri sklad i osjećaj zaokruženosti.

Sljedeći Impronedjeljak održava se 5. svibnja u Močvari, gdje nastupa jedan od najvažnijih živućih jazz bubnjara Barry Altschul sa svojim triom 3dom Factor (Jon Irabagon - saksofon, Joe Fonda - kontrabas). Molim ne propustiti.

jura // 25/04/2025