Točno u 19 sati, kako je i najavljeno, na velik, ali dosta nizak, stejđ izlazi petorka škota pod nazivom Twilight Sad. Momci su Robert Smithov jedan od najdražih bendova, što je pokazao i obradom njihove There's a Girl in the Corner, te pozivom na prošlu američku turneju i sadašnju "Lost World Tour". U svojih četrdesetak minuta programa James Graham i društvo ne čase ni časa, nego s minimalnom pričom kreću sa Kill It in the Morning, ubacuju i spomenutu koja u originalu puno bolje zvuči, a završavaju logično sa And She Would Darken the Memory. Mračno i moćno kako i dolikuje bendu kojeg The Cure vodi sa sobom, završavaju uz zahvalu što smo ipak došli i njima dati malo pažnje. Vjerujem da većina onih u dvorani u to vrijeme ne bi imala ništa protiv i dužeg njihovog programa nauštrb The Cure, no to u ovoj situaciji nije baš moguće. Od otužno prazne dvorane na njihovom početku, preko otužno pune prema kraju njihove svirke do prilično napunjene Arene u trenutku kada Robert Smith i društvo izlaze na binu i dvoipolsatno putovanje je moglo početi.. Za one otraga, na priloženim fotkama vide se i godine ovih mladića, koje se kreću od 55 do 66, a samo napomena da redove benda nedavno opet ojačao Perry Bamonte, koji je svirao s njima od 1990 to 2005.

Kako već dugo najavljuju novi album "Songs Of A Lost World" (sad znate i zašto se turneja tako zove), red je i da poneku novu pjesmu ubace. Tako oni kreću u svoj regularni set sa Alone i završavaju isti sa Endsong. Pjesme su to koje se u potpunosti uklapaju u njihov izričaj i ni po čemu ne iskaču. Još su dvije dodali tijekom koncerta, a to su And Nothing Is Forever, na kojoj smo bljeskali mobitelima, i I Can Never Say Goodbye, a Smith ih je posebno i najavio. Između ovih novih, ubacili su oni gomilu pjesama iz svoje bogate pjesmarice, pa su tako odsvirali poneku pjesmu sa svih, osim sa tri albuma, što čini stvarno dobar presjek četrdesetogodišnjeg rada. Naravno, u tom regularnom dijelu najviše pažnje izazvale su Pictures of You, Lovesong i A Forest, dok se tijekom ostatka pojačavao žamor i šetnja na relaciji šank - wc. Kako god bilo, mene su oduševili sa Burn, pjesmom iz filma "The Crow", Shake Dog Shake i One hundred Years, kad mi već nisu odsvirali Charlotte Sometimes, koju su iskoristili večer prije u Budimpešti.

E sad, kako izgleda cijeli koncept njihovog koncerta. Isti se sastoji od tri dijela - regularnog, te dva bisa. U ovom regularnom + jedan bis oni odsviraju nekih dvadesetak pjesama od kojih barem 50% ispremiješaju ili igrom ubaci/izbaci dodaju nove pjesme za svaku večer. I tu može odmah prestati pokušaj diskreditacije benda da odrađuju gaže ili tako nešto. Iako su komotno mogli natrpati 25 pjesama u set, upaliti autopilot i svaku večer se prepustiti. Ipak, time pokazuju da imaju volju a to se stvarno vidi i čuje. Svirka je bila odlična, nadahnuta, dok Smith i dalje može otpjevati, čini se, sve što mu je zadano. Sjetio sam se odmah Frank Blacka, koji se nedavno prilično obrukao pred sličnom publikom. Drugi bis, koji se sastoji od 7 vanvremenskih hitova nikada ne mijenjaju, čak ni redoslijed i tu se onda oni mogu dobro opustiti jer publika prilično sudjeluje u pjevanju i pljeskanju. Od Lullaby, preko Friday I'm In Love do Just Like Heaven i Boys Don't Cry, čak i najveći skeptici su ušutkani i mogu krenuti kućama sasvim zadovoljni.

Nekima je bilo lijepo samo tih pola sata, nekima malo duže, a ja sam uživao u svakom trenutku tog koncerta + predgrupe. Malo mi je žao da su istu večer bili Rebel Star u Močvari. Čak je bilo i nekih kombinacija kombiniranja oba koncerta, ali moram priznati da su me The Cure obuzeli i nije bilo šanse za napuštanjem Arene. A još dok je nakon svake pjesme rekao "tenkjur"! Zakon!

pedja // 28/10/2022

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Ostatak odličnih fotki pogledajte u našoj fb galeriji https://www.facebook.com/terapija.net