Fotografkinja se ispričava, zbog bolesti nije još bila u mogućnosti obraditi fotografije.

Kada mi je kolega Stanley dan prije koncerta obznanio da zbog bolesti ne može prisustvovati Mimici u Petom Kupeu reagirao sam ekstatično razmišljajući kako je posrijedi božićno čudo. Nije do toga da nisam imao 100 kuna za upad, niti do toga što (relativno) novootvoreni Peti Kupe još nisam imao čast posjetiti, a niti pak samo do činjenice da sam se uistinu veselio vidjeti što nam je spremio najambiciozniji projekt trenutačne glazbene scene... svaki je od tih razloga dakako ugasio neki djelić mog mehanizma empatije, no onaj koji ga je doveo do kratkog spoja je izrazita želja za pisanjem ovoga koncerta. Ne postoji plodnije tlo za prazne pseudointelektualne tlapnje doli projekti Maka Murtića, a upravo su ti nategnuti tekstovi intelektualne masturbacije, obavijeni velom krivo iskorištene neprobojne akademske terminologije, moj sopstveni objet petit a. Moj je zanat umislit' glazbu, a nema glazbe koja je podobnija umišljanju od ovako ambicioznog projekta. Ironično je u cijeloj priči da sam se na kraju i sam razbolio dan nakon koncerta te tako ovaj izvještaj kasni sramotno dugo, a rezultat neće biti ni upola toliko pretenciozan jer sam još u fazi oporavka. To ti je karma.

Nešto prije pola deset, kako smo stigli u Peti Kupe, moja se prva želja večeri ostvarila, vidjeti ovo novo šik mjesto u kojem Vam ne dopuštaju da unesete bocu vode, po svoj prilici zbog Kupeovog fokusa na elektroniku koji prodavanje vode čini unosnim poslom. Poetični proksimitet ove nove hip lokacije Lisinskom i Paromlinu može Vam iskomunicirati sve što trebate znati o njemu. Poput Paromlina namijenjen je elektronici i svima koji se osjećaju mlado, no poput Lisinskog ipak je riječ o jednom elitnom mjestu. Rezultat je utočište urbane kulture. Glavna je dvorana Kupea tako bila ispunjena više ili manje poznatom kul i kužerskom ekipom koja u brendiranoj robi puši travu, pleše na acid-house i pije svoju 0,3 bocu Heinekena za 30 kuna. Ako ništa drugo, kao i većina gentrificirajućih urbano-hipsterskih mjesta, interijer je odista predivno uređen i osvijetljen, a zvuk je u prvim redovima bio kristalno čist (iako su se straga ljudi žalili).

Ne mogu Vam reći precizan broj ljudi koji se nalazio pred pozornicom oko 21:40, kada se na nju počeo uspinjati megabend od preko 20 članova zagrebačke glazbene kreme, jer mi na ulazu nisu željeli reći koliko je karata prodano, no ugodno smo popunili prostornu salu. Mak se Murtić zahvalio publici i najavio iskustvo "Mediterana kakav nikad nije bio". Kao i svaki dosadašnji album Mimike, 'Altur Mur' odabire jednu glazbenu tradiciju koju pomno dekonstruirana, kolažira, balansira i rekombinira dok ono što ostane nije uistinu nov način promatranja upravo esencije tog zvuka. U tom smislu Mak je čovjek od svoje riječi i izvještaj bi mogao stvarno biti samo tih pet riječi. Altur Mur jest, u najširem smislu, dekonstrukcija Mediterana, njegove glazbe i njegovog mita. Dekonstrukcija se vrši Mimikinom tripartitnom podjelom u kojoj svaka sekcija zauzima bitan glazbeni koliko i simbolički zadatak.

S naše lijeve strane nalazili su se Šustić (gitara), Slamnig (bas), Kovačić (perkusije) i Petrinjak (bubanj) koji sačinjavaju, uvjetno rečeno, ritam sekciju, čiji je zadatak Mimici pružati podlogu, ali i ubrizgati urbanog identiteta u mediteransku nutrinu. Neravne mjere bubnja dodatno su naglašene razigranom perkusijom koji s funky gitarom i basom tvore matricu. Samostalno ovi instrumenti rijetko su u centru pažnje, premda je svatko dobio svoj moment ili dva, ali zajedno daju podlogu koju puhačka sekcija zatim oblikuje. Upravo su puhači, da ih ne listam sve poimence, oni koji su zauzeli većinu pozornice, ali i glavninu melodijskog uzleta, dodajući flow hipnotičkom mantranju "ritam sekcije". Puhačka je sekcija također zadužena za njegovanje onog specifičnog "jazz" zvuka Mimike, što god to značilo, te je tako i strukturirana, čas svirajući neuhvatljive melodije unisono, čas puštajući jednog člana da svoju vještinu dovede u prvi plan. Ono što cijelom orkestru dodaje boju je ipak zbor koji sačinjavaju Rivić, Bahtijarević i Kolega. Njih tri uokviruju cijelu instrumentalnu mašineriju u autentično mediteranski šmek kroz vrtoglavo kompleksne melodije u tradicionalnim ljestvicama skupljenim s, pretpostavljam, dobrog dijela Sredozemlja. Ta melodičnost afirmira tradiciju i poput medijatora daje dvije sekcije novi zajednički jezik, a njegova amplitudinalnost poput valova nas nosi sve od morskih dubina pa do zvjezdanih visina. Dakle rock/funk, jazz i etno tri su noge na kojima Mak Murtić sjedi dok dirigira, a njihov su balans i međudjelovanje srž Mimike. Koliko je bilo koji segment koncerta dobar ovisi isključivo o tome koliko su ove sekcije dobro izbalansirane bez da zvuče kao homogena cjelina. Primjerice, uzme li primat ritam sekcija koju puhači tad podebljavaju, cijela stvar će prijeći u pomalo psihodelični, prog stil; uzme li primat puhačka sekcija kad je u sintezi s vokalisticama stvar će zvučati kao recentni LADO jazz eksperiment Sudar Tradicija; odluči li cijeli aranžman staviti naglasak na flow stvar će zvučati kao nekakav bizarni jadranski afro-beat (jadrobeat?). Uračunamo li sam broj nevjerojatnih umjetnika od kojih su svi u nekom trenutku dobili trenutak za pokazati svoj doseg, jasno je koliko je ovo zahtjevna i ambiciozna stvar, da glazba zvuči istovremeno koherentno i zanimljivo mora se konstantno ponovno izmišljati te prilagođavati svakom pojedinom izvođaču i vice versa. Riječ je o beskonačnim kombinacijama u već po sebi beskonačno gustoj glazbi koja neprestano mijenja smjer, ritam, melodiju, dinamiku itd.

U toj sintezi nalazi se Murtićeva vizija Mediterana, jer na koju god nas pučinu Altur Mur ispljune svaka je u osnovi nepobitno mediteranska. Murtić je gradski momak, što je na kraju dana vidljivo i iz glazbe koju stvara, koji je ipak vezan uz autentični morski život. Ovaj je projekt tako mirenje te autentične kulture s gradskom vanjštinom koja je, htjeli ne-htjeli, sve veći dio aktualnog Mediterana. Mimika svojim dugim, nepredvidljivim skladbama dekonstruira, ili bolje rečeno, deteritorijalizira Mediteran i njegov često mitom obavijen imidž, te ga reteritorijalizira lišavajući ga antikizirajuće romantizacije. Jasnije rečeno, Altur Mur rastavlja zvuk raznih predjela Mediterana na proste faktore i kombinira ih stvarajući mu fluidno, ali cjelovito naličje, no istovremeno to naličje lišava jednodimenzionalne vizije Mediterana kao monolita nepromijenjenog od antike, te time vraća tradiciju samu sebi u jedinoj formi u kojoj tradicija danas može opstojati, modernizirajući je. I sami tekstovi, koliko ih razumijem, ne prate već utabane puteve konstrukcije mita Sredozemlja, već se koriste vječnim motivima i emocijama koji su dovoljno široki da transcendiraju sliku Sredozemlja kao jednog jedinstvenog i zaleđenog prostorno-vremenskog presjeka. Izuzetak je motiv Minotaura kojeg, zanimljivo, Murtić spominje kao nit vodilju tijekom koncerta te ga, u jednom trenutku, nalazi u raspadnutom hotelu što gotovo da potvrđuje ovo što sam rekao. Mimika nam je ovdje predstavila Mediteran kakav nikad nije bio, a, ironično, nikad nije bio takav jer je svakim trenom nov, perpetualno mireći svoje staro Ja s nadolazećim Novim.

Nadalje, posrijedi nije čisto estetska reteritorijalizacija Sredozemlja, već i intelektualna. Postoji nekoliko načina za pristupiti big bandu svi instrumenti mogu biti usmjereni na ritam i flow ili pak mogu biti antagonizirani stvarajući konstantnu tenziju itd. Mimika pak naglašava Jednotu kao ideal. Iako je ova glazba neupitno pomaknuta kao rezultat mirenja toliko dalekih glazbenih tradicija, te iako zato zvuči pomalo disonantno, neobično ili nervozno, sekcije su u konstantnom skladu, one naglašavaju istu glazbenu misao i emociju. Kao da svi ulažu nevjerojatan trud u izgradnju jedne misli neovisno o tome koliko je ona kratka i neuhvatljiva. Iz svih proizlazi Jedno, konstantno promjenjivo, lelujavo i brzo, ali ipak Jedno, a, konzekventno, kad je vrijeme da jedan instrument zasjaji, iz te cjeline Jednog proizlaze i ona sva, tj. individualni instrumentalisti i solaže. Model po kojem Mimika u Altur Mur oblikuje svoje skladbe konzistentan je s antičkom grčkom misli i harmonijom, a svileni kostimi vokalistica koje sprijeda stoje poput grčkog kora kao da su namjerno ovdje da bi uzrokovali takve asocijacije. No, ponovno, niti ovi kostimi niti ovaj model, iako malčice pastiš, nisu ovdje u svojoj nepromjenjivoj mitskoj formi, već tradiciju vraćaju sebi kroz prizmu (post)moderne. Ovaj je holistički pristup također popraćen nevjerojatnom plesačicom, Lucijom Romanov, koja je istu ovu misao, atmosferu i emociju sveobuhvatnog, ali trzavog sklada, ispoljavala u mediju plesa, ostavljajući dušu na pozornici i u publici, unatoč tome koliko je nezahvalno raditi plesni show na pozornici na kojoj nema mjesta.

Do sad ste, jamačno, primijetili da je mnogo riječi potrošeno na interpretiranje, seciranje i analiziranje, a nedovoljno na to kakav je bio feeling i koliki je bio gušt. Na žalost, tu hvalospjevi prestaju ovisno o tome kako konzumirate glazbu jer, kao i sam ovaj izvještaj, Altur Mur je prvenstveno fokusiran na intelektualno. Slušajući ovu glazbu i razmišljajući o njoj doći ćete do vrlo zanimljivih interpretacija, no pitanje je koliko ćete ju osjetiti u tijelu. U beskonačnom balansiranju i kompromisima pomalo se gubi oštrica bilo koje zasebne sekcije te se postavlja pitanje može li Mimika uopće nositi ovakav teret? Mak i Argonauti uspijevaju stvoriti nešto istinski veliko, no po cijenu eksplozivnosti i individualnosti bilo kojeg zasebnog instrumenta, zahtjevi nespojivi s takvim obujmom. Leo Beslać se na klavijaturama, primjerice, uopće nije čuo, što je žalosno, no još je žalosnije da se ovo nije ni primjećivalo zbog same količine zvuke i promjena u bilo kojem trenutku. Rijetko se uzima istinski uzlet, prebrzo se prelazi na sljedeću glazbenu misao ali, jasno, da nije tako pitanje je kakav bi bio ekvilibrij cjeline, bi li se moglo toliko toga iščitati? Jednota je lijepa, ali lako može ugušiti svoje sastavnice, kompromisi su nužni, no lako mogu izgladiti sve krivine, a more je široko, te se upravo zbog tog na njemu toliko lako može izgubiti.

Gledajući publiku siguran sam da nisam jedini priželjkivao da cijela ta intelektualna mašinerija češće stane i pogodi me u srce. Dapače, bilo je dijelova u kojim se jednom motivu ili instrumentu dopusti da diše i dođe do izražaja te onaj magnetizam etna zauzima glavnu riječ, i baš bi se tada žamor stišao, a publika bi entuzijastičnije zaplesala. Solo Nike Bauman na flauti pri kraju bio je upravo takav jedan trenutak, magično iskustvo zbog kojeg kao da me manje strah utapanja, no između ovih trenutaka puno je gušća koncentracija tog Jednog zvuka koji odlazi svugdje, te tako, zapravo, ostaje na jednom mjestu. Da je Mimiku bolje umisliti nego uglazbiti možete shvatiti kao pohvalu ili kritiku, uvijek su, na kraju dana, postojali Matissei i Picassoi, umjetnici koji udaraju u srce i koji udaraju u um. Ja, osobno, ipak preferiram Matissea, no u potpunosti shvaćam nekoga kome je ovaj album, kao i koncert, potpuni vrh, ali meni je nakon sat i nešto već počeo skakati po glavi i malo sam se osjećao da me svojom kompleksnošću prinuđuje da ga hvalim. Nije žvaka za seljaka valjda...

jan vržina // 30/12/2022