Uspješna promocija EP-ija "Mali ljudi obični" s obostranim feedbackom kroz dvojaki raport Horvija i Gordana Radića.

Prvo piše Horvi:

Uh, ti bokca, u Saxu nisam bio pa valjda više od 5-6-7 godina, pričinilo mi se čak i čitavu deceniju, biti će tamo, koliko se sjećam od književne večeri sa Slavkom Remenarićem www.terapija.net/koncert.asp?ID=26244, no prostor je ostao isti, čak i mračniji ko' da je pregorjelo ono nekoliko preostalih žarulja po bočnim zidovima, a rezervnih nema. Prava gothic-dark atmosfera u kojoj manjkaju neke svijeće, petrolejke i lampaši. Jedina promjena je zaštitna pomična konstrukcija ispred pozornice i brisan prostor ispred nje s kojeg je sklonjeno jedno 5-6 stolova. Pa i konačno da si ljudi mogu malo i zatancati kad im se hoće jer, pamtim neke zaista urnebesne metal, punk i rock koncerte na kojima se samo sjedilo, te u gužvi jedva prolazilo između stolova da se okine poneki fotos…

Razlog mojeg ponovnog dolaska bio je srdačan poziv na promociju drugog EP-ija zagrebačkog četverca JABADERA "Mali ljudi obični" koji nastavlja stilsku putanju debija na razmeđi alternativnog rocka s blues i pop elementima, no odmah da kažem, uživo su mnogo napredovali od mojeg zadnjeg susreta s njima na El Records Festivalu no. 1 www.terapija.net/koncert.asp?ID=31427 održanog prije nešto od manje dvije godine 12/05/2022 u KSET-u kada su nastupali zajedno s bendovima Linija 109, Wilhelmina Agnes & The D.O.L.L.S. i Slanci. No, prije Jabadere valjalo je poslušati nepoznati bend COLOSTRUM, nemam pojma odakle jer se nisu predstavili s nekom adekvatnom 'vizitkom' ili barem sažetim dosjeom od nekoliko rečenica. Po viđenom i čujnom, nisu nimalo bezazleni otvorivši svirku s dvije ponajbolje stvari "Konkord" i "Nesklad" koje, nažalost nisam snimio, a šetaju se između britpop stilizacije Radiohead i Coldplay s atributima progressive rocka naginjujući ka višeslojnim aranžmanima, uzbudljivim gitarskim pasažima i moćnom vokalu koji je tijekom kasnijih pjesama pretjerano visoko otišao u ciktavi tenor koji para uši.

Priložene pjesme "U haustoru nije" i "Hrabra mladost" su znatno tananije u ambicioznom eklekticizmu s indie-pop emocijama na granicama prozirno potištenog shoegaze stila, ali barem glavni gitarist i pjevač daje solidan pečat s dojmljivim scenskim nastupom, doduše preozbiljnim i mrtvo-hladnim kao da je riječ o nekoj strogo angažiranoj tematici s poetskom sofistikacijom za razbijanje moždanih vijuga, a ustvari nije. Možda je i trema djelomice učinila svoje da je konačan ishod ispao poluprosječan od onog kojeg su vjerojatno iskušavali na vlastitim probama. Kako god, imaju potencijala u relacijama suvremenih indie stilova, manje-više unazad dva, maksimalno tri desetljeća, ali ne bi im se ništa zamjerilo da su hrabriji osim što kopiraju svoje idole iz 90-ih, a bome i ranijih epoha. Nitko neće fiksirati grešku što im se prilikom drugospomenute stvari ištekao gitarski kabel, a evo, ja stari niškoristi kritičar sam očekivao da će nakon pola minute nastaviti točno tamo gdje su stali, ono, kao Fugazi, kad su im fanovi skakali na pozornicu i svako malo prekidali nastup. Ne, Colostrum počinje otpočetka svirati istu stvar, a to nije nikakav napredak premda je stvar sasvim OK poput ranih, energičnih Placebo iz 90-ih, no nakon toga je uslijedila spomenuta paranoja za uši od katastrofalnog zvuka na pjesmama "Koljevka života" i "Grade, ti znaš" da sam htio ili ne, morao izaći van koliko ton majstori nisu uspjeli zataškati visoke tonove, ma ostavili su miks pult da funkcionira valjda onako kako su odredili na tonskoj probi što je ispalo užasno loše za ovaj potentno solidan bend kojeg valja poslušati na nekim drugim, zvučno boljim lokacijama jer Sax definitivno nije klub za gitarsku alter-rock distorziju s tenor vokalima budući da nema više one ekipe koja se brinula za zvuk od prije desetak i više godina, ako se sjećate sjajnih serijala 'Novi zvuk' u režiji Ivice Duspare, prvog gitariste Majki... Biti će bolje na nekom narednom nastupu na nekoj drugoj lokaciji u Zagrebu i zaista bih ih volio ponovno čuti i gledati jer imaju šmek, karizmu i stil. Kao što je spomenuto, JABADERA je znatno očvrsnula, osobito ritam sekcija s bubnjarkom Sarom Klikić i najjačom karikom benda, odličnim basistom Vid Penezićem koji se uistinu iskazao u progresiji stilski poprimajući one elemente legendarnih Derek Forbesa iz prve postave Simple Minds i svakako, Damira Košpića iz rane faze Boe s prva tri albuma. Njegov tvrdo istaknut zvuk nalik na Rickebeker pun specifičnog 'šusa' ima i melodične, pa i solo izdanke (osobito u ponajbolje komunikativnoj i poletnoj pjesmi "Show") tvoreći bazično vitalnu konstrukciju s kojom bi ova mlada ekipa, ako i dalje ostanu na okupu dulje vrijeme, mogla se otisnuti na značajne poduhvate koji, naravno, zavise o samoj inspiraciji, te s mojeg aspekta, za sada su krenuli pravim kreativnim putem i ne bi valjalo odustati takoreći na samom početku, no znamo da je u osjetljivom, nježnom i senzibilnom post-adolescentom dobu zrenja i vrenja jedne, a pogotovo dvije godine jaaakooo dugačak period. Stare su tinejdžerske priče 'Koliko ste dugo skupa? Godinu dana? Tako dugo? Ako se nije pokazalo dobro, to je dovoljan period koji pokazuje da niste jedno za drugo. Zar ne želiš nova iskustva?'.

I sada da ne duljim, ovdje prilažem kompletan video zapis koncerta kojeg je dobrano podigao gostujući prateći vokalist Sven Pocrnić u pravom rockerskom feedbacku, a nastavak izvještaja pripada kolegi Gordanu Radiću, prvom bubnjaru čuvene Mikrofonije. Oba večerašnja benda nikad ranije nisu imala ovakve koncertne raporte... I valjalo bi starim punkerima Horviju s majicom Overflow i Gordanu platiti poneko pivo ili gemišt. Ma, zezam se... Nevermind. Fuck mind the bollocks!

Horvi

Jabadera položila ispit zrelosti!

Izaći van četvrtkom navečer već duže vrijeme nije ništa čudno. Izaći van bilo kojim danom navečer, naročito ako živiš u Zagrebu još je manje čudno. Neka vremena kada su za izlaske bili tradicionalno rezervirani petak i subota već je godinama, ako ne i desetljećima za stanovnike metropole relikt prošlosti. Kad, koliko i gdje će se izlaziti samo je pitanje želja, mogućnosti, a u mome slučaju želja je pala na promociju drugog izdanja benda kojeg već neko vrijeme pratim. Već pretpostavljate, mjesto radnje je Klub hrvatskih glazbenika Sax gdje sam bio pozvan na promociju albuma "Mali ljudi obični" grupe Jabadera. Tko zna - zna, tko ne zna evo kratki info. Jabadera je skupina nekoliko mladih ljudi glazbeno stasalih u školi El Musicante. Prije koju godinu objavili su EP "Najbolje što znam" a krajem prošle godine i već spomenuti album (ili možda EP)? (EP, opaska Horvi). Ma nije bitno, važno je da je materijal vani i dostupan na svim poznatim streaming platformama, kako to obično kažu. Neću daviti previše s PR-om banda, za to je ipak zadužena njihova izdavačka kuća El Records a i Guglo je vaš najbolji prijatelj, zar ne? Dovukao sam se u Sax nešto prije desetke. Trebalo je biti nešto ranije ali dok stigne prijevoz, dok se nađe parking u centru i dođe do samog kluba zna malkice potrajati. Stigli smo taman na zadnju pjesmu predgrupe Colostrum tako da tu nemam puno što reći osim da su bili glasni i zagrijali ekipu za zvijezde večeri. Kroz proteklih 4 godine koliko postoje Jabadera je imala nešto kadrovskih promjena i sinoć su izašli u postavi: Valentina Ević (gitara, vokal), Fran Marinić (gitara), Sara Klikić (bubanj) i Vid Penezić (bas). Osim upravo spomenutih od samog starta svirke koju su otvorili aktualnim singlom "Johnny" na pozornicu su izašli i prateći vokali Ivona Ević, Marija Vuletić i Sven Pocrnić.



Da sada poimence ne nabrajam pjesme koje su odsvirali treba samo reći da je nastup potrajao nekih sat i petnaest, sat i dvadeset minuta kroz koje su naredali pjesme sa svoja dva nosača zvuka. Svašta se tu od utjecaja može čuti od Pixiesa do Strokesa, od melankolije, ljutnje do rastrzanih funk riffova i totalno plesne vibre. tako to danas valjda rade bendovi neopterećeni žanrovima, a opet jasno dajući do znanja u kojoj se kuhinji hrane. U drugoj polovici svirke pridružili su im se i Fran Lisec na klavijaturi te Lovro Kopač na saksofonu i mogu bez ikakve rezerve reći da ova proširena deveteročlana postava ima smisla. Pjesme zvuče drugačije od studijskih varijanti, trenuci sa četiri vokala u harmoniji daju vrlo dobar pečat a dodavanjem klavira, orgulja ili analognih sintova i saksofona u aranžmane dobila se puno ozbiljnija zvučna slika i otvorila se pitanja kuda bi ovo dalje moglo ići.





To će pitanje još neko vrijeme ostati otvoreno jer, rumor has it, čini se da Jabadera ide na dulji odmor ili čak prema razlazu što mi je, što osobno a što zbog reakcije stotinjak ljudi sinoć u publici vrlo i jako žao. Da, znam, baviti se iole alternativnijom autorskom glazbom danas u Hrvatskoj je žešća pušiona, znam, iziskuje vremena, novaca, krvi, znoja i suza i nema garancije da će ikome donijeti kruh na stol. Znam, današnji profesionalni glazbenici osim ako ne sviraju u Parnom valjku, sa Severinom ili Majom Šuput da bi se financijski zaokružili moraju raditi u barem četiri različita projekta, sve znam no ponekad ne treba sve gledati ni kroz materijalnu korist. Ljudi u prvoj polovici dvadesetih a što je generacija članica i članova Jabadere imaju još koju godinu pred sobom dok ih stvarni život ne suoči s nekim izborima i bilo bi dobro iskoristiti tih nekoliko godina i za, između ostalog, bavljenje glazbom.



Unatoč uobičajeno lošem zvuku u Saxu (ili možda Sucksu?) ekipa je svirala čvrsto i postojano, uvježbano i čak ni loš sound to nije uspio pokvariti. Da se tonac malo više potrudio ili da se sviralo negdje drugdje sinoćnja bi svirka zvučala vrhunski što je još jedan razlog da se ova priča ne prekida. Ako ništa drugo, besmisleno je od nečeg tek tako odustati nakon uloženih pet ili više godina, možda je ipak dovoljno samo sjesti za stol, porazgovarati, presložiti prioritete i prestrojiti se.



Od vremena prije tri godine ili tako nekako kad sam ih prvi put slušao u KCM-u band je svirački vrlo napredovao i usudio bih se reći da su prešli onu granicu između početničkih grupa koje tek uče svirati i ozbiljnijih glazbenika. Naravno, da se ne umisle, tek su prešli granicu a cilj je još daleko i ovo bi trebao biti jedan divan novi početak za njih ali, što će dalje biti, što bi rekao Stampedo, samo zvijezde znaju to.

Gordan Radić

terapija // 11/03/2024