Prvi festival El Records, friške etikete koja radi na promociji mladih izvođača ujedno je bio i uranjeni prvi rođendan budući da je od pokretanja aktivnosti proteklo tek devet mjeseci. A dobio se termin, te su večerašnji akteri manje-više upravo ovih dana realizirali albume, pa čemu onda čekati još dva-tri-četiri mjeseca za promocije...

Kako se radi o izuzetno mladim glazbenicima, mahom ispod 20 godina, popratili su ih roditelji, frendovi, a bome i bake i djedovi. Jednog sam sreo u dvorištu KSET-a, lik je penzioner u 70-im godinama, prilično vitalan, kaže rocker odrastao na Beatlesima i Floydima, baš ne konta ovu današnju rock muziku koja je preglasna, ali mi nije znao reći kako se zove bend u kome mu svira unuka, no došao je pogledati. Onako, sa strane, stekao sam dojam Novog Zvuka, ako se sjećate, programa koji je svojedobno išao jednom tjedno u Sax-u, tamo u periodu 2007-2010 na kome sam neprestano visio, a predstavljao je hrvatske izvođače u paketima od po 3-4 na jednom nastupu. Tada je najbolje prolazio onaj koji je okupio najviše frendova i rodbine, istina, nije se davala neka podrška bendu bez vlastite publike. Ljudi su prodavali zjake u iščekivanju svoje familije na pozornici, šetali se po dvorištu u Palmotićevoj (od 2009. je zabranjeno pušenje u Saxu), a nakon odgledane predstave istom odjurili ne interesirajući se za ostali dio repertoara. Znao sam tamo vidjeti očajno prazan klub, a jednom je jedan čakovečki bend bez publike svirao samo za mene skoro sat i pol. Čak je i konobar izašao van...

Ne, ovdje je bilo poprilično publike, samo eto, što će djed i baka, ma i roditelji i rođaci i frendovi gledati tamo neki bend u kome ne svira netko njihov? Ne zanima ih, pa se eto tako, desilo da kroz čavrljanje i ja zeznem stvar. Prvi bend, meni potpuno nepoznat LINIJA 109 je odsvirao samo 2 pjesme. Taman kad sam skužio da je svirka počela i ušao u klub, odvrnuo digitalac da ga poslikam, došao do pozornice, ih, nastup je završio. Ako se ne varam to su 4 djevojke u standardnoj postavi 2 gitare, bubnjevi i bas, a što su svirale, nemam pojma. Čini mi se neki rock. A zašto su tak' kratko bile na pozornici, moguće je da nemaju uvježbanih pjesama...



WILHELMINA AGNES & The D.O.L.L.S. su upravo objavili debi album "State of Mind" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31404 kojeg su predstavili samo sa 4 pjesme - "Escher effect", "Black swan", "Crystal eyes of yours" i urnebesnom "Divlje zvijeri", inače jedinom na hrvatskom. Šteta, nije bila meni ponajbolja "House of cards". Uz to, izveli su dva ranija singla "To my flower of white rose" posvećenu majci na samom početku i "Taste of tears" na kraju kada je Ines Turšić predstavila u kratkom jammingu postavu benda.



Imali su dosta tehničkih problema oko bubnjeva pa se odugovlačilo i otezalo u nekim momentima jer je nastup očito bio vremenski točno limitiran što je znakovito stvaralo anksioznost same Ines. Vidjelo se da je pripremila i neki scensko-govorni pasaž između pjesama, no nije sjeo idealno zbog tih poteškoća. Ali su zato momci i jedna djevojka na akustari (i električnoj gitari) pristojno odvalili ubrzajući neke tempove malčice podignuvši i poneku distorziju na gitari što se i ne čuje na samom albumu. Da, ovaj nastup je dao drugačiji, žešći i oštriji zvuk, a ona je u dva-tri navrata zasvirala i violinu. Nije loše to funkcioniralo, pazilo se na aranžmanske preobražaje, posebice u "Escher effect" i "Black swan", a sve to djeluje naplavljeno Walkabouts/ Tindersticks/ Nick Cave & The Bad Seeds melankolijom i letargijom Inesinog vokala premda imageom aludira na glam-rock u kojeg će trebati uložiti više truda i gitarskih riffova da dođe do svjetlucavo-kičastog izražaja.





Kvartet JABADERA je zato puno čvršći samo se tak' slabo čulo što to točno Valentina pjeva između riffova i psihodelijom nakićenih dionica u interakciji Lovre i Vida na basu i solo gitari. Imaju razasut zvuk tvrdih basova poput Rickenbeckera i rastegnuto napet ritmički fazon pun prelaza u kompaktnim gradacijama bluesa, indie-rocka, hm, kažu da sviraju alternativni rock, ali baš se to nije ispoljilo. Neke dionice im zvuče ko' dosadni Floydi kad je Gilmour razvaljivao disonantni cvilež, a to i nema mnogo veze s alternativom. Uglavnom mnogo koriste crossover privjesnice za obogaćivanje stila, gledaju malčice i za kompleksnošću, a jednu od zadnjih pjesama, mislim da se zove "Ne" izveli su uz pratnju duhača - 2 trube i saksofona, te djevojaka na back vokalima u posve drugačijem, funk maniru koji nadebelo odskače od ostatka materijala. Ima tu potencijala, te su pozvani i na zasluženi bis odvalivši dostatnu rokačinu.





Nabolji i najuvjerljivi nastup pružili su SLANCI, također vlasnici nedavno realiziranog albuma "Iza ugla" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31279 kojeg potpisuju tri djevojke i momak na basu. Oni imaju veliku količinu energije i eksplozije, a solo gitaristica Nada Brigić je pravo iznenađenje što se i ne primjeti na albumu. Vraški je mahnita u naboju i furioznim eskapadama, obilato uronjenim psihodeličnim sekvencama poput ženskog Hendrixa, te scenskim egzibicijama. Uočljivo je bila totalno uživljena i maksimalno koncentrirana, ma frcalo je iz njene gitare štošta toga kaj se ne čuje na albumu, odnosno dojam je da su uživo daleko snažniji za razliku od popeglanog i produciranog studijskog rada. Često se tu dešavaju kontra efekti. Dok bend ima čist i uredno dizajniran studijski zvuk, događa se da je na pozornici blijed, umjetno patvoren i neuvježban, no Slanci bi trebali ovakav koncertni zvuk i ovakvu energiju snimiti baš uživo.

Ako ne znate, album su snimali u intervalima kada su se vraćali iz škole i bili slobodni, a tako se redaju i nenamjerne anomalije koje se pokažu tek u praksi da je studijski zapis tek jedva polovina njihove izvođačke i kreativne snage. Oki-doki, odsvirali su gotovo kompletan album izuzev pjesme "Plima i oseka" uokvirivši laganije "Plahte" i "Sama u svom snu" klavijaturama liderice Ivone Ević, a hit "Jutro" opaprčili po drugi puta na gromoglasno izboksanom bisu. Sjajni su i nimalo se ne trebaju obazirati na kurentnu konkurenciju: s ovakvim pjesmama i ovakvim nastupima vrlo brzo bi mogli okupirati široki auditorij jer imaju sve što je potrebno za osvajanje ne samo radiofoničnih poena gluhih glazbenih urednika već i klijentele koja možda i ne mari puno za rock. Kada se od ovako mladog benda vidi, čuje i doživi ovakav koncert, simpatije dolaze same po sebi.

Prvi festival El Records, a i rođendan je odlično prošao. Čeka se naredni.

horvi // 15/05/2022