Danas mi se čini kao neko davno svršeno vrijeme, no pandemija covida dobrano je utjecala na moje konzumiranje glazbe, pogotovo na način i učestalost konzumacije glazbe uživo. Uvelike sam smanjio odlaske na koncerte, a također i tip koncerata koji pohodim. Dok sam prije covida praktički svaki tjedan bio na nekoj živoj svirci, ne birajući žanr glazbe, klub ili dvoranu, sad prođu mjeseci bez odlaska na išta. Također, sve više preferiram sjedeće koncerte nauštrb stajanja u klubovima ili dvoranama, a jazz i klasika žanrovi su koji se ponajviše konzumiraju baš u prostorima namijenjenim sjedenju. Iz otg razloga pomno pratim svježe najave u Zagrebu, ali i okolici. Moj prvi postcovid koncert bio je nastup Vijay Iyer tria u malom Lisinskom, a ubrzo nakon toga i Pantha du Prince u Cankarjevom Domu u Ljubljani. Oba izvođača stapaju različite utjecaje i žanrove u glazbi koju rade (Vijay u jazz, a Pantha u elektroniku) i na tragu su mojeg praćenja ambijentalnih izvođača poput Nilsa Frahma, A winged victory for the sullen, Olafura Arnaldsa i čitave plejade pulena etikete Erased tapes, agilne u objavljivanju izvođača sklonih kombiniranju žanrova, izvođača koji spajajau elektroniku, klasiku, eksperimentalnu improvizaciju i jazz. Neoklasika, žanr u kojem su klasično obrazovani glazbenici prigrlili nove tehnologije (elektroniku, sekvencere, loopove) i stvaraju ambijentalnu glazbu podesnu za izvođenje i u klasičnim koncertnim dvoranama i suvremenim "arenama", rijetko se probija do klubova i dvorana Zagreba, iako bih ih rado gledao npr. u programu koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Zadnji predstavnici u Zagrebu, a i jedini trenutno u mojoj memoriji, takvog pristupa glazbi bili su Olafur Arnalds u Tvornici kulture 2019. te Yann Tiersen u nedavnom gostovanju u istom prostoru. Dok su za Zagreb to rijetki događaji, Ljubljana je puno agilnija u dovođenju takvih izvođača, a Cankarjev dom je prirodan dom ovom tipu glazbe. Kako je Kino Šiška prije covida bilo moja glavna ljubljanska glazbena meka, nakon kovida to je postao Cankarjev Dom u koji u zadnje vrijeme najviše pohađam. Iako je i Kino Šiška ugošćavalo mnoga imena neoklasike, od najpoznatijih kao što je Nils Frahm, do manje poznatih pulena Erased tapes etikete, Cankarjev dom je u posljednje vrijeme preuzeo primat. Moj zadnji posjet Cakarjevom domu bio je odlazak na koncert Hanie Rani. Hania Rani, poljska pijanistica, skladateljica i kantautorica, sama je klasnično glazbeno obrazovana, ali je u svom djelovanju prigrila razne druge žanrove i utjecaje spajajući klavirski minimalizam, ambijentalnu elektroniku te indie pop u stilu Sufjana Stevensa i Patricka Watsona (s kojim ima jedan duet na posljednjem albumu). Atmosferu od minimalističkog klasičnog sviranja klavira učas može pretvoriti u pop raspjevanost i plesni house party. Mogu je zamisliti i da jednog dana rasplesuje mase na velikim festivalima, a što se zorno može vidjeti pogledate li njezin nastupu u dvorištu pariškog Invalides.
U nedavnom intervjuu, kao vodećeg uzora i inicijatora njezinog ulaska u takav oblik skladanja, Rani je navela gore spomenutog Olafura Arnaldsa, nedvojbeno jednog od najvještijih u spajanju klasike i ambijentalne elektronike, a koji je svoj zadnji nastup u Cankarjevom domu imao prije godinu i pol. Ovog puta, u Cankarjev smo došli slušati njegovu "učenicu". Osim Olafura, za svoj glazbeni interes Rani "krivi" i svog oca , za kojeg kaže da je znao naizmjence vrtjeti ploče Chopina i Pink Folyd te joj na taj način razbijati ustaljene obrasce o strogom ograničavanju glazbenih žanrova. Haniu Rani sam otkrio u pandemiji. Zapravo je Rani samu sebe uspjela profilirati u pandemiji. Svoj prvi album izdala je 2019. i taman kad je trebala krenuti u "proboj" na svjetske pozornice, cijeli svijet je stao. Kao i mnogi umjetnici, Rani je zatvaranje iskoristila za dodatno educiranje odnosno stvaranje i eksperimentiranje s formama, skladanjem i oblicima izvođenja u kućnoj radinosti. Kućni piano pretvorila je u bitan instrument za svoj glazbeni izričaj, nadogradivši ga elektroničkim "igračkama" koje su nadomjestile kolege muzičare i omogućile joj širenje i nadogradnju zvukova, stvaranje novih slojeva njezinih minimalističkih klasičnih kompozicija u "uradi sam" tehnici. Svoje video uratke redovno je objavljivala na youtubeu, pa sam na taj način i ja, ali i velik dio njezine glazbene publike, otkrio novo ime u neoklasičnoj sceni. Sve zajedno pomoglo je da Rania bez problema u ove dvije, tri postcovid godine počne puniti velike dvorane poput dvorane Gallus Cankarjevog doma. U dvosatnom nastupu, Hania Rani i kolega joj, kontrabasist Ziemowit Klimek odveli su nas na ambijentalno putovanje u kojem su se miješali nježne klavirske note, ritmično pulsiranje basa, proganjajući slojevi melodije i njezin delikatan glas. Velikom pozornicom dominirao je polukružni raspored klavijatura, kojeg čine veliki klasični koncertni klavir i piano jedan nasuprot drugog, povezani s klavijaturama sintova. Ovakav raspored u obliku slova "u" otvorenom stranom okrenutog prema publici, stavlja Raniu u sredinu i većim dijelom izvedbe okrenutu publici leđima ili postrance, dok joj kosa zakriva lice. Efektno je promatrati Haniu dok se unutar jedne kompozicije premješta od jedne klavijature do druge, od sekvencera zvuka do tipki sinteva, obilno koristeći loopove i eho u stvaraju slojeva kompozicija. Stav i pokreti odaju potpuno predan i uživljeni nemir, posvećen energiji koja izlazi iz prstiju. Njezina se uživljenost iščitavala u kretnjama tijela, energičnoj brzini prstiju koji prebiru po tipkama te plesu i skakutanju dok stoji pred svom silom dugmadi i tipki, neprestano se poigravajući, okrečući, stiščući, pa sjedajući čas pred piano, čas pred koncertni glasovir, cijelo vrijeme se nasnimavajući, gradeći kompozicije iz naizgled improviziranog nabacivanja zvukovima. U svemu tome, Rani ima stav i dirigenta i DJ-a i pop rock zvijezde, dok sama diktira naboj melodija i slaže slojeve zvuka. Basist joj pomaže naizmjence "stružuči" gudalom po žicama kontrabasa proizvodeći zastrašujuće zvukove, ritam melodije, lupkajući gudalom po žicama ili tijelu basa ili samo prebirući prstima po njegovom vratu. Stalno se drži postrance, čak se i skriva iza svog ogromnog basa, dok je sva pažnja usmjerana na Rani. Sve zajedno tvori naizmjence proganjajuću repetitivnu atmosferu, naizmjence hipnotičan ples, a onda sve skupa uranja pod slojeve zvuka poput slojeva vode, misli, snova. Osim instrumentalnih kompozicija, Hania Rani i pjeva, približavajući svoje eterične kompozicije popu. Nježna eteričnost glasa pojačana je vocoderom i jekom, pa imam dojam kao da stvarno razgovara i pleše s duhovima, kako se i zove jedna od pjesama izvedenih u prvom polusatnom bloku nastupa. Podjednak je doživljaj slušati, gledati njezino kretanje u okružju klavijatura i dojmljivih vizualizacija na naizgled beskrajnom platnu zastora pozornice i vlastitog uma. Analogno i elektroničko isprepliću se kako u zvuku, tako i na platnu. Ogromni zastori dvorane Gallus naborani su u skladu s atmosferičnim ugođajem. Čak je i Hania komentirala njihovu veličinu I dojmljivost te se osjetila počašćenom svirati u dvorani s takvim ambijentom. Igra svjetla i sjene na zastorima stvarala je ugođaj starine, isječaka iz crno bijelih obiteljskih albuma i starih filmova strave Hammersmith produkcije. U drugom momentu, imao sam osjećaj kao da tonem u jezero, more ili koju već dubinu me vlastiti um potapljao nošen valovima glazbe. Hanijino sviranje zapljuskuje nježnim zvukovima nalik laganom mreškanju dok valići udaraju u obalu, a koje se pretvara u oluju zvuka i emocija kako se dodaju novi slojevi zvuka i nasnimljenih sekvenci stvarajući atmosferu jutarnjeg buđenja, izranjanja ili zaglušnog krešenda vlastitih uznemirenih osjećaja. Proganjajuća koda pojavljuje se i nestaje u blokovima pjesama koje zajedno čine hipnotizirajuću cjelinu. Početni niz od pet, šest pjesama protekao je tako u upijajućoj hipnotiziranoj tišini publike kojoj su samo dvoje izvođača diktirali osjećaje, ritam i atmosferu.
Cijeli dvosatni koncert podijeljen je u tri bloka plus kratki bis. Ova neprekinutost blokova u izvedbi između pojedinih pjesama, cijelom nastupu dala je određenu notu filmičnosti (kao da slušamo soundtrack kakvog filma). Također, početni elektronički zvučni "šok", smiruje se nježnim kompozicijama s klavirom u glavnoj ulozi, a ubrzo kreću i pjevane stvari protkane nježnim popom. To se posebno osjetilo u vrlo ritmičnoj "Hello", kojom je i zatvorila prvi polusatni blok i iskoristila priliku da nam kaže "Hello", prvi puta nam se obraćajući, predstavivši publici sebe i svojeg kolegu.
Kreće središnji blok koncerta u kojem je Rani sama na pozornici i izvodi svoje minimalističke klasične klavirske kompozicije, vrlo krhke, gotovo privatne. Kako se skladbe nadograđuju, tako ih začinjuje tankoćutnim slojevima toplih pozadinskih melodija. S vremenom se i energija izvedbe opet podiže. Basist se ponovo pridružuje na pozornici i može krenuti posljednji blok. Prebiranje po tipkama Hanie Rani od nježnih usporenih melodija do energičnih plesnih dionica posebno je dojmljivo u jednoj od najjačih skladbi "Komeda", gdje svaka nježna dionica podiže atmosferu do ushićujućeg krešenda koji se zatim u momentu opet spušta do usporenog doživljaja svake note, svakog udara tipke, svakog pulsa žice, svakog titraja srca i daha. Rani skače sa jednog sjedala na drugo, prebire po tipkama poput Liberacea, a zatim okreće potenciometre određujući I usmjerujući zvučnim nabojem svaki sloj neprekinute melodije. Slušajući bivate doslovno preplavljeni ljepotom, koja istovremeno vas zakuca u sjedalo, ali i poziva na ples i kretanje. Stvarno mi je došlo da ustanem i krenem se ritmički gibati zajedno s Haniom. Slušanje Hanie kod kuće, ne može vas pripremiti na doživljaj uživo koji jednostavno obara ljepotom. Svaka kompozicija, stvar, produženog je trajanja i u neprestanom poigravanju s glasno-tihom dinamikom. Sve skupa stvara vrlo organsku i životnu atmosferu, istovremeno i pomalo zastrašujuću i oslobađajuću. Baš kao što i jesu duhovi, glavni akteri njezina posljednjeg albuma Ghosts. A doživljaj slušanja u dvorani poput ove u Cankarjevom domu, definitivna preporuka je za svaki sljedeći posjet koncertu Hanie Rani ovim krajevima. Slušamo (se) opet zasigurno.

bir // 20/03/2024

> vidi sve fotke // see all photos