Treći, završni dan InMusica je također protekao u vrelini bez ijednog oblačka, tako da je postignut takoreći kuriozitet u općoj sparini svih ovih proteklih 19 godina počevši od 2006. s Pixies na Šalati. Prvi su na pozornicu izašli zagrebački trojac stereosister (da, piše se malim slovima) na World stageu i odsvirali svoj repertoar probranih tema s hvaljenog prošlogodišnjeg debija "Swimming with rats". U nekim od njih se osjeti novi krautrock a'la Camera unatoč tome što su si Naranča i Dino navukli američke majice delfin Flipper (ili bend?) i Miami. No, nemaju američkih utjecaja, to je sukladan nastavak nekadašnjeg Hemendex u daleko kreativnijoj ažurnosti s podjednakim plesnim, minimalističkim gabaritima electro/rock-popa, te ponekim post-punk dezenima. Naranča se nekoliko puta obraćao prisutnima na engleskom jeziku. Main stage je otvorio grčki laptop duet projekt BHUKHURAH, samo nisam shvatio da li je to bubnjar ili gitarist/ pjevač. Za daljega, kad sam se približavao pozornici, a još ih nisam vidio, mislio sam da je to neki klasičan pop bend od četvoro-petoro ljudi, a ono samo dvojica i laptop s kojega idu ama baš sve matrice. Senzibilni pjevač je povremeno zasvirao akustaru tamburu na prilično gust psycho nabor plesnog soft-rocka, ali po meni, to nije bilo vrijedno ovako velike pozornice. Daleko bolje sjedaju u nekim minijaturnom okruženju. Ali, ako ništa drugo, Grci su zaokružili koliko-toliko kompletnu prisutnost balkanskih izvođača. Još ranije sam spomenuo da su jedino manjkali Albanci, Crnogorici, Kosovari i Turci. Vraćamo se ponovno na World stage. Pregledom osoblja ustanovljeno je da glavna zvijezda čitavog InMusica, onaj raživcirani zaštitar više nije među nama. Muvao sam se čitavo popodne i večer, cijelu noć da pronađem tragove misterioznog nestanka dečka iz kafane 'dabogdao da se zapalila', ali nisam našao nikakav pravovaljani dokaz. Ako ste našli neko samounakaženo truplo u blizini, to je vjerojatno on. A možda će nakon izvjesnog vremena isplivati ponešto iz Jarunskog jezera. Ribići, pazite se. Kako god, slovenska hip-hoperica ŽENA je zajedno s prethodnim stereosister bila prva koja nije imala tu čast da je štiti mrzitelj urbanih zvukova. A možda bi mu se i dopala jer je hip-hop nekako najbliži trap cajkama, al jbga, ovdje nema armonike dugmetare. Njen DJ radi kojekakve matrice, pa samo tako imali prilike čuti onaj veliki hit "No diggity" Blackstreet s Dr. Dre-om i Queen Penom, ako se ne varam, bješe to još iz ne ovoliko vrelog ljeta 1996. Mačka ima one poznate ragga-muffin intonacije, često namjerno iritantne i to, na slovenskom, a kad je ne bih vidio, komotno bi pomislio da je neka rasna crnkinja koja je naučila slovenščino zelo všeč. A imala je i nekoliko plesnih dance-komada. Čini mi se da je ove godine bilo više irskih izvođača nego engleskih. Škotskih i welških nije bilo, valjda zato što je Irska preplavljena Hrvatima dotepencima. Dublinski peterac THE MURDER CAPITAL su otprašli solidno čvrst i moćan post-punk dobivši zavidnu rolu od sat i 15 minuta prošetavši po svoja dosadašnja 3 albuma. Nimalo loše, energično i plesno. Dođite nam opet. E, a onda smo hitali na treći, najbolji Hidden stage gdje se desio prvi kuršlus. Pulski KRAKATOA je kasnio zbog gužve u prometu i bio je odgođen sat vremena kasnije, sve dok ne dođu, pa smo pogledali naš domaći autohtoni trojac DUNIJE na World stageu. Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić su se uglavnom fokusirale na sjetne vokalne izvedbe proslavljenog prošlogodišnjeg albuma "Bilo je sada" raspredajući tužne i mračne ljubavne poeme. Pratnja im je bio Roko Margeta na flauti i minijaturnom setu bubnjeva s kojim je održavao obredni ritam. Nemam pojma kako bi ona zvijezda od zaštitara podlegla ovom performansu: 3 žene, a nema plesa na stolu i armonike, a pesme samo kao sprovod i karmine. Teško takvom pod ovim suncem žarkim... Onda su se konačno pokazali pulski KRAKATOA, vrlo žestok četverac, slobodno bih rekao noise-rock s frontwoman Dore Jovanović zadivljujućeg vokala. Bend je opravdano na račun tehničkih i stilskih performansa izabran u supervalu konkurencije, oduševio je publiku jer, s ovakvom glazbom koju su mnogi bendovi i izvođači u zadnja 4 desetljeća plasirali, počevši od The Birthday Party, Steve Albinija i The Jesus Lizard, uglavnom je bila 'muška' stvar. Od sada, više nije, ako pređemo preko kratkotrajne PJ Harvey faze s početka 90-ih. Koliko sam tražio, osim instagrama momentalno nemaju nikakvu drugu web stranicu, a niti neko objavljeno izdanje. Dobrodošao je ovaj fantastičan nastup da ih upoznamo bez obzira na kašnjenje. Ovo im je bio, mogu si misliti, krucijalni nastup dosadašnje kratke karijere, po mom sudu, odličan. Pričekali smo narednih 15 minuta na istom stageu nastup engleskih punkerica THE PILL s otoka Wright. Satnica se znatno pošemerila zbog kašnjenja, nadam se da Krakatoa nije imala nikakvih problema, sve se dobro poklopilo, a kad su ove dvije lijepe mlade sexy cure zarašpale punk sa crno-bijelim dizajnom minica i košuljica, podsjetile su na onu staru punk-grunge školu prvih riot girl L7 i Hole. Kroz duhovite komentare iščašene lirike u kojoj se, ruku na srce, ništa ne treba shvatiti skroz ozbiljno, zajebavale su se punih sat vremena izvijajući se praveći kojekakve scenske kerefeke, a tak' i treba kad si mlad, a nisi onaj zaštitar što je možda pobjegao u Čačak tražeći Dragačevske trubače da mu vidaju bolne duševne rane i psihičke traume uz brlju ljutu. Lily Hutchings i Lottie Massey su ostvarile možda i najbolji feedback publike izvan domovine i rekle da će se obavezno vratiti u Hrvatsku. Ma punk onakav kakav i treba biti: komičan, zabavan i elokventan s puno štoseva i zafrkancija.

Američka ST.VINCENT (Annie Clark) me nimalo nije uzbudila. Mnogi su došli zbog onih nekoliko hitova ("Digital witness", recimo), ali je bila jedan od daveža poput Kiwanuke. Ne treba vjerovati magazinima Rolling Stone i NME, ti naseru gomilu hvalospjeva samo zbog medija i izdavačkih etiketa s kojima surađuju, elita je elita, a one priče da je David Bowie, eksperimentalka i sjajna, najbolja gitaristica, ujebate, zaboravite. Tko je najbolji i najoriginalniji gitarist nakon Jimi Hendrixa? Ona sigurno nije, ma svašta, ja nakon Hendrixa na no.2 stavljam pokojnog Andy Gilla, a kako u onom vicu Japanca i Bosanca što su najvažnije stvari u životu, taj tvoj Japan mi je tek na trećem mjestu, odnosno, St. Vincent ne bih niti stavio u vlastiti siže bilo kakvih značajnih autora 21 stoljeća: prokleto je dosadna ko' trijezan i odavno čist Clapton što ga prtlja trežeći 'pravu notu', a osim produkcije koja mu je 'pojela' kreativnost nema ama baš ništa iole značajno. FOSTER THE PEOPLE su, očekivano bili plesni plagijat pop davnih vremena. Ja bih ih više usporedio s dance-rock kopijama new-romantics senzibiliteta na razmeđi Duran Duran i Simple Minds. Frontmen Mark Foster je otkrio taj stil pred jedno petnaestak godina u, jebote, šminkerskoj selendri Los Angelesu. I sad nam ga je proturio, nama, glupim Balkancima koji ne razlikujemo proton od feferona, Izrael od Palestine, Trumpova politička sranja od događaja iz 91', hej...? Toliko bahato se ponašao, čak je imao i bolero sako iz 1983/4 kakav su nosili Duranovci i Mindsi kao da mi to ne znamo jer smo živjeli u komunizmu i pojma nemamo da je on sada neki novi romatičar što nam je na koncu i izveo onaj veliki radio hit "Pumped up kicks". Totalni retro šminkeraj, ne kažem bezvezni, ali to smo u puno boljim i originalnijim varijantama doživjeli od Bowiea, Roxy Music & Ferryja, Simple Minds, Ultravox, a taj Fosterov plačipičkasti vokal falset-tenor s brit-pop furkom je pročistavač uši solnom kiselinom.

Na kraju, ono što smo svi očekivali, bio je NEMEČEK, ali brus i kuršlus s Hidden stageom; navodno im je izgorio generator pa od svirke nije bilo ništa, zato se Tia uspjela progurati na Main stage da poslika MASSIVE ATTACK, nesumnjivo najveće zvijezde, uz dakako onog zaštitara jadnog, a i superiorno svjetonazorskog, kojeg ama baš nitko ne može odglumiti. Mnogo puta sam si vrtio u glavi koji bi ga režiser mogao interpretirati s kojim glumcem... Mladi čo'ek dođe na posao i onda shvati da ama baš ništa ne razumije, te napravi masakr. Govorim karikirano. Jim Jarmusch, Lars Von Trier, Stanley Kubrick, David Lynch, Jean-Luc Godard... Glumca ne možeš izmsliti, pravi glumac je stvarni život, uzmimo samo onu čuvenu monodramu Josipa Pekajovića "Ja sam taki čo'ek", tko zna, poslušao je i grohotom se smijao 40 minuta. Nekoć sam Pejakovića interpretirao napamet za svoje društvo početkom 90-ih godina kad se raspala naša Juga. Massive Attack su zasigurno najveći i najangažiraniji izvođač ovog InMusica. Došli su profi u kompletnoj postavi s desetak glazbenika i odvalili koncert koji je i više od glazbene katarze. Uobičajeno samozatajni u minimalističkim trip-hop sublimacijama (gledao sam ih više puta), ovdje su one video zafrkancije što govore posredno ili ne o svakoj pjesmi usmjerili u oštri socio-politički pamflet prikazavši mnogo video materijala usmjerivši se na propast civilizacije pod pritiskom materijalnog iskorištavanja. I pri tome nisu pred ogromnim auditorijem očekivali i tražili ama baš nikakav feedback, čak niti kad su zaružili jednu neočekivanu punk/hc stvarčinu. Bili su ubjedljivo najbolji i najoriginalniji dio ovog InMusica kao veliki bend. Jednostavni, a puno toga su pokazali.

Na kraju, svaka čast našoj Tiji koja je ovaj festival popratila od početka do kraja svojim fotografijama. Jednog dana će, možda zamjeniti, mene starog Horvija, kome zaista ponestaje snage. Vidimo se iduće godine na InMusic #18!

horvi // 29/06/2025

> vidi sve fotke // see all photos