Na pretposljednji Impronedjeljak ove sezone zaputio sam se s posebnom vrstom mentalne radoznalosti - onom koja se rađa kad znaš da te čeka nešto neponovljivo. Kombinacija međunarodne postave glazbenika (Constance Cooper (US) - klavir i vokal, Edith Steyer (DE) - klarinet, David Karla (HU) - tenor saksofon, Franjo Glušac (HR) - gitara, Ivan Mršić (NZ) - udaraljke, razne perkusije, Capri (HR) - sopran saksofon, Ivan (HR)- alt saksofon, Ivan Marincel (HR) - trombon), dvije plesačice suvremenog plesa (Cristiana Fusillo (IT) , Elena Boschi (IT)) i otvoreni prostor platoa ispred Centra Ribnjak obećavali su večer u kojoj će se zvuk i pokret sjediniti u jedinstveni improvizirani dijalog. I nisu razočarali - naprotiv, nadmašili su očekivanja.

Ad hoc sastav koji djeluje kao da svira godinama

Glazbenici koji su nastupili te večeri po prvi put sviraju zajedno u ovom sastavu, ali nitko iz publike to ne bi mogao pogoditi. Kemija među njima bila je očigledna, a međusobno slušanje i intuitivna komunikacija tijekom koncerta djelovali su kao rezultat dugogodišnje suradnje. Uz već najavljenu međunarodnu postavu, iznenađenje večeri bio je dolazak gitarista Franje Glušca, čija je prisutnost odmah dala dodatnu teksturu i energiju improvizaciji. Tijekom koncerta pridružili su se i Capri na sopran saksofonu, Ivan na alt saksofonu, a u drugom dijelu i Ivan Marincel na trombonu, čime je brass sekcija dobila još jednu duboku i bogatu boju.

Koncert je otvorila Constance Cooper, pijanistica i vokalistica čija životna i glazbena zrelost odišu dostojanstvom i zaigranošću. Iako u poznim godinama, Cooper zrači zaraznim entuzijazmom - njezin pristup klaviru je istovremeno promišljen i razigran, dok vokalne dionice dolaze iz prostora potpunog prepuštanja. Ubrzo joj se pridružuje puhačka sekcija, donoseći u večer lagani glazbeni povjetarac - baš onakav kakav je bio potreban u toploj zagrebačkoj noći.

Franjo Glušac na gitari otišao je korak dalje - ili, bolje rečeno, više koraka dalje - koristeći instrument ne samo kao izvor tonova, već i kao perkusivno i teksturalno tijelo. Bilo je tu škripanja, bubnjanja po gitari, pa i zvukova koje biste prije povezali s elektroničkom glazbom nego s klasičnim žicama. Klarinetistica Edith Steyer doslovno se poigravala svojim instrumentom, izvlačeći iz njega neobične, ponekad gotovo groteskne tonove, koji su na granici eksperimenta i humora. U kratkom razgovoru tijekom pauze otkrila je kako je "klistriranje" klarineta zapravo njezina tehnika za postizanje dubljih i suptilnijih rezonanci. Zanimljiv detalj ove večeri bio je i izostanak klasičnog bubnjara - no umjesto da to ostavi prazninu, otvorio je prostor za drugačiju ritmičku dinamiku. Taj zadatak s velikom maštovitošću preuzeo je Ivan Mršić, zagrebački glazbenik koji već godinama djeluje s novozelandske adrese. Njegov pristup ritmu bio je više teksturalan nego metrumski - stvarao je atmosfere, šumove, pulsove koji su podržavali glazbenu strukturu bez da je guše.

Koristeći razne udaraljke, metalne objekte, drvene kutije i neobične predmete koji se ne nalaze u klasičnom perkusijskom arsenalu, Mršić je svemu dao jednu suptilnu, ali izrazito prisutnu ritmičku dimenziju. Nije vodio, nije udarao po formi - radio je ispod površine, ponekad gotovo nečujno, ali uvijek s preciznim osjećajem za trenutak. Njegova perkusivna paleta bojala je zvučni prostor kao četkica vodu na papiru - mekano, slojevito i spontano.

U improviziranom kontekstu kakav je ovaj, gdje svi tragaju za točkom susreta negdje između ideje i instinkta, Mršić je djelovao kao povezujuće tkivo. Njegova ritmička prisutnost bila je tiha snaga - nenametljiva, ali nezamjenjiva.

Ples kao ekstenzija glazbe, tijelo kao instrument

Veću dimenziju cijeloj večeri dale su dvije suvremene plesačice čiji se nastup može opisati kao istinsko utjelovljenje glazbe. Izronivši gotovo neprimjetno iz sjene brijega iza pozornice, one su se postepeno uplele u prostor izvedbe - najprije oprezno, gotovo ritualno, a zatim sve ekspresivnije i slobodnije. U jednom trenutku preuzimaju pozornicu, ne kao nametljive protagonstkinje, već kao integralni dio glazbene improvizacije. Posebno dojmljiva bila je interakcija s Davidom Karlom na saksofonu - dijalog pokreta i daha koji je granicu između scenske umjetnosti i glazbene improvizacije doslovno izbrisao. Bilo je tu i kontakta s publikom, istraživanja prostora, sugestija rađanja i umiranja, čak i provokativnih gesta koje su istovremeno dirale i zabavljale. Ples koji su izvele doživio sam kao metaforu života - njegovih valova, oscilacija, dolazaka i odlazaka.

Kontrast dvaju dijelova: meditacija i ekstaza

Prvi dio koncerta bio je više introspektivan, gotovo meditativan - glazbenici su osluškivali jedni druge, pomno gradeći zajednički zvučni prostor u kojem je vladala tišina između tonova. Bilo je to sporo buđenje, ali s vremenom se glazba rasplamsala u kompleksnije i emocionalno nabijenije strukture. Ipak, čak i kad bi pojačali intenzitet, nikada nisu izgubili jasnoću međusobnog slušanja. Drugi dio bio je dinamičniji, s puno više energije i žara. Puhači su se razigrali - posebice Ivan na alt saksofonu koji je svojim ekspresivnim solo dionicama dao koncertu jednu "ljutu" notu koja me osobno najviše pogodila. Za ljubitelje snažnijeg, visceralnog improviziranog zvuka, ovaj je dio bio vrhunac večeri. U nekim trenucima glazbena atmosfera podsjećala je na zvučne pejzaže albuma Jazz at Folkstudio talijanskog Folk Magic Banda iz 1976. - sirovo, slobodno i puno duha. Topla preporuka za preslušavanje svima koji gaje afinitet prema ovakvoj vrsti glazbe.

Zajedništvo kao završna nota

Po završetku koncerta, kao i uvijek na Impronedjeljcima, uslijedilo je opušteno druženje publike i izvođača. Upravo taj segment daje ovoj seriji koncerata poseban karakter - mogućnost razgovora s umjetnicima koji iza sebe imaju bogate karijere, ali pritom ostaju jednostavni, otvoreni i znatiželjni ljudi. To je onaj ljudski aspekt improvizacije koji se ne bilježi u notama, već u pogledu, osmijehu i zajedničkom smijehu uz piće nakon koncerta. Impronedjeljci su zato više od koncerata - oni su rituali zajedništva, prostora za istraživanje i slobodu izraza. Idući nas čeka 14. srpnja u Melinu, a ako ste iole skloni glazbenim pustolovinama, nemojte ga propustiti.

jura // 30/06/2025