Najmanje mrsko mi je izdvojiti poveću sumu za kvalitetan i udoban komad obuće.
Naravno, isti osim toga mora biti i oku ugodan, a kako dolazim iz Dalmacije, nekako je uvriježeno da si velikoj većini manje zanimljiv ukoliko ti cipela ili tenisica nije označena lako prepoznatljivom i globalno poznatom robnom markom.

I dok smo kao mlađi često svjesno i namjerno kontrirali roditeljima na njihove opaske i dobronamjerna upozorenja kad bi uočili naš potpuno promašen izbor obuće u određenim prigodama, vremenom nam takvi savjeti baš i ne djeluju nerazumni i(li) suvišni. Od udobne cipele čovjek zaista puno profitira, primarno zdravstveno - uostalom imamo li povrh toga što uopće i tražiti?! Ovo mi upravo u retrovizor ubaci davnu situaciju iz '94, kad sam kao studentčić i onomad grunge zaljubljenik, po položenom ispitu koji mi je odškrinuo vrata prebacivanja u Zagreb na drugu godinu studija, doživio uglas odobravanje i pohvalu od strane roditelja zbog izbora kupljenih čizama - nisu bile Martensice, no vrlo slične, čvrstog potplata, i prošivene i lijepljene, vizualno možda i ljepše, a tutnjale su dobrih nekoliko zima, i ne samo zima, dok se i same, poput spomenutog žanra, nisu istrošile.
Danas, sa prevaljenih pola stoljeća ljeta i zima preko vlastitih leđa, vrlo lako uočavam na što su mater i ćaća ciljali, a ponešto od tih smjernica, neminovno i njihovih suprotnosti, naći ćemo u numerama sa motivima i otiscima prikladne obuće.

NOVE CIPELE - Prljavo Kazalište (1980)

Odlična pjesma sa sjajnog drugog albuma Prljavaca (Crno Bijeli Svijet, 1980) potvrda je koliko je mladi Houra bio zreo, napredan i oštrouman autor, a band iznimno nadarenih dječaka sa pločnika zagrebačke Dubrave, ne trepnuvši, samouvjereno je i glatko ujedinio oduševljenje publike i kritike odmah po izlasku ploče, u svim pravcima, od slovenskog sjevera do makedonskog juga, novovalne bivše nam države.
Piko Stančić je pogodio sa primjetno crno-bijelom produkcijom, akromatskim ugođajem (iako je nekolicina naslova doista vedro kolorizirana) i odličnim aranžmanima lišenih strogo komercijalne ambicije; no uspjeh nije izostao i kazalištarci su se ugurali u vrh najznačajnijih primjeraka navedene godine. Nove Cipele su romantični koraci opušteno, kuražno i zaljubljeno odsvirani i načinjeni - Filešovi udarci odlično ozvučeni i naglašeni, Hrastekov bas dubok i hermetičan, a Brkićeva gitara, kao i u svakoj numeri ploče, precizira klasu, tvoreći sa Bogovićevim "odsutnim" vokalom glazbeni svijet koji korespondira sa udarnim kulturnim centrima i nadrasta periferiju u kojoj je band ipak primarno iskao inspiraciju.

"Ulice Dubrave me zovu
Stisni zube i ne plači"

DIRTY BOOTS - Sonic Youth (1990)

Gitarski poučak njujorških genijalaca ostavlja trag i danas, a neupitno je kako ću mu i ubuduće davati prostora jer ovaj band je poput amajlije - premda će kritika spominjući najvažnije ili najzvučnije gitarističke sastave pohrliti ka imenima poput Allman Brothersa, Rolling Stonesa ili Creama, koje i sam puno i često slušam i ističem, sličnim junacima instrumentalne materije smatram bezrezervno i Smashing Pumpkinse, Pixiese, kao i sonične jahače.
I dok je Kim Deal "Dobra", Thurston Moore "Loš", tada Lee Ranaldo može biti samo "Zao", što naravno podrazumijeva najbolje tehničke i dramatične (kao i dramaturške) karakteristike, ravne onima talijanskog redateljskog velemajstora. Album Goo (1990), pa tako i numera Dirty Boots, crpi i na koncu poklanja dragu prljavštinu kakvu su znali reproducirati psihodelični i glasni, odsutni i pritajeni, konkretni i rastreseni, no zauvijek jedinstveni alt-rock žeteoci čiji je zvuk i tvorbe, identično slučaju bostonskih Pixiesa, prikladnije držati na vidljivom i istaknutom punktu glazbene police i sviračke pronicljivosti.
Siguran je i besprijekoran korak kojim gazi Youthova čizma.

WALKING IN MY SHOES - Depeche Mode (1993)

Nasuprot psihodeličnog i noiserskog koračanja Njujorčana, mračni i manje korišteni programirani obrasci, u tim trenucima doista dark-alter kombiniranog diskursa Britanaca, funkcionirali su sjajno i iako je Gahanova ovisnost tijekom (i prije, kao i godinama nakon) snimanja odličnog Songs Of Faith And Devotion (1993) stršila poput koplja u zraku, Goreova autorska pribranost i stravično treperav kozmos stilskih perfekcija i motiva, doveli su band prvi put na tron glazbenih ljestvica Britanije i Amerike.
Walking In My Shoes objedinila je tvorbene figure sa obje strane Atlantika i kao drugi singl ploče položila zakletvu obrani imena i djela sastava; synthovi i stringsi ishodište imaju još u baroknim tamama 80ih, loopovi su primjetno utkani u navade 90ih, dok Daveov vokal baš ničim ne odaje dišperano stanje vlasnika. Sjaj i karizmu pjesme dodatno su okrunile odlična produkcija (Flood + Depeche Mode), bas i Martinova e-bow gitara skrojena po Frippovoj mjeri iz Bowiejeve himne Heroes.
Tama sjaji poput dijamanta, dok Englezi sviraju u ovakvoj formi.

"But before you come to any conclusion
Try walking in my shoes"



DIAMONDS ON THE SOLES OF THE SHOES - Paul Simon (1986)

I dok su Depeche Mode engleski mračno dijamantni, stari as i nositelj lente folk-pop junaka još iz 60ih, pločom Graceland (1986) pomaknuo je, ili proširio, radijus djelovanja na afričke ritmove i folklore, te se naslovnom pjesmom izložio sunčanom beatu najtoplijeg Zemljinog kontinenta neposredno plesnim i zarazno nasmiješenim akordima.
Simon je fantastično darovit skladatelj, ona prava plemenita desetka koja oduševljava kretnjama po terenima vlastitih kompozicija, čiji je zadnji pas praktički nemoguće klonirati, stoga ne iznenađuje često biranje Paula od strane slušatelja ( doduše i kritike) u pobjedničku momčad autorskih prvaka; od primjerice sjajne A Hazy Shade Of Winter iz '66, do dvadeset godina kasnije snimljene, sasvim različite i podjednako dojmljive u naslovu istaknute, jedina konstanta je bio i nastavio bivati u devedesetima i dvije tisućitima, Simonov pravocrtni višebojni tonalitet i neprocjenjiv emotivni šarm. Ne osjetite li se afrički sretni i bezbrižni, dok pokretljivim minutama svijetle strane života, odnosno melodije, proigravaju fretless bas sinkope i hici Bakithija Kumaloa (krivac je i za dionicu pjesme You Can Call Me Al sa istoga albuma), rijetki i toplo odsvirani brassevi, te čiste i plemenite gitare Raya Phirija i nezaobilazni vokalni stijegovi Ladysmith Black Mambazo skupine, tada je očigledno kod vas pogrešan trenutak, jer je faca sa akustičnom gitarom, te uz veliku pomoć južnoafričke ekipe, baš sve napravio onako kako treba.

BOOTS OF CHINESE PLASTIC - The Pretenders (2008)

Chrissie Hynde je briljantna dugonoga novovalna šampionka i heroina poznatih glasovnih gibova i mogućnosti, te pored nje se, hajde barem u glazbenom smislu, Severine, Karleuše i kojekakve ovovremene zvjezdice iz zone naplavina natjecateljskih umotvorina za lajkovni prestiž i sitnu slavu, doimaju i ističu kao zvučni i ispodprosječan višak nedostojan mikrofona. Danas dama čije godine iz pristojnosti ne navodim, bandovski je sa svojim chain gang Pretendersima stasala u vrijeme kada su se isporučivali nosači zvuka sa do četrnaest pjesama, što je znatno teži, opsežniji i kudikamo konkretniji posao od današnjih površnih i nemalo suludih pobiranja lovorika poradi jedne ili dvije obrade koje vode nezamislivim hypeovima sa konačnim rezultatima od dvocifrenih rasprodanih kojekakvih arena i to je, čini se, neko "novo normalno", ma kako bolesno izgledalo.
Kako god, Pretendersi su pločom iz 2008. Break Up The Concrete, pogotovo rockabilly sviračkim memorabilijama u numeri Boots Of Chinese Plastic, dozvali novu mladost i isporučili svježu energiju, britkost i odgovarajuće onomatopeje preuzete iz prijevoda stripova ZS-a ili LMS-a, koje se slažu sa dinamikom (roar! tras! argh!) dok se ritmom gonjene akustična i električna gitara takmiče koja će prije do cilja užurbane melodije.
I da malko izvrnem stihove bivše gđe Kerr - usput, Chrissie, dandanas zvučiš i izgledaš sjajno, ma kakve čizme navukla.

"And by the way you look fantastic
In your boots of chinese plastic"

FAIRIES WEAR BOOTS - Black Sabbath (1970)

Kada slušate Sabbathov album Paranoid (1970) ne nameće se pitanje zašto su birminghamski teškaši smatrani jednim od najvećih žestokih sastava otkako znamo za distorzirane gitare, izlomljene ritmove, odvrnute potenciometre i kreštave vokale koji su ciljano takvi. Četvorka u sastavu Ozzy, Tony, Geezer i Bill, jednako kao i Zeppelinov poker asova ili Purpleov znameniti mark II, sinonimi su za ponajbolje heavy vođe, a zapravo su bili prvi na takvim kolosijecima - razglabati o statusu najboljih je izlišno jer svi odabiri vrište subjektivnošću, stoga bih tek zabilježio kako su Ozzy i ekipa ništa manje vrijedni u trodiobi vlasti engleskih kolosa.
A što tek reći o drugoj ploči poklonika i tvoraca masivnog i teškog zvuka koji se kotrlja i odjavnom točkom albuma, Fairies Wear Boots?! Iommijev Gibson SG probija brda kao navođeni projektil, Geezer i Bill kontrolirano jakim i dominantno tamnim ritmom vode putem prema kraju, a jedini koji nas je ne tako davno napustio odjedrivši nekim mračnim morima, Ozzy sa crnim mikrofonom u ruci, očigledno isuviše izložen opijatima i za vrhunca njihova djelovanja, pjeva o vilama koje je ugledao kako trčkaraju parkom sa čizmicama na nogama.
A da ipak povjerujemo kako se to zbilja i dogodilo?

THESE BOOTS ARE MADE FOR WALKING - Nancy Sinatra (1965)

Nisam istraživao, no ovo je lako moguće jedinstven slučaj, da je planetarno poznatoga oca, Franka Sinatru i ultimativne evergreene poput Strangers In The Night i That's Life, iza leđa na ljestvicama sa obje strane Atlantika ostavila pjesma Leeja Hazlewooda These Boots Are Made For Walking, koju je uhu ugodno otpjevala Nancy Sinatra, vrckava kći Rat Pack šereta, pretpostavljam vrlo ponosnog na juniorkin zvjezdani uzlet.
Skladbu kratkog trajanja i sa digresijama u countryju i folk-rocku, odličnim aranžmanima i svirkom upotpunili su dvoznamenkasti session glazbenici The Wrecking Crew, a upečatljiv trenutak uvodne gitarske dionice svirane na bas žici, servira pritajenu tenziju koju će Nancy znalački držati pod kontrolom do posljednjeg takta pjesme.
Imale te čizme mamuze ili ne, lijepa ih je djevojka obula i krenula šetati svojom, pobjedničkom stazom.

"Are you redy boots?
Start walking"

(THE ANGELS WANNA WEAR MY) RED SHOES - Elvis Costello (1977)

Prije negoli je Bowie u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama, Let's Dance, zatražio od djevojke da obuje crvene cipele i pleše pod mjesečinom, o istobojnim cipelama u nekim drugim okolnostima je pjevao londonski kantautor Elvis Costello na odličnom prvijencu My Aim Is True (1977), hvatajući pomalo način naglašavanja svog junaka Vana Morrisona, dok se sviračka egzekucija protezala na new-wave i power-pop međama, sasvim sukladno vremenu i rastućoj energiji po krivuljama navedenih i(li) nešto žustrijih žanrova.
Costello je smiono i posve zasluženo prihvatio ulogu favorita, bez obzira na status novog dečka na sceni, a snalaženje, taktičnost, ali i raširenu vedrinu i opuštenost autorskog fundamenta, nalazimo i u danas dobrostojećoj dimenziji gore naslovljene pjesme, u kojoj se sjajne gitare savršeno slažu sa Elvisovim glasom, a ritam klizi poput iskusnog seniora koji u rukama drži pobjedničku utakmicu za koju je šteta što jednom treba i okončati.
Mali je broj debitanata ovakvih predispozicija i buketa ugodnih iznenađenja, a svako razmišljanje o slučajnosti ili početničkoj sreći, Costello će iz jednadžbe opetovanim dokazivanjem vrlo jednostavno otkloniti.

WALK A MILE IN MY SHOES - Joe South (1969)

Pjesma ako i barem malo potakne emociju pozitivnog, umirujućeg, prijateljskog predznaka, ispunila je svoju svrhu i misiju.
A kada korača desetljećima već ovako pitomim country korakom pomognuta gospelskom terapijom, tada znamo koliko je vrijedna slušanja, osmijeha, dubokog udaha i sing along pratnje.
Njezin tvorac Joe South, a već ga i nadjenuti pseudonim određuje gdje je i kako oblikovan (rođen kao Joseph Alfred Souter u Atlanti), razvijao je postepeno svoj autorski koncept nižući uspješnice poput Hush (istu će kasnije snimiti i Deep Purple) koju je '67 otpjevao Billy Joe Royal, zatim Games People Play iz '68 koja ga je ovjenčala i Grammyjem, te ženskasti Rose Garden u izvedbi Lynn Anderson, što ustvari postade i najveći hit Southova stvaralačkog života. A negdje između svih navedenih snimio je Joe i Walk A Mile In My Shoes (na albumu Don't It Make You Want To Go Home iz '69), osobno mi najdražu njegovu uspješnicu i istovremeno poveznicu prije u tekstu navedenih glazbenih pravaca - čim u pjesmi nalazim toliko atributa za podvući, poput odličnih gitara, Rhodesa, Southovog soul vokala i bujnih pratećih glasova, zatim kasnije u pjesmi predstavljenih brasseva i stringsa, a možda su upravo pomirljivi stihovi zaslužni za poznatu Elvisovu obradu, više nego dovoljni su razlozi za pružiti korak uz Joeovu melodiju.

"And before you abuse, criticize and accuse
Walk a mile in my shoes"



FLYIN' SHOES - Townes Van Zandt (1978)

Townes bješe country folk bitnik čiji je izričaj nadilazio osnove, ladice i stroge žanrovske teoreme, a nažalost niti je rijedak, ni jedini slučaj, da mu se tek posmrtno i značajno dalo na važnosti, bilo kao skladatelju, pjesniku ili neobičnom izvođaču ponajprije vlastitih zagasitih i mirišljavih melodija, a rjeđe je znao posegnuti i za tuđim kolosalnim naslovima, od kojih većina (možda) prepoznaje Stonesove Dead Flowers, koje su "mirisali" i Joel i Ethan Coen u famoznom Velikom Lebowskom.
Van Zandt se, našavši pravu mjeru svojih cipela, prebacio na onu odmetničku stranu glazbene kugle i baritonom još jednom zajahao u borbe koje je nažalost i privatno vodio; kod njega nećemo naći neki grumen ili trag veselja, no zbog toga je i imao vojsku vjernih sljedbenika. Njegova akustična gitara umorno jaše poput Shanea na kraju filma, a iskusni i tromi glas kasom se prikrada ipak u siguran zaklon, daleko od svjetla pozornice i slave, blago poput Mozarta u kaubojskim čizmama, dok pjeva o cipelama gazeći kroz sva godišnja doba. Čini se kao oksimoron ili paradoks upariti Van Zandta sa filmskim Hollywoodom, no njegov se diskurs poklapa sa završnim kadrom filma gdje junak okonča fabulu istog, odlazeći sredinom potpuno prazne ceste.
Prije ipak kao gubitnik u sumrak, nego poput pobjednika u osvit novog dana.

dario b. // 12/04/2026

PS: