Proslava drugog rođendana LeZbora najavljena je za 20 sati, a nije mnogo kasnila, počevši nešto poslije pola devet, tako da je Ž Buka, prvi bend večeri, nastupio pred (pre)malo ljudi. Ž Buka je klasična trojka sastavljena od tri simpatične pankerice. Tekstovi su pretežno na hrvatskom U ovoj postavi nastupaju kratko, što se manje osjetilo na uvježbanosti, koja je bila posve solidna, a više na tremi, pa su djevojke na bini stajale nekoliko koraka otraga, kao da se srame svoje publike. Međutim, miješanje raznih glazbenih utjecaja kroz glasnu i prljavu svirku i zanimljiv zvuk gitare natjerat će me da ih poslušam i sljedeći put i uvjerim se kamo se kreću i dokle su stigle, što preporučujem i poštovanim čitateljima ovoga teksta.
Sljedeća je nastupila Drvena Marija, bend Mime Simić koji se ovom prilikom sastojao od same Mime potpomognute električnom gitarom i mikrofonom. Močvara je još uvijek bila poluprazna, ljudi su polako kapali, ali Mimini štovatelji pomogli su joj napraviti dobru atmosferu. Šansonjerski nastup s pankerskom stavom možda je srodan Manceovom, s tim da je Mima rado pušta glas, viče i komunicira s publikom. Tekstovi teže duhovitoj provokaciji, i Mima to radi dobro, ipak je ona istaknuta mlada spisateljica. Njena energija potaknula je štovatelje njenog lika i djela da joj ne dozvole otići, pa je na bis najprije izvela Čavoglave i mogu reći da bi Marko Perković bio ponosan na Mimino vrištanje. Potom je slijedilo ponavljanje Homoseksualaca, aktivističke šansone na kojoj se slušateljstvo grlilo, stiskalo i plesalo, bez obzira na dob, spol i seksualnu orijentaciju. Moram reći kako bi me zanimalo kako bi Drvena Marija zvučala u uvježbanoj rock postavi u kojoj su dodani violina i klarinet. Močvara se nastavila puniti, a sljedeći su nastupili Kimiko. Radi se o kombinaciji elektronike i živih instrumenata (bas, gitara) u kojoj se osjeća utjecaj Radiohead i post rocka, s tim da konačni rezultat teži melodičnom popu. Pjevaju malo na hrvatskom, malo više na engleskom i, iako osobno preferiram pjevanje na materinjem jeziku, mogu reći da u engleskim trenucima zvuče kao strani bend, što je definitivno za pohvalu. Nastup im je bio siguran i uigran, a posebno bih pohvalio žensku vokalisticu. Za vrijeme njihove svirke doznao sam da se naša reprezentacija, unatoč porazu, plasirala na Europsko nogometno prvenstvo, što me dodatno odobrovoljilo. Nakon bezobrazne Drvene Marije, vratili su ozbiljniji ugođaj, svirajući glasno i čvrsto, ali opet nekako nježno i sneno. Taj ugođaj potpuno će promijeniti sljedeće izvođačice, LeZbor, slavljenice koje su te večeri imale ulogu domaćica. One su nastupile u već potpuno punoj Močvari. Očito je da je veliki dio publike došao zbog njih, budući da su prvi redovi bili krcati. Obrade većih i manjih hitova, od Lollobrigide do sedamosminske makedonske tradicionalne Jovano Jovanke razdragali su publiku. Oni koji misle da slušanje i gledanje zborske glazbe i nije najbolja zabava za subotu navečer, grdno griješe. Jednu pjesmu izvele su uz gitaru, na ostalim je zbor često bio nadglasan pjevanjem publike, pljeskom i povicima. Njihova a capella izvedba zvučala je sigurno i lijepo intonacijski, a treba pohvaliti i publiku, koja je bila vrlo dobro i pozitivno raspoložena. Jedini je problem bio tih razglas zbog kojeg se njihov nastup nije najbolje čuo posljednjim Močvarnim redovima, ali potpuno je razumljivo zašto je to tako, budući da je tonsku postavu tog tipa praktički nemoguće izvesti, osim u prostorima poput kazališta. Ukupni dojam mogu izraziti najbolje tako da kažem kako sam se nakon njihovog nastupa prijavio za člana LeZbora. Držite mi fige.
Horkestar, gosti iz Srbije, nastupili su posljednji, bližilo se zatvaranje Močvarinog šanka, i nisam bio siguran koliko će ljudi ostati na njihovom nastupu. Briga se pokazala suvišnom, jer je atmosfera u publici koju je stvorio LeZbor produžena i za vrijeme Horkestrovog nastupa.

Zbor i orkestar (bubanj, bas, gitara, violina) koji se sastoji od više od trideset ljudi priredio je pravi spektakl. Uglazbljene pjesme pjesnika, velikih i malo manjih, vlastite pjesme te obrade (od Arsena Dedića i Idola pa do Kraftwerk) i izuzetan scenski nastup, razgalili su publiku, a odgovor publike razgalio je same članove Horkestra, koji su izvrsnom uvježbanom scenskom nastupu dodali i improvizacije, koje su dodatno zapalile publiku, i tako je to išlo u krug u otprilike sat vremena sviranja i pjevanja. Horkestar je imao sličan problem sa zvukom kao i LeZbor, ali to je nešto što se zaboravi, atmosfera se pamti. Spremaju se novi nastupi Horkestra u Hrvatskoj i to je nešto što se ne propušta. Trebate uživo čuti i vidjeti izvođenje pjesama Jedem ti malter i Nazad (nazad u boj za narod svoj), pa će vam sve biti jasno.

Nakon svirke, publici i izvođačima ponuđena je rođendanska lezborska torta, koju nažalost nisam probao, ali svi me uvjeriše da je bila vrlo fina. Nema veze, bit će još rođendana i torti, a nadam se, i ovakvih svirki. Nakon svega, dobre volje i puna srca uputili smo se u snježnu subotnju zagrebačku noć, siromašnu događajima, nažalost. Ali, to je već tema za neki drugi tekst.

woe // 27/11/2007