NE OSJEĆAM NIŠTA, SAMO SE SJEĆAM

Jurin koncert u "Tvornici" ostavio je na mene dojam nostalgičarskog slavlja na kojem su, začudo, najveći broj posjetitelja činili pripadnici mlađih generacija. Dolazeći na koncert pitao sam se hoću li biti jedan od stotinjak freakova kojima ime Jura Stublić još uvijek nešto znači, pa me zaprepastilo da svi ti adolescenti imaju motivaciju da plate 60 kuna za koncert tog sredovječnog rokera. Dvorana je bila solidno popunjena, atmosfera u većem dijelu koncerta uzavrela, a publika je poznavala gotovo sve pjesme. Koncert bi se s obzirom na prethodno spomenuto mogao nazvati uspješnim. Ili ipak ne?

Svirka je kasnila gotovo dva sata, a Jura i "Film" (može li se ta nakupina glazbenika doista i dalje tako nazivati, ime se naime zadržava i dalje unatoč konstantnoj izmjeni članova grupe?) su show započeli pjesmom "Valovi", a nastavili himničkom "Pjevajmo do zore". Oduševila me skupina mladaca koji su iza mojih leđa refren pjesme pjevali kao "perimo prozore!". To je još jedan kompliment Juri i dokaz da njegove pjesme i dalje žive, poprimajući sasvim neočekivana nova značenja.

Set-lista je uglavnom bila predvidljiva, uz hitove kao što su "Zamisli život u ritmu muzike za ples", "Bili cvitak", "Sjećam se prvog poljupca" itd., a izuzetak su u prvom dijelu koncerta činile pjesme "Trgovci srećom" (pjesma s prvog albuma grupe "Film") i jedna od Jurinih prvih pjesama "Ta divna noć". Nisam siguran je li to pravi naziv ove drugospomenute, jer se radi o neobjavljenoj pjesmi, inače narkomanske tematike, uobičajene za Jurine "rane radove". Pjesmu "Dijete ulice" Jura je najavio uz zanimljivu priču vezanu uz raspad prve postave grupe "Azra". Naime, Max Juričić je, navodno, nakon što je čuo Jurinu novu pjesmu "Dijete ulice", dotadašnjem šefu Đoniju Štuliću poručio "Odjebi!" i tako je došlo do povijesnog raskola na dva velika banda zagrebačkog "novog vala", novoosnovani "Film" i "Azru", koja je dalje nastavila s novim članovima.

Koncert je bio raspolovljen na dva dijela dvadesetominutnom pauzom, a u drugoj polovici mi je band bolje zazvučao. Nisam siguran je li to posljedica činjenice da sam promijenio svoju poziciju u dvorani ili nekakvom poboljšanju vezanom uz ozvučenje. U prvom dijelu koncerta sam, zahvaljujući lošem ozvučenju, umjesto muzike zapravo čuo ogromnu "buku" kroz koju se dalo razabrati o kojoj se pjesmi radi samo ukoliko je čovjek stvarno dobro poznaje. Pred kraj koncerta Jura i "Film" su izveli jednu od ponajboljih pjesama Jurine karijere, za koju je Jura ustvrdio da već 27 godina nije izvođena na pozornici, "Odvedi me iz ovog grada". To je samo dokaz koliko se Jura svih ovih godina svojski trudio da zametne tragove najboljem dijelu svoje karijere, periodu provedenom s originalnom grupom "Film", stavljajući na kompilacije pretežno pjesme iz kasnije faze, s kraja osamdesetih, a one rane pjesme objavljujući u novim, neukusnim verzijama. Ni na ovom koncertu nije izvedena nijedna pjesma s najboljeg albuma grupe "Film" "Zona sumraka".

Prateći glazbenici su, po svoj prilici, posao sasvim dobro odradili (premda se činilo da nitko od njih nije virtuoz na svom instrumentu), ali razočaranje mi je bio Jura Stublić, koji je gotovo u svakoj pjesmi publici prepuštao da umjesto njega otpjeva veći dio stihova. To mi je ostavilo dojam nemotiviranosti da koncert odradi "kak se spada", premda vjerujem da je njemu, kao osrednjem pjevaču (doduše, vrlo zanimljivog i izražajnog glasa) doista teško otpjevati mnoge od dionica iz vlastitih pjesama. Najveći dokaz Jurine smušenosti i nezainteresiranosti za koncert mi je bila situacija koja se dogodila tijekom pjesme "Chicago", koja je bila izvedena kao "bis". Pjesma se sastoji od dionica koje pjeva Jura i od onih koje pjeva jedan od članova grupe "Film". Na sceni se pojavio "band", započeli su s pjesmom i očigledno očekivali da se Jura pojavi u trenutku kad je na redu njegova strofa. Međutim, Jura se uopće nije pojavio (!?), pa su "Filmovci" odsvirali kompletnu pjesmu bez njega. Teško mi je vjerovati da je ovakva izvedba pjesme bila unaprijed planirana. A ako nije, stvarno je fascinantno da pjevač zaboravi izići na pozornicu za vrijeme vlastitog koncerta. Nešto takvo bi valjda bilo simpatično u ranim danima punka, ali danas se to čini kao ravnodušnost prema publici koja je ipak pošteno platila za taj koncert.

Na drugom "bisu", kojeg publika baš i nije naročito zdušno zahtijevala, ponovno je izvedena pjesma "Pjevajmo do zore", što je vjerojatno posljedica činjenice da novopečena grupa "Film" nije uvježbala dovoljan broj pjesama da se popuni jedan malo izdašniji nastup uživo.

Sve u svemu, nakon koncerta ostaje ipak pomalo neugodan dojam da je to sve zapravo bio samo jedan nostalgičarski "cash in", bez stvarne želje da se sviranjem i pjevanjem prenesu neke emocije, da se razmijeni "dobre vibracije" sa zaista raspoloženom i zainteresiranom publikom u "Tvornici". Juri se, doduše mora priznati da je za razliku od mnogih drugih, svoju diskografsku karijeru "zamrznuo" dok je još bilo vrijeme, u trenutku kad je postao svjestan da mu ponestaje inspiracije i da je kroz glazbu već kazao ono što je već imao za kazati. Sretan sam što nikad nismo čuli Jurine "Zastave" i "Radio Dubravu", profesionalno odrađene, sterilne i umjetnički prazne albume kakve su snimili njegovi kolege sa scene. S obzirom na tu činjenicu ne zamjeram mu što ponekad održi poneki koncert kojim omogućuje svojoj legendi da ostane živom, a novim klincima da ga vide uživo.

Eto, Đoni je u Utrechtu, Davorin na "Farmi", a Jura ipak ponekad u "Tvornici" i zbog toga mu moramo biti zahvalni, unatoč svim zamjerkama.

vjexi // 31/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos