Opet koncert! Toliko su naglo zaredali s koncertima u gradu da sam lagano ošamućena od sreće.

Prošle subote sam, na primjer, u Orlandu prisustvovala potpunoj euforiji na koncertu Svadbasa. Dobro ste pročitali: euforija - Svadbas. Sada mi više nitko ne može reći da dubrovačka publika pada u euforiju samo na Milu Hrnića. Imala sam ja svoje teorije. Mislila sam da su možda Svadbas te ljude doveli busevima sa sobom. Ili da su to neki plaćeni glumci koji su sat vremena prije koncerta na brzinu naučili sve tekstove pjesama. Ali kad sam vidjela da su Svadbas jednako zaprepašteni kao i ja, odustala sam od teoretiziranja. Okay, volim ja Svadbas kao i svako drugi, mislim da je Treblebass jedna od najgenijalnijih pjesama ikad, ali navijačko skandiranje prepunog kluba pjevačici "Ljube, mi te volimo", to stvarno nadilazi moju moć shvaćanja. Ali dobro. Oboružana ovim novim spoznajama ponovo dolazim u Orlando, ovaj put u pitanju je koncert benda Good Day To Die.
Da me ubijete ne mogu se sjetiti jesam li ikad prije gledala ovaj bend. No treba uzeti u obzir da sam bila sigurna da nikad prije nisam vidjela G.B.H. sve dok nisam vidjela sebe na fotkama s pjevačem, da sam bila uvjerena da nisam vidjela Moonspell sve dok u svom kompjuteru nisam našla fotke s koncerta skinute s mog mobitela… pa ne moram dalje ni nabrajati. Tako vam je to kad uđete u neke godine, a niste na vrijeme počeli uzimati sredstva protiv senilnosti. Uglavnom, to je jedna od onih stvari koje će zauvijek ostati misterija. Svakako znam da su nedavno izdali prvi album i da su trenutno na turneji.

Čula sam da GDTD imaju i predgrupu, ali priznajem da se nisam pretrgnula da stignem na početak. Bilo mi je teško napustiti dobro društvo i dobro vino zbog predgrupe bendu koji i sam tek treba postati predgrupa. Predgrupa je bio splitski bend Essence i naišla sam pred kraj njihovog nastupa. No kad su me dočekali njihovi milozvučni taktovi, odmah sam požalila što nisam vidjela početak. Dečki sviraju žestoko i uvjerljivo. Bar koliko sam ja mogla čuti. To vam je ono kad ništa ne očekujete, upadnete negdje, morate popiti nešto, morate na WC, morate pronaći nekog, ali umjesto svega toga zastanete začuđeno, pogledate na stage i pomislite: Ma 'ko su ovi?

Scena u klubu ni nalik prošlosubotnjoj. Nema euforije, nema skandiranja, nema gužve, nema tipova golih do pasa, nitko pjevaču ne izjavljuje ljubav. Samo stalna postava kluba, face koje čak i ja, koja sam došla u grad prije 5 minuta, već znam napamet. Ali ima nešto umirujuće u toj kućnoj atmosferi. Nitko se ne svađa, nitko se ne tuče, nitko nikog ne provocira, nitko nikome ne smeta. Ispred kluba ne mora stražariti policija, redari ne moraju biti psihopati visoki 6 i pol metara a široki 2 i pol, dok pijuckate na klupi pored ulaza, neće vas razbiti 6 idiota koji imaju zabranu ulaska pa se iživljavaju na slučajnim prolaznicima. Ukratko, možete se opustiti, jer ovdje su svi prijatelji. Nakon male pauze, na scenu stupaju Good Day To Die. Nije to nimalo antipatičan bend, oni su glasni, oni su nabrijani, a ima i nešto tako iskonsko u zvuku takvog rocka, nešto bazično, nešto što se osjeća u želucu. Nikome nije draže nego meni čuti mlade nabrijane bendove, čuti iskrenu žestinu, bez poze, osjećati njihovu ljubav prema pravoj muzici, misliti - hvala bogu da svijet ima na kome ostati. Sve u svemu, bila sam ugodno iznenađena. No dobro, gajim posebne simpatije prema spajanju metala i bluesa, uzeti beskompromisnost metala i otegnuti tajming bluesa, težinu metal gitara i jednostavnu direktnost bluesa… Mljac. No ma koliko su se dečki iz benda samouvjereno popeli na stage, u upravo zvjezdanoj maniri, čini mi se da ih je upravo neiskustvo koštalo. Bili su glasni, ali zbog loše podešenog zvuka na trenutke se sve stapalo u kaotičnu buku (ne na dobar način), vokal se jedva čuo, povremeno se potpuno gubeći, a povremeno je bas uspijevao nadjačati čitav bend. Jasno je da zvuk koji čujete kad ste na pozornici nema veze sa zvukom koji čujete kad ste ispred nje.
Ovo je bila prava šteta, jer se tako izgubilo puno od onog efekta udarca u trbuh koji se ne može postići isključivo glasnoćom, već zahtijeva strogo kontroliranu punoću zvuka. Ali sve je to trla-baba-lan ovdje, gdje ljudi nisu tako razmaženi da bi se bavili takvim cjepidlačenjem. No upravo zato svima od srca želim da se jako razmaze dobrim koncertima. Pa kad se neki bend popne na pozornicu i kaže: "Dobra večer Dubrovniku", da to kaže sa strahom, strepeći hoće li zadovoljiti kriterije jaaaako razmažene publike, navikle samo na najbolje.

A dobro je znati da se netko u gradu ipak brine da dođe taj dan.
I posljednje, ali ne manje bitno: ovaj put na fotografijama možemo zahvaliti ljubaznom i svestranom Vedranu Leviju.

lola // 23/04/2008