Mora se priznati da su vrlo rijetke situacije za upoznavanje skandinavskih bendova i izvođača koji koriste svoj materinji jezik - danski, švedski, nešto češće finski, a u slučaju ovog benda - norveški. Okey, puno češće se nailaze islandski izvođači na materinjem, no uglavnom svi oni koriste engleski mnogo puta zavaravajući da su upravo Britanci. Tusmørke ili 'Sumrak' su već poprilično star bend iz Osla: prvi demo materijal im datira još iz 1997., te sve tekstove uglavnom kompletno izvode služeći se pozamašno grubim norveškim jezikom s naglašenim grlenim akcentom koji je specifično zanimljivih fonetskih dimenzija što ide u prilog samom semantičkom bogatstvu. Pokušavao sam nešto prevoditi s ovog njihovog službeno šestog studijskog albuma (imaju sveukupno 12 izdanja), a išlo mi je sporadično uspjevši dohvatiti glavni smisao konceptualne fabule koja govori o svijetlim stranama današnjice: od sunca, sjena, senzoriranja kontrasta, usporedbi s prošlošću sve do transcedentalnih projekcija, a sve je to provučeno kroz kaledioskop zgodno uigranih tema s epicentrom u kolor-televizoru, nožu u košarici ili tajnovitosti Tøyena. Osjeća se prisustvo tradicionalizma i zavičajne lirike, a takva im je i glazba prožeta simpatičnim progressive rockom s mnogo folk elemenata što govori o sjajno potkovanim glazbenicima koji su očito svoju školu odrastanja imali u utjecajima Van Der Graaf Generator i Jethro Tull, mada spominju i King Crimson, te Høst i Black Widow, a ja bih primjetio da je sve ovo što rade jako slično onim najboljim sarajevskim Indeksima, albumu Josipe Lisac - "Dnevnik jedne ljubavi" i još jednim velikanima, nažalost zaboravljenim Iron Butterfly.



Inače, sami članovi su ranije svirali u tri znamenita norveška benda Wobbler, Jordsyø i Alwanzatar, a vrlo, vrlo zanimljivo je to da u postavi nemaju gitaru. Oni su Benediktator (bas, vokal, ksilofon, udaraljke), Krizla (flauta, vokal, elektronika, udaraljke), The Phenomenon Marxo Solinas (klavijature svih mogućih vrsta) i HlewagastiR (bubnjevi, udaraljke). Taj nedostatak gitare obilato nadoknađuju raznoraznim majstorijama na klavijaturama i elektronici stimulirajući hard zvuk Hammonda i još čitavog niza tipkovnica koje proizvode gotovo identične gitarske riffove, a točnije to se riješava veoma spretno i potentno u uvodnoj naslovnici "Fjernsyn i farver" (TV u koloru) gdje iskaču melodično stepenaste minijature flaute i plesnog ritma uz potporu tog elementa klavijatura insinuirajući brundavu gitarsku distorziju s tim odriješito grlenim vokalom Benediktatora. Pjesma se kotrlja plesnim tempom do 4.30, a onda nastaje preokret, standardan za kompleksan rock aranžman ulazeći u laganiji i atmosferičan segment gdje opet dolaze tipkovnice različitih boja i oblika dizajući dinamiku ponovno na plesni podij. Jedini priloženi video je snimak uživo još iz 2014. (Folque, Skien), te premda je lošijih snimateljskih kvaliteta, ipak može dočarati njihovu strasnu izvedbu (u trenutku objave recenzije još nije postavljen official spot za čitav album na youtube). Samo 6 kompozicija poredanih u gotovo 45 minuta nanizano je slojevitim pasažima u kojima se izmjenjuju sjajni melodični uvodnici s redom plesnih tempova, klavijaturističko-flautističkih međuigara, raznoraznih kulminacija i eksplozija ("Kniven i kurven" - 'nož u košarici'), interludija za ksilofon i klavir uz obaveznu flautu a'la Ian Anderson (kraća balada "Borgerlig Tussmørke" - 'sumrak civila' od nepune 4 minute), sve do poprilično kompleksnih tema razvučenih čak na 8 i pol - 9 minuta gdje pokazuju svu svoju kompozitorsko - sviračku vještinu pred kojom bi se i Robert Fripp i Peter Hammill mogli zapitati nije li došlo vrijeme za smjenu na vrhu ovakvog izraza. Radi se o pjesmama "3001" s velikim hard-rock tkanjem kojeg su ova dva velikana ostavili negdje u 70-im, zatim iznenađujućem funku "Death Czar" poput War upravo iz istog perioda (interesantno, ova je otpjevana na engleskom) i temperamentnom, najduljem završnom komadu "Tøyens Hemmelighet (The Secret of Tøyen)" gdje se funk kombinira s hippy/ flower-power elementima.

Da, sve ovo zvuči veoma starinski kao izvađeno iz 70-ih godina prošlog stoljeća, ali baš upravo upotreba njihovog materinjeg norveškog jezika dodaje posebnu draž, a koliko mi se čini, Benediktator je neki vrli zafrkant, tako da 'TV u koloru' pruža prijatnu zabavu za odvaliti se u pozitivnom aspektu. Nimalo nije loše, štoviše, ako volite navedene izvođače i mnogo toga slično njima, ovdje ima impresivnog materijala za nekoliko prikolica.

Naslovi: 1. Fjernsyn i farver (Colour Television), 2.Kniven I kurven (The Knife in the Basket), 3. Borgerlig Tussmørke (Civil Twilight), 4. 3001, 5.Death Czar, 6.Tøyens Hemmelighet (The Secret of Tøyen)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/07/2018