"Tko rano rani dvije sreće grabi"? Ne, to se definitivno ne primjenjuje na sretno nezaposlenog momka poput mene. "Svakog gosta tri dana dosta"? To je prije slogan domaćih turističkih djelatnika kad čuju da planiram odsjesti kod njih. "I ćorava koka ubode zrno"? To je dobar opis moga uspjeha kod cura. "Sve što je lijepo kratko traje"? Hm, to bi mogao biti vjeran opis moga ljubavnog života... Zapravo, tražim neku odgovarajuću poslovicu za opisati kako to da sam ipak odgledao oba dana Intro Festa i možda bi "U svakom zlu ima i nešto dobrog" bila najprikladnija. Naime, kako je beogradska promocija kompilacije "Zdravo zdravo zdravo" prebačena s dvije na samo jednu večer, u petak, otvorila mi se mogućnost da subotu i nedjelju provedem u Novom Sadu na Intro Festu. Riječ je o novom festivalu, organiziranom u suradnji Balkan Rock Council mreže i Saveza za alternativno stvaralaštvo Kulturanova održanom u novosadskom klubu Trema.

Intro Fest se sastojao iz tri dijela: njegova prva komponenta bilo je predstavljanje nadolazećih glazbenih festivala iz regije (Trenchtown, Krigla Fest, Adria Rock, DORF itd.), glavni dio manifestacije bio je glazbeni program u okviru kojega je nastupilo sedam bendova iz Vojvodine i regije, a treća komponenta bilo je predstavljanje vojvođanske off scene kroz projekcije filmova i prezentacije knjiga o glazbenim scenama različitih mjesta u Vojvodini u razdoblju od 1970-ih do danas. Prvu večer, u subotu, uspio sam uloviti film "Bilo jednom..." autora Jovana Đerića o glazbenoj sceni Novog Sada s početka devedesetih uz razgovore s njezinim istaknutim protagonistima poput Obojenog programa, Atheist rapa, Vriska generacije, Lovehuntersa itd. Film je brz, zanimljiv i informativan, ali moram priznati da sam ga gledao jednim okom dok sam drugim pričao s ekipom s kojom sam se našao u Tremi a trećim sam lovio rijetke komade u nažalost praznom klubu. Kako čujem, popodnevni dio programa, koji je uključivao prikazivanje filmova i predstavljanje knjiga, bio je jako slabo posjećen, dok je gužva tijekom večernjeg programa bila sasvim pristojna. Jebiga, teško je Lale izvući van tako rano, maltene odmah nakon obiteljskog ručka...

Riječ dvije o samom klubu. Trema se nalazi u sklopu Srpskog narodnog pozorišta u suvom centru Novog Sada i riječ je o fensi šmensi klubu koji se inače koristi za svatove, maturalce i slična okupljanja, a rjeđe za koncerte. Što je šteta jer prostor nije loš sam po sebi, odmah kad se popnete stepenicama imate glavnu prostoriju s binom i stolovima gdje stane cirka 200-300 ljudi, dok se u susjednoj prostoriji nalazi veliki šank sa separeima sa strane i stolovima gdje se ljudi u godinama mogu odmoriti kad im ponestane daha ili kad im glazba s bine postane dosadna ili kad jednostavno požele porazgovarati s nekim i okvasiti grlo. A sasvim se fino čuje sve što dolazi s bine, osim vokala koji su i inače bili malo zamućeni i pretihi, ali kod velikog broja bendova ionako nisu imali neku pretjerano važnu ulogu. Između bine i šanka nalazi se izlaz na prostranu terasu koja gleda na sam glavni novosadski trg i bila je pravo osvježenje kad vam unutra ponestane zraka. Sjajan prostor, možda ne najprimjereniji za rock svirke i preskup (malo pivo 16 kn, coca cola 11 kn, puno za lokalne prilike) ali idealan za ovakav off-festival. Sam izbor bendova pokazao je želju organizatora da predstavi nešto novo, nešto drukčije i da u Novi Sad, kao meku punka svih boja, veličina i oblika, dovedu izvođače koji rade drukčiju vrstu glazbe. Zbog toga je i moje prvotno čuđenje - otkud sad stolovi postavljeni tik uz samu binu - brzo bilo razbijeno: ovo nije ni bio festival zamišljen kao mjesto na kome će se skakati, moshati ili raditi slične pizdarije. Festival za drukčiju raju. Kulturniju.

Program u subotu je počeo oko 22 30 nastupom novosadskog trija 3D Bolnica. Bend u sastavu Ivan na gitari i kao vokal, Igor na basu i synthu te Milan za sekvencerima i kompjuterom, njihovu glazbu opisuje se kao elektronska glazba s gitarskom svirkom. Riječ je o zanimljivoj kombinaciji alternativne pop glazbe i elektronskih elemenata, uz obilatu uporabu analognih sintova i sekvencera. Ivan je odličan gitarist, koji je očito dosta slušao i Stefanovskog i Točka jer u par pjesama je vrlo vješto spojio ethno gitarističke fragmente s elektronskom podlogom, a negdje pred sam kraj nastupa pokazao je da mu nisu strane ni istočnjačke, tj. indijske varijante gitarističke glazbe. Teksta ima jako malo, a i kada ga ima dosta je repetitivan i mantričan i očito je tu samo da potcrta ono što se želi reći svirkom. U koncept 3D Bolnice pored glazbe ulazi i video produkcija i animacija koje su se izmijenjivale na video zidu iza benda dajući im njihov vlastiti vizualni indetitet te pretvarajući cijeli njihov nastup u zanimljiv performance. Dvije stvari su mi zasmetale kod 3D Bolnice: prvo, nemaju bubnjara a ponekad mi se baš učinilo kako bi ljudska ruka savršeno legla u njihov nastup, posebice onda kada se Igor lati basa (i osjeti se da im nedostaje bas bubanj da ga prati). Drugo, predug nastup, što je bila boljka i velike većine ostalih izvođača. Naime, organizatori su od izvođača u ugovoru tražili sat vremena svirke što je, budimo iskreni, malo too much. Barem meni. Glazba 3D Bolnice je topla i prijatna, nenametljiva, ali nije za svakoga. Ne vjerujem da bih ovo baš često slušao kod kuće, ali za sjesti negdje sa strane, s cugom u ruci i zgodnom mladom damom pored sebe, sasvim je OK. (U redu, priznajem da serem, cugu sam imao u ruci doduše, ali umjesto mlade dame društvo mi je pravio Toni iz Vinkovaca, organizator DORF-a, i njegov novosadski prijatelj).

Poslije poduže pauze, a sve su bile poduže no o tome ću reći nešto više na samom kraju reporta, na binu se penje zrenjaninski bend Memleh. Trio čine Aleksandar na gitari, Miloš na basu te Darko na bubnjevima. Gdje je vokal, pitate se? Nema ga, popapala maca! Memlah, unatoč klasičnoj rock postavi, donose zvuk koji je kombinacija različitih žanrova - drum'n'bass, nu jazz, dub, ambiental, fusion - sve provučeno kroz indie psihodeliju i funky groove. Glazba benda je s jedne strane zabavna i otkačena, a s druge strane atmosferična i meditativna i za moj ukus previše repetitivna. Imao sam utisak da Memleh svoje stvari nepotrebno razvlače u trajanju i gube na zanimljivosti jer vrlo brzo postaju formulaični. Uz njih se može plesati, mrdati kukovima, ali i chillirati jer uspijevaju provući pristojnu količinu melankolije kroz svoj zvuk. Organizator ih je opisao kao bend koji prati estetiku elektronske dance glazbe koju izvodi klasična rock postava i nisu mnogo pogriješili, ali mislim da bi Memleh mnogo bolji dojam ostavili u kraćem i konciznijem izdanju.

Nakon Memleha nas tri mušketira smo otišli do jedne od mnogobrojnih NS zalogajnica gdje smo izvršili masakr nad nedužnom mesinom, a onda smo se rastali: obiteljski ljudi su otišli u krpe, a ja sam se vratio u Tremu da pogledam bend koji sam iskreno najviše iščekivao prve večeri i kome sam se najviše veselio jer ih je teško uloviti da sviraju - beogradski Virvel. Malo sam bio, priznajem, i razočaran predugim nastupima prethodna dva benda i lagano sam se smorio, ali nastup Virvela je bio...Znate ono kad se spusti ljetni pljusak, grmljavina i tamni oblaci i pola sata se čini kao da se bliži kraj svijeta, a onda ti oblaci i kiša odu nekamo u pi*ku strininu i pojavi se sunce i vama se učini da ono nikada nije bilo sjajnije, blještavije i toplije? E, tako sam se otprilike ja osjećao pred Virvelom.

Glazba koju izvode Tijana (bas i vokal), Zoran (gitara), Dejan (gitara i klavijature) i Milan (bunjevi) najlakše se može opisati kao post rock, ali je i mnogo više od toga. Njihov eksperimentalni pop rock podjednako duguje Velvetima i Sonic Youthu, kao i Mogwaiju ili My Bloody Valentine. Uvodni instrumental "Tiše za Martu" savršenih je pet minuta prekrasne, melankolične svirke, s izvrsnim preklapanjem svih instrumenata i suptilnom gradacijom atmosfere. Stvar koja bi se mogla naći kao uvod u "Young Team" Mogwaija ili bilo koji album Explosions In The Sky. Kada Tijana zapjeva, a zapjevala je odmah u idućoj skladbi, "Hodamo", podsjeća me na Laetitiu Sadier iz Stereolaba (što se događa s tim prekrasnim bendom, gdje su oni nestali?). Njezin nježan glas savršeno nadopunjuje introvertiranu i prilično nekomunikativnu glazbu benda. Većina stvari koje je bend izveo u Tremi bila je s njihovog teško nabavljivog albuma "Sa dna": "Opet jutro", "Isto kao što je uvek i bilo", "...i tu se stvar zakomplikovala", te pred sam kraj "Brzi svemir". Zapravo, njihovu bih glazbu možda najbolje mogao opisati kao istraživački post rock - istraživanje zvuka i vlastitih osjećaja, sve izraženo kroz čvrsto strukturiranu, ali instinktivnu izvedbu koja graniči s improvizacijom ali ju nikada ne prelazi. Vilenjačka glazba izvan svih glazbenih pravila i žanrova, Virvel su pokazali da su njihovi live nastupi poput dijamanata i drugog dragog kamenja: što su rjeđi, to im vrijednost više raste. Fenomenalan bend i još jedan razlog zašto smatram da Beograd danas ima scenu kakvu možda nikada nije imao, čak ni u vrijeme famoznog i često nekritički hvaljenog novog vala.

Tijekom zadnje pjesme pokupio sam se jer je i mene čekala vožnja natrag do Beograda. Prvi dan Intro Festa bio je za mene uspješan, prvenstveno zbog Virvela, mada ni druga dva benda neću odbiti ponovo pogledati u nekom sličnom klupskom ugođaju ali s primjerenijom minutažom...

Introvertirani Hadžo

hadžo // 02/05/2008