Ako bi trebao sažeti koncert u samo jednoj riječi i uz upotrebu jednog znaka interpunkcije, onda bi to bez imalo razmišljanja bilo "JEBOTE!". A i moja bolja polovica, iako baš nije uživala u toj melodičnoj buci u potpunosti kao ja, kaže isto.

Another Morning Stoner

A početak nekako nije na to upućivao, mada se ja, Jedijevskom mirnoćom kakvom se ne mogu pohvaliti baš prečesto, nisam uopće obazirao na sve prepreke i zajebancije koje su nas pratile na putu do tog koncerta pa sve do činjenice da smo ušli u više nego polupraznu dvoranu Orpheuma. Očito su Trailovci ipak (još uvijek pre)kultni band za koga još nisu čule šire mase, barem ne u donjem dijelu Austrije. Prije apsolutnih zvijezda večeri, za zagrijavanje su bile zadužene čak dvije predgrupe: njemački The Amber Light, te Bellavista iz San Francisca. Dok prve nismo uspjeli uloviti, Bellavista su pak opravdali ono što sam čuo na therispejs sajtu - tročlana postava (gitara, bas, bubanj) koja pomalo podsjeća na sugrađane im Black Rebel Motorcycle Club. A kad sam uživo vidio pjevača / gitarista Rexa Shelvertona sa rudlavom frizurom, sličnost nije više bila samo glazbena, već i "frizurna". Stajling na stranu, dečki su dobro odprašili svoj dio, još se zajebavajući malo s publikom ("dobro da je ograda ispred stagea, inače bi navalili na nas" reče Rex sada već skoro pa polupunoj dvorani), a zadnji komad su odsvirali pojačani trojicom članova benda zbog kojeg smo svi i došli. Najs. Dvorana se počinje puniti malo više (za dio posjetitelja je vrijeme predgrupa bilo savršeno iskorišteno za ispijanje pivca i uživanje u unutra zabranjenom im nikotinskom poroku), a onda dolazi i šestorka večeri na stage: bas, klavijature, dvije gitare i dva bubnja, meine Dammen und Herren: ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead! Kreću sa uvodnim "Ode to Isis", maltene operetskim repetativnim komadom koji prelazi u "Gargoyle Waiting" s prvom albuma - u koncert nas uvodi Jason Reece na vokalu i gitari, da bi već u slijedećoj došlo do izmjene, tako tipično za ovaj sjajan band: s klavijatura na gitaru i glavni vokal dolazi Conrad Keely i on kreće odmah u glavu sa stadionskim hitom "Relative Ways" sa sjajnog albuma "Source Tags & Codes" (2002). "This electric guitar hanging to my knees
A couple verses, I can barely breathe
But it's all right, it's okay
It's coming together in relative ways"

Uf!

Conrad djeluje kao zaigrani, pomalo vragolast, dječak, i na stageu, i kada se vrzmao po klubu prije i poslije nastupa. Nikakvog tu preseravanja u smislu "ja sam zvijezda" kod njega nema (a po meni, oni to zasigurno jesu), a sudeći po tome kako su svirali sa Bellavistom prije svoga nastupa, očito je da taj prizemni stav prisutan i kod ostatka benda. Veri najs. Jason Reece je inače još par puta tokom koncerta uzeo mikrofon za ruke i to je bio urnebes - bilo ga je po cijelom stageu i obližnjim podijima/zvučnicima, nešto poput starijeg mu kolege Jona Kinga na nedavnom koncertu Gang of Four u Zagrebu. Sa svakom drugom stvari produženom za barem minut-dvije od albumskih verzija, idemo Putem Mrtvih u ono što će na kraju biti nezaboravljivi koncert; redaju se između ostalih "Stand In Silence", jebačka razbijačina "Will You Smile Again" (JEEEEBEEEENOOOO!!), nenadjebiva "Another Morning Stoner" (AAAAAAAAAAA!!!), "Clair de Lune", a prvi dio završavaju s "Totally Natural". Na bisu nas još očekuju "Mistakes & Regrets" te "Richter Scale Madness" i onda se završava ovaj zvučni nuklearni udar koji nije samo mene ostavio s pozitivnim dojmom: do sada najmanje publike što sam ikada vidio u velikoj sali Orpheuma, ali uvjerljivo i najbolja; ako od Austrijanaca očekujemo mirniji prijem benda, onda su ovdje dokazali da znaju oni i drugačije. Miješajući melodiju i buku, tišinu i r'n'r grmljavinu, Trail of Dead su mi još jednom pokazali zašto ih toliko volim. Uz možda malo pretihi vokal (uživo su puno bučniji od albuma), jedina zamjerka Conradu i ekipi ide na neizvođenje meni najvećeg hita s prošlog albuma, "Wasted State Of Mind". Jebiga, čekat ću drugi koncert. Jedan od najglasnijih koncerata koje sam imao priliku doživjeti do sada (što u potpunosti daje novi pogled na njihovo ionako neuobičajeno ime), a bome i jedan od najboljih - ove godine sam stvarno ima već sreću vidjeti hrpicu odličnih svirki (a festivali tek dolaze!), ali ovo je za sada moj najveći osobni favorit za koncert 2008.

Jebomepasaknije!

sale // 28/05/2008

> vidi sve fotke // see all photos