Cesto se u mom drustvu razgovara o engleskim festivalima kao o nekakvom idealu. Svi bi dali pola svega sto imaju samo da im je doziviti, recimo, Glastonbury.

Nakon 3 dana Salzburgringa, ovaj mali terapijski tim sa sigurnoscu vise nece sudjelovati u takvim razgovorima sa bilo kakvog zeljom za odlaskom na iste vec samo sa srecom sto nas izmedu Glastoa i slicnih dijele toliki kilometri i kilometri. Naime Frequency em da ima genijalan britanski line-up, em ima blato kakvoga se nijedan otocki festival ne bi posramio. Bilo je tu i intriga (Pete Doherty se po obicaju nije pojavio), bio je tu i stage za neafirmirane brit bendove (Weekender stage) a na glavnom stageu su ispred 40-50 tisuca ljudi prasile velicine kao sto su Killersi, Manicsi, Travis il recimo R.E.M.

Nas je, da iskreno kazem, umorom dotukao vec prvi dan jer previse je toga tamo za vidjeti. Ipak, prvi dan predivno vrijeme je ucinilo svoje i dalo nam snage pa smo samo taj prvi dan pogledali ni manje ni vise nego 11 koncerata. Sve je krenulo s The Wombats koji su u 2 popodne vec uredno rasturali ispred nekih 15tak tisuca ljudi (kod nas u 2 popodne ne bi bilo ni musice u publici). Za The Wombats se mora priznati da uzivo zvuce odlicno iako ocito ciljaju na mladu populaciju (vidi se da su trenutni favoriti curica jer su sve redom od 15-20 godina cupale kosu). Nakon toga na stage su izasli nama vrlo dragi "We Are Scientists" koji su ocekivano rasturili i napravili jedan od najboljih trenutaka festivala - "Afterhours" s Lightspeed Championom. Iako publika nije previse reagirala na Scientiste koncert je bio preodlican i sarmantan. Nakon toga - The Dresden Dolls! Woooosh! Delirij, ekstaza, sto vec! S obzirom da vec ovako rano ostajem bez superlativa necu ni pokusati sad objasiti kako je dobar bio sljedeci koncert, nama isto omiljeni Lightspeed Champion (ovaj put je njemu pomagao Keith iz We are Scientists). Na tih plus 40 po obicaju je nosio svoju kacigu i tako fiiino svirao. Nakon Lightspeeda navratili smo ponovo na main stage na kojem su bili Maximo Park koji su bili stvarno losi i iritantni (jedini pravi promasaj dana). Srecom, u blizini je svirao Jose Gonzalez pa smo se rado pridruzili tisucama ljudi koji su lezali po stazi formule jedan i u uzivali u Joseovoj gitari i glasu. Predivno nesto! Nakon Jose-a i laganog odmora - Ladytron! (vidite kako je to vani - ne ko na nasim festivalima gdje su dva benda i to je to). E sad, ja sam mislio da ce Ladytron biti bezveze uzivo i da ce njihova elektronika zvucati suplje uzivo ali ovo sto su pokazali je zvucali premocno i sto puta bolje nego na albumu. Nadam se da cemo ih jednom imati priliku pogledati ih ponovo. Sjajno nesto. Tada se dogodilo nesto sto nas je toliko iznenadilo da cijelo vrijeme pricamo o tome. Naime, sljedeci koncert je bio bez sumnje najbolji koncert festivala i odsvirali su ga Travis. Dok smo mi ocekivali da ce Travis svirati zalopojke i planirali pogledati pola sata pa na odmor prije R.E.M-a, oni su u meduvremeno otkrili distorziju i postali veseljaci. Cak su i pjesme kao sto su Why Does it Always Rain on Me ovaj put zvucale veselo jer je Fran natjerao 40000 ljudi da plesu pogo na nju. Culi smo i par pjesama s novog albuma i vec sada mogu reci da mi se cini da bi to lako mogao biti jedan od albuma godine jer ono sto smo culi zvuci ko Six od Mansuna - bucno, s brdo prelaza, pjesme spojene - you get the picture. Nakon Travisa slag za kraj - R.E.M. O R.E.M.-u ne treba previse govoriti. Jednom rjecju genijalno, bucno u skladu s Accelerate i setlista u kojoj su bile i West of The Fields, Get Up, Seven Chinese Brothers i Let Me In. Sve u svemu, prvi dan je zavrsio u 2 ujutro pa smo se nekako sretni i preumorni doteturali do hostela, nesigurni u to kako cemo uopce izdrzati sutra. Medutim sutradan nas je umjesto suncanon prvog dana sacekao armaggedon. Padala je kisa kakvu je uopce tesko zamisliti a cijeli festival se pretvorio u jedno veliko blato. Sve bi to bilo ok da do stage-o a ne morate prvo hodati kroz dva kilometra livade po blatu do koljena i po olujnom vremenu. Uglavnom, totalno rasulo. Tesko je to i opisati ali pokusajte zamisliti desetak tisuca pijanih Austrijanaca se gadaju na sve strane s blatom, padaju licem na pod, svi zmrznuti, prehladeni, na koncertima skoro pa niko jer ih nemoguce pogledati od vremena. Sta je najgore takvo stanje se nastavilo sljedecih dva dana i vecinu vremena smo proveli scucureni svi zajedno u press tentu. Dovoljno o tome kakvo je stanje bilo govori cinjenica da smo u sljedeca dva dana pogledali samo 1 koncert i da smo propustili Charlatanse, Killers, Manicse i Dirty Pretty Things. Eto toliko je lose vrijeme bilo. Katastrofa. Hvala bogu da nismo kampirali nego da smo bili u hostelu.

Ipak, the bottom line : Frequency je strasan festival, besprijekorno organiziran, barem jednako dobar kao i njegovi otocki pandani i ukoliko vas vrijeme posluzi sigurno je nesto o cemu cete dugo dugo pricati. Until next year!

kris // 22/08/2008