Večer koja će se pamtiti po dvije krajnosti. Odličnim koncertom i najošijim izdanjem Hrvatske nogometne reprezentacije. Iliti 'tužno se veselilo'...

Velika noć koja se priželjkivala bila je srušena katastrofalnim porazom Hrvatske s 1-4 usred Maksimira od Engleske u sklopu kvalifikacijskog ciklusa za svjetsko nogometno prvenstvo 2010. Tu večer su tramvaji u Zagrebu vozili zbrda-zdola i umalo sam zbog toga zakasnio na početak utakmice u kafić &TD. Tamo je već bio dobar dio ekipe koja je došla na koncert, ali su svi već nakon prvog poluvremena djelovali pokislo, a nakon samog rezultatskog potopa i prikazane igre malo kome je bilo do koncerta. Već se za vrijeme utakmice čulo povika 'gasi TV i krećite sa svirkom'. I sam David Yow je promatrao utakmicu, te mu je sigurno bilo jasno da u gledalištu neće biti pretjeranog oduševljenja, a niti gomila očekivanih obožavatelja... Zato su koncert otpočeli odmah nakon ove katastrofe u gotovo pogrebnoj atmosferi s kiselo emotivnim i polupraznim gledalištem. Znam da još dobar dio publike nije došao na koncert upravo zbog ove nogometne blamaže jer i meni samome je vrlo teško bilo oko srca i nije mi padalo na pamet nikakvo pretjerano uživanje. Stoga je bez ikakve trunke euforije što se u polupraznoj dvorani na pozornicu popeo legendarni David Yow ex-frontmen The Jesus Lizard i dvojac Paul Christensen (bubnjevi i vokal) i Matt Cronk (gitara i vokal), svima dugo je ipak prije svega odzvanjala u duši ova nogometna 'kanta' Engleza koja je mogla biti još veća. Qui su koncert počeli s "Today, gestation", relativno umjerenijom noise-blues/rock skladbom, mada su prema pogrebnoj atmosferi mogli bez problema početi s minimalističkom mračnom gothic post-punk laganom koračnicom "A #1" koju su odsvirali nekih petnaestak minuta kasnije. Kada se situacija malo razvedrila jer ipak je to na pozornici legenda američkog underground rocka, u gledalištu se pomalo nazirala opuštenija atmosfera koju je sam Yow podigao svojim scenskim nastupom i povremenim izlascima među malobrojne gledatelje, tako da su preplitali skladbe s debija "Baby Kisses" (2001, Heart Of A Champion Records) i prošlogodišnjeg "Love's Miracle" albuma objavljenog za Ipecac Recordings. Bile su tu na repertoaru "Stairs", "Prison", "Bees" s debija, te snažne "Gash", "Apartment", moćni blues-noise "Willie the pimp" i odlični singl "Freeze". Značajka njihove glazbe je minimalistički ogoljen i pojednostavljen format gdje je u igri samo bubnjar i gitarist, bolje rečeno odlični gitarist Cronk koji sve konce drži u svojim rukama. On svojim improvizacijama, riffovima i aranžmanima plete cijelu strukturu gdje se provlače mnoge osobine američkog rocka od standardnih noise manira, preko bluesa, garažnog rocka, sve do laganijih tempova i atmosferičnih melodijskih sintagmi. Ritam Christensena je isprekidan i pun različitih promijena tako da ovaj instrumentalni dvojac djeluje kao tandem koji izvodi praktički solo glazbu za svoj instrument gdje se međusobno nadopunjuju dajući si oduška za kojekakve egzibicije u kojima ima dodirnih točaka s jazz-rockom i eksperimentalnom rock glazbom. Yow je ovdje naravno onaj duh koji im daje upečatljivu karizmu samom svojom pojavom i prepoznatljivim vokalom koji se ništa nije promijenio još od vremena Lizarda. U jednoj skladbi se popeo na zvučnike visoke nekih dva i pol metra te na njima izveo kratku solo dionicu udarajući palicama, a u dvije skladbe se prihvatio i svoje stare bas gitare još iz vremena Scratch Acid. Jedna je bila vrlo lagana atmosferična kompozicija nalik na Pink Floyd uspavanku, a druga minimalistički noise. Kako mi se čini, bila je riječ o završnoj skladbi "Echos" s albuma "Love's Miracle" koju su podijelili u dva razdvojena dijela od kojih se posljednji sveo na prilično dugu gitarističku improvizaciju s nadogradnjama. Za kraj su ostavili naslov "Belt", tipičnu kompoziciju pod utjecajima Lizarda gdje Cronk fino skida gitarske manire Denisona. A preživjeli nakon nogometne tragikomedije uspjeli su izmamiti jedan bis i to je bio kraj. Da nije bilo te vražje utakmice, sve je moglo biti drugačije... Euforična atmosfera, krcata dvorana i urnebes. Jedan posjetitelj je rekao 'ma baš me briga, bitno je da su oni bili ovdje i svirali za nas bez obzira na poraz'.

horvi // 17/09/2008

> vidi sve fotke // see all photos