Kompromis (ni)je (ne)moguć… uživo. Šteta ljudi moji što ovo niste doživjeli... On će biti zvijezda, fakat velika glazbena zvijezda jer ima ideje za poludit' koje su iznad samog poimanja r'n'r-a. Momak je glazbena fantazija ne u komerijalnom, nego u kreativnom pogledu. Tko nije shvatio, shvatit će, a tko ne želi, nikad neće shvatiti zašto je 'bistriji ili tuplji čovek...' nadahnut minimalizmom, drone black-metalom, ambijentom, avangardom i općenito sa svime što se naziva moderna muzika. Mladi glazbeni umjetnik iz Banja Luke koji studira u Grazu klasičnu glazbenu kompoziciju odvažio se na promociju nedavno objavljenog albuma "The Compromise Is Not Possible" (2008, Wire Globe Recordings) na istom mjestu gdje je album snimljen, te je premjerno izveden u sklopu Horfest festivala 2005. Prvo treba spomenuti da je ova praizvedba 2005. bila doslovce izrezana pod 'moraš'. Naime, festival je s nekoliko događanja bio stacioniran na više lokacija u Grazu i prema programu Slobodan je u posljednji trenutak, takoreći sat-dva uoči izvedbe morao materijal od nekih 65 minuta srezati u pola sata. Budući da je bilo nemoguće u tako kratkom vremenu reducirati notno pismo za što bi mu trebalo najmanje jedan dan (ako ne i više) intenzivnog rada, muzičarima koji su ovo djelo izvodili savjetovao je da sve partiture, taktove, repeticije, praznine i ine ritmičke dionice skrate napola prilikom same izvedbe. Tamo gdje su 4 takta skratiti na 2, one od 8 srezati na 4, tišinu koja je veoma važan dio kompozicije smanjiti napola... Publika nije ništa primjetila, ali kompozitor i muzičari su bili prisiljeni učiniti ovakav kompromis zbog čega je djelo na koncu i dobilo naziv 'kompromis nije moguć'. Osim toga, izvedba je bila točno u ponoć pa se u posljednji trenutak po okolnim zgradama podijelilo mnoštvo ispisanih letaka s isprikom stanarima da se ne ljute zbog buke koja će proizaći iz crkve. Na kraju je od programom predviđenih pola sata izvedba trajala 40 minuta jer se drugačije nije moglo.
Slobodan je namjerno izbjegao vlastiti izvođački pristup ovome djelu kao bubnjar jer je istovremeno kompozitor, producent, organizator i 'Katica za sve' ostalo, pa jednostavno nije želio barem u ovom trenutku da se još opterećuje i s dodatnim pritiskom koji iziskuje koncentriranu pažnju na svirku. I onda nakon tri godine strpljivog i upornog rada, studiranja, usavršavanja, brda preslušanih ploča i paralelnog rada u mnoštvo bandova, 'Kompromis' je konačno osvanuo prvo kao dupla LP ploča, a onda i izvedba uživo onako kako Bog zapovijeda. Prije nego što krenem sa samim opisom koncerta treba napomenuti da je Slobodan aktivan bubnjar austrijskog odličnog underground rock sastava The Striggles (uskoro slijedi recenzija), te je radio u sastavu Jubbooko sa Negrass (psycho-pop trance funky/dance/dub/d'n'b), Betty Blue (ne znam kako zvuče) i makedonskom Mizaru. A priča s Mizarom je osobito interesantna. Pošto je on njihov veliki obožavatelj, nakon nekoliko odgledanih koncerata i upoznavanja s bandom koji je ukapirao da se radi o vrsnom bubnjaru koji im je baš u tom trenutku nedostajao, Mizar ga je pozvao na suradnju. Slobodan je po 24 sata putovao uglavnom autobusom u Skoplje iz Graza na probe i već za mjesec dana nastupao je s njima na koncertima 2004. Do sada mu nitko nije odao priznanje na upornosti jer su bubnjari u principu uvijek 'zadnja rupa na svirali' na koje nitko ne obraća pažnju, no ovo je nešto s čime se sve multi-popularne nazovimo rock zvijezde BiH, Hrvatske i ex-Yu estrade mogu sakriti od stida prema upornosti ovog odličnog i nadarenog mladog glazbenika. Još uvijek nije prepoznat u elitnom društvu kao avangarda i underground, ali će biti. Njegovo vrijeme tek dolazi... Slobodan je slobodan da radi što god hoće, ima pravo ime i da ima neko drugačije ne bi mu odgovaralo. Na kraju našeg susreta rekao sam mu da na mojem kajkavskom narječju prezime Kajkut znači 'štogdje', baš upravo onako kako to moji Picoki i Podravci znaju zapitati 'kaj kut sem išel?'. Slatko se nasmijao... Crkva u Austriji (a i Njemačkoj) je najotvorenija katolička crkvena institucija u cijelom svijetu koja dozvoljava umjetnicima da se izraze kroz svoje vizije koje ne moraju biti striktno povezane sa samim poimanjem religije, već i šire, naravno ukoliko se za to ustanove standardi koji su u ovim zemljama izuzetno visoki i liberalni. Običaj je u religioznim institucijama svih vrsta (kršćani, muslimani, hindusti, konfucionisti, budisti...), da za vrijeme obreda uglavnom vlada tišina i da se svi sudionici u tom procesu ponizno priklanjaju samom svevišnjem Bogu i prate tijek propovjednika i molitve, odnosno onoga tko je zadužen da bude govornik s Bogom. Nije bitan način kako se to obavlja, ali je bitno načelo s kojim se to postupa. OK, r'n'r i sve oko njega su kreirali dobar dio svjetonazora zapadnoeuropskog društva da razmišlja na suvremeni način koji je toliko slobodan da više ne mora razmišljati hoće li neki balkanski paor ne-umjetnik zasvirati na ulici Graza 'dugmetaru što mu nosi puno para' ili će jedan umjetnik održati premjeru vlastitog djela u običnoj katoličkoj crkvi koja je dva tisućljeća bila obavijena dogmama i strahom od Božje kazne. Interesanto je bilo vidjeti po gradu plakate kojima su preljepljeni nastupi Slobodana... Imaš umjetnika u gradu koji izvodi epohalno važno djelo i ti ga namjerno zajebeš. Nije čak niti rivalstvo, niti glupo prepucavanje na Halloween večer već jednostavno neznanje i nepoznavanje materije koja je ponuđena stanovnicima Graza na plakatima.
Vratimo se na Slobodana koji je sa svojim glazbenim djelom zadužio svoju domovinu i glazbu općenito za naredni budući period koji se mjeri podužim brojem godina. On je sa spoznajama koje kriju zakonitosti r'n'r i klasične moderne glazbe uspio napraviti unikat koji nije s ničime usporediv. Taj mladi umjetnik samnom je pričao ciijeli dan i dobar dio noći; unakrsno smo mijenjali mišljenja 'za i protiv', a na kraju se pokazao pobjednikom. Njegova snaga je um, znanje, upornost, volja, ljubav i pokretačka snaga koja se zove rane 20-te godine i sada je na vrhuncu stvarateljskog opusa. Ne puši, ne pije alkohol, ne drogira se i u onom uobičajenom kontekstu nema ništa s imageom zvijezda' r'n'r. Ovdje i u svijetu reklo bi se glazbenik bez rock underground identiteta, ali malo brus. Dupli album otisnut na vinilu "The Compromise Is Not Possible" ne može dočarati snagu izvedbe istog materijala uživo koja je večeras premjerno izvedena u crkvi St.Andre u Grazu. To je prije svega djelo namjenjeno za izvođenje u crkvama, nikako u klubovima.

Izvedba je počela točno u 21 h i trajala je punih 70 minuta. Publika je došla mahom petnaestak minuta prije izvedbe. Nema pijanih i urokanih posjetitelja, u crkvi se ne pije niti ne puši (da netko ne bi pomislio krivo), a jedina mana ovog nastupa bila je da je Slobodan kao organizator zaboravio uključiti grijalice koje se nalaze ispod sjedišta tako da je audijenciji nakon pola sata uz jezovite krikove i minimalistički spoj klasične moderne glazbe i drone black-metala bilo još hladnije. Usput rečeno, napolju je bilo daleko toplije. Materijal "The Compromise Is Not Possible" je skoro pa izveden u tančine kao i na vinilu. Jednostavno, a istovremeno tehnički smišljeno i dorađeno po kreativnom načelu. Jedini ozvučeni instrumenti bili su električna gitara Robert Lepenika (Slobodanov kolega iz sastava The Striggles) i vokal Christine Scherzer. Bubnjeve za kojima je sjedio Wolfgang Eichinger nije bilo potrebno ozvučavati jer crkva sama po sebi ima fantastičnu akustiku. Ispred oltara bio je postavljen Robert na gitari i Wolfgang na bubnjevima, a Christine na vokalu zajedno s orguljašem Hannes Kerschbaumerom bili su smješteni na balkon gdje se u katoličkim crkvama nalaze pjevački zborovi. Hannes je svirao crkvene orgulje koje se na ploči ne mogu osjetiti na odgovarajući način i ovom prilikom su se pokazale kao onaj dio koji vinilu djelomično nedostaje. Slobodan je nama, nekolicini fotografa savjetovao da se smjestimo u najpovoljniji dio crkve, te dozvolio da slikamo s blicevima samo one momente kada je tempo žestok kako ne bi muzičare ometali bljeskovima budući da je rasvjeta bila minorna u pravom sakralnom gothic stilu. Glazbenici su sve svirali prema notama i moglo se primjetiti kako je Robert prstima pokazivao Wolfgangu intervale koje su izvodili. Neću opisivati u tančine ovih 70 izvedenih minuta jer je to presložen sklop apstraktnih pojmova (pročitajte recenziju albuma s kojom je i Slobodan zadovoljan), a i audijencija i kritika će s vremenom nabaviti album. Ako ne odmah, onda barem za 10 ili 20 godina jer je ovo djelo kojem se ne žuri da se utrpa u neki trend. Sama izvedba je fantazija. Vjerujte, u 30-tak godina bavljenja glazbom nisam sreo sličan materijal. Ima jedan album Tangerine Dream snimljen u crkvi i jedan fantastičan album Stephan Micusa "The Music Of Stones" snimljen 1989. u katedrali u njemačkom Ulmu (a ima ih još), ali to su sasvim druge glazbene opservacije. Ovo je bučna glazba koja se temelji na ravnomjernim intervalima gitarsko-bubnjarskih žestina i jezovitih opernih vokala Christine s tišinom koja je sastavni dio ovog djela koje se samo na ovakvoj izvedbi uživo može doživjeti na pravi način kako je to kompozitor zamislio. Kada sam sve ovo slušao, promatrao, razmatrao i bio zajedno sa stotinjak prisutnih ljudi usredotočen na tok izvedbe nisam pomišljao o činjenici da je Slobodan iz Banja Luke, a ja iz Podravine, već da je ovo glazba koja izlazi iz svih mogućih lokalnih okvira u samu suvremenu klasiku koja ima svoje korijene u rocku, metalu, noiseu i undergroundu. "Ej Bosno moja" i "Podravino moja mila" su daleko od ovoga (mada je Tehac 1993. napravio lucidnu verziju ove drugospomenute koja se nalazi otprilike u sličnom okviru Slobodanovog 'kompromisa'). Izvedba uživo je nešto najbolje i najjednostavnije što sam čuo u životu. Ovdje nema feedbacka s publikom, nema pljeskanja u trenucima kada je tišina, nema meškoljenja s guzicom po sjedalici niti nakašljavanja, zvižduka nezainteresiranih posjetitelja ili nekakvih priglupih dobacivanja koja su nama Balkancima prepoznatljiv image u zapadnom svijetu. Ovdje je to kultura svijeta koja sluša svaki uzdah Christine, svaki njezin ispušteni glas koji stoji na mjestu i s razlogom postojanja, svaki ton gitariste Roberta, mahnite udarce Wolfganga na bubnjevima i sprege sablasnog zvuka orgulja Hannesa. Ma čovječe, da se smrzneš pred ovakvim grandioznim zvukom i ovako umjetnički dotjeranim konceptom... John Zorn, Stockhausen, Meredith Monk, Mamojebac, Moss, Sun O))), prva Miladojka Youneed, gitaristička noise ekspresija, tromi black metal, avangarda, klasika, psihodelija, underground... sve spojeno i sažeto u jednom komadu kao najmodernija glazba. Lišeno bilo kakvih okvira, ovo je glazbeno remek djelo koje će se prenositi iz generacije na generaciju kada više r'n'r glazba neće postojati kao striktno zabavan oblik za pijane, napušene i indisponirane konzumente, već za publiku koja će pokušavati shvatiti šta je to rock značio u 20. stoljeću. Još moram spomenuti župnika ove crkve St.Andre u Grazu koji je za naše balkanske kršćanske pojmove nevjerojatno liberalan svećenik. Crkva nema apsolutno nikakav kičeraj kakvim obiluju naše crkve, ali ima jednostavne crte po kojima se vidi da onaj tko ju uređuje i vodi zna zbog čega svoje stado napasa s kvalitetnom ispašom. Prije podneva kada sam stigao u Graz, Slobodan me odveo u crkvu da je promotrim. Tamo je bio jedan crnac koji se svojim jezikom obraćao Bogu. Izgledalo mi je kao voodoo ritual, mantranje, vradžbina..., ali čovjek je znao zbog čega je došao. Zatim mi je Slobodan pokazao nešto sasvim neobično i apstraktno što je nazvao 'stairway to heaven' - staklena vrata na prozoru koji je visok barem nekih 5-6 metara, a da ne pričam o skulpturama koje se nalaze po crkvi i mahom su izrađene od ogledala u kojima kada vidiš vlastiti lik ostaješ 'dazzed and confused'. Ma, taj svećenik je opaljen liberal do daske (kaže Slobodan da je i umjetnik koji izrađuje skulpture), a nakon koncerta se rukovao samnom i nešto mi rekao na njemačkom jeziku, no nisam ga razumio. Da netko ne bi pomislio da je riječ o sotonističkoj crkvi navesti ću nekoliko mojih opažanja jer sam bio ministrant punih 10 godina i poznajem katoličku crkvu od A do Ž. Križni put Isusa Krista ima sve postaje, crkva ima svoje mjesto za propovjednika, ima oltar, ispovjedaonice, kiblicu sa svetom vodom u koju zamočite ruku da se prekrižite (ili prekrstite), mjesta gdje možete kleknuti i skrušeno se pomolite, mjesta gdje možete sjesti ako želite biti izolirani... Znači sve što kršćanska crkva ima. Ali uz to ova crkva ima svoje neobične specifičnosti. Uz spomenuti 'stairway to heaven' ima ljuljačku izvješenu na samom plafonu iznad oltara, te neuobičajene šare-grafite na lijevoj strani gdje je čini mi se skulptura skidanja Isusa s križa u naručje majke Marije (omot prvog albuma Tehac "Edicius.XXts") što naglašava istovremeno prijatni ekscentrizam svećenika, a istovremeno i poruku da je život i smrt radost koju treba slaviti. A sam svećenik Hermann Gletller se pojavio na ovome koncertu u trapericama i sakou, a još da je imao bedž na reveru, bio bi pa skoro art-punker poput Gang Of Four (ha-ha-ha). Oprostite, ali zanio sam se s ovakvim fenomenalnim činjenicama koje su me ponovno privukle k ovakvoj crkvi koja razmišlja na ovako slobodan način gdje nema dogmi i predrasuda, stereotipova i zabluda spram onoga što sam kao ministrant morao trpjeti u vlastitoj župi gdje sam na kraju krajeva rođen i odrastao u čovjeka koji je čitav život proveo u glazbi i razmišljanju o ljudskim zabludama. Poslušajte Tehac kompoziciju "Predrasuda" s albuma "EdiciusXX.ts" (2007, Slušaj najglasnije) i onda će vam sve biti jasno da je netko otprilke slično razmišljao prije 20-tak godina. Nema veze, ovdje se crkva pokazala kao odličan katalizator da prepozna ne samo talent Slobodan Kajkuta, već i njegovo otvoreno poimanje glazbenog sadržaja koji se uz spomenute rock, metal, drone, black metal, noise temelje struktuirano gradi na kompoziciji koja nikako ne zadire u suštinu problematike religije, već na novu strukturu suvremene klasične glazbe koja je u zadnjih 10-tak godina zapala u krizu i ne pokazuje nikakve sklonosti da se približi mladoj i široj publici na adekvatan način. Umjetnici manje-više rade djela za sebe i za orkestre koji traže i po 50 tisuća eura za nastup (a i više), a ovakav jednostavan nastup kao što ga je režirao Kajkut košta maksimalno tisuću-dvije eura. Možda iber nešto više zbog putnih troškova, a da ih imam u svojem džepu odmah bi ih keširao da ljudi vide i dožive ovu stvarnost i zbilju koju ovaj umjetnik ima u sebi. Ako postoji neka normalna i liberalna crkva u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Vojvodini, Bugarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini, Poljskoj, Bjelorusiji, Češkoj, Slovačkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Izraelu, Australiji, Japanu, sjevernoj i južnoj Americi... zemljama koje imaju običnu crkvu s orguljama, preporučam pod obavezno da ovo djelo uvrste u svoj repertoar. Ovo nije djelo za rock klubove, već za audijenciju koja je spremna poslušati epohalni rad jednog genijalca o kome će se za tko zna koliko godina pričati hvalospjevi kao o Wagneru, Schoenberu, Stravinskom, Cageu, Stockhausenu, Zornu... Nevjerojatno jednostavan i kreativan momak. Oni koji vjeruju u ispravnost mojih tekstova koje pišem nikada neće zažaliti što su ovo pročitali. Jest, pišem kobasice od tekstova samo zato da nekome pružim dio zadovoljstva što mi je netko servirao.
Za kraj, ako netko dođe do ovog završetka mojeg anti-eseja posesivne naravi, barem bi crkve u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Podgorici, Skoplju... za početak mogle dozvoliti ovome nadahnutom glazbeniku da izvede svoje djelo koje je prije svega jednostavno, a istovremeno ima toliko nevjerojatnog nadahnuća da se čovjek s pravom zapita 'postoji li kompromis' uopće. I što je uopće kompromis. Shakespearovski 'biti ili ne biti pitanje je sad?' ili moj seljački koji sam naučio od jednog pokojnog službenika iz banke u Đurđevcu koji je jednom prilikom rekao 'bolje je biti odsutan, nego prisutan s kompromisom'. Sve u svemu, ovo je najbolji koncert nekog od naših tuzemnih izvođača u 2008. godini. Neću reći da je šteta što se premjera ovog djela odigrala u Grazu, a ne u Kajkutovoj Banja Luci gdje bi inače trebalo djelo biti stacionirano, ali neopisivo mi je drago što me ovaj momak putem e-maila obavijestio o svojem radu, svojem postojanju, umjetnosti koju radi na fantastičan način i što nema nikakvih nadobudnih hvalospjeva o samome sebi. Jedini uz www.terapija.net je www.barikada.com koji su prepoznali da se između ovih mojih 'smandrljotki' krije fenomen koji će u budućnosti igrati veliku i značajnu ulogu u svjetskoj modernoj glazbi.
Riječi da se opiše Slobodan Kajut kao ličnost su: jednostavnost, mirnoća, bijes, agresija, paranoja, odvažnost, hrabrost, snaga, vjera, ljubav, znanje, metoda, kompaktnost, prilagodljivost, oslobađanje bosanske predrasude i na koncu savršenstvo koje nikada nije završeno.

Dok zasvijetli zvijezdica iznad glava kod naših crkvenjaka s područja ex-Yu, ovo djelo će se moći uživo poslušati i vidjeti samo u crkvama po Berlinu, negdje u Nizozemskoj, Belgiji, Švedskoj, Luxemburgu, Švicarskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji... To je toliko nabijeno snagom i konceptom da ne možeš vjerovati. Evo, ja ne vjerujem kada sam se vratio iz Graza i ponovno preslušavam album "The Compromise Is Not Possible" da sam prisustvovao ovakvom jednostavnom, a fantastičnom koncertu..

Fenomenalan koncert, jednostavan i istovremeno odličan. Kajkut (štogdje ili još bolje štogdi) je genije. Uostalom, kaj nije Stovoda znameniti i jedan od najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća Austrije svoje prezime oblikovao u Hunderwassaer?

horvi // 07/11/2008