Nakon novogodišnjih praznika i kratkotrajne pauze krenulo je 'drugo poluvrijeme' koncertne sezone 2008/9 ne samo u Saxu, već i po svim zagrebačkim klubovima. Ali ljudi moji, taj utorak 13.I bio je jedan od najhladnijih zimskih dana godine (neke kolege s posla koji žive podno Medvednice pričali su da im se živa u termometru ispred kuće spustila na -22) i svakako treba čestitati svoj onoj masi ljudi koji su se odlučili da večer provedu u Saxu kojeg su doslovce zatrpali i pretrpali. Mrgud: 'mrzim gužve'.

Kada sam ušao u klub gdje se nije nazirala zimska atmosfera (jedan momak je bio u kratkim hlačama!), negdje sitno iza 21h, već sva sjedeća mjesta i stolovi su bili popunjeni, a u cirka narednih pola sata stvorila se takva gužva da sam uz stajanje dobrih narednih dva sata odustao od bilo kakve posjete šanku. Uz jednog mojeg kolegu s posla, također glazbenog aktivista, večeras se skupila i zavidna količina glazbenika u publici; od prave zagorske ekipe s HGF-a i iz bendova Grid Grdi, Kreutzer, Flying Rabbit, Zadruga, do članova zagrebačkih Kamo Sutra, Joe 4, Seven That Spells, Crne Nune, splitsko-zagrebačkih St!llness i barem još nekolicine lica za koje se nisam mogao sjetiti njihovih matičnih sastava. Naravno, svaki večerašnji band je imao svoju publiku kao što to običaj i nalaže... Prvi band bili su meni posve nepoznati FREE RIDE iz Zagreba. Oni su kvintet u postavi Pavao Medvešek (vokal), Kristijan 'Čiča' Markušić (gitara, prateći vokal), Ivan 'Lazy' Tokmadžić (gitara), Marko Tokmadžić (bas) i Ante Rašić (bubnjevi). Momci su vrlo mladi, kao sastav postoje negdje od početka 2007., pomalo snimaju materijale za demo u vlastitoj 'sobnoj' produkciji i sviraju tipičan hard/heavy rock s blagim dozama klasičnog i jednostavnog metala. Kombiniraju tekstove na engleskom i hrvatskom, pjevač im je sasvim solidan i ima vrlo dobru komunikaciju s publikom, te po vrlo kratkom stažu navlače crte mainstream rock-metala. Za sada su sasvim prosječan band za motorijade, a do onih 'headlinerskih' pozicija morati će puno raditi i napredovati. Ritmički variraju od umjerenih do snažnih tempova, koncizno sviraju i po svemu sudeći ozbiljno su shvatili svoj band. Uglavnom, sasvim solidni i treba pričekati njihov daljni razvoj i napredak. Sljedeći sastav bili su još jedna velika nepoznanica FINI SAPUNI koji nemaju ama baš nikakvih podataka o svojem radu na myspace stranici. O članovima banda (bubnjar, gitarist, momak na djembama i basist) ne bih mogao ništa reći izuzev da im je flautist Georg Sokolov iz punk-rock ekipe Kamo Sutra. Zaista nemam pojma tko su preostali članovi postave mada su mi neki poznati po viđenju, ali se nazire da imaju debelog glazbenog iskustva. Svirka im je iznenađujuće kvalitetna, puna improvizacija i ritmova, a ono što su večeras izveli spada u jednu vrstu jazza s neopterećenom laid-back atmosferom. Sve skladbe su im instrumentalnog karaktera, te su neke od njih odsvirali s elementima ska ritma, funka, pop melodija, etno prizvuka, latino temperamenta... Ugodno i neopterećeno iznenađenje za uho. Negdje oko 23h kada se dio publike prethodna dva sastava malo razrijedio, te kada su se poneki stolovi ispraznili i dali oduška umornim 'stajačima' popud mene da sjednu, slijedio je nastup pop-rock kvinteta NOXIN iz Zaboka. Oni su kao uvertiru u nastup imali kratku revijalnu izložbu nakita i body paintinga Srećka Lackovića iz Oroslavlja koji je za ovu priliku doveo pet djevojaka koje su nakratko izašle na pozornicu noseći njegove ogrlice, a jedna od njih je imala i sramežljivi body-painting na leđima. Da je bio prisutan moj frend Hadžo povikao bi 'pa kakav je to body painting gdje se ne oslikavaju ženske noge, lice, grudi? Hoću sise i coca-colu!' (ha-ha-ha!). Cure su se nakratko promuvale po bini jer za neke ekstra 'catwalk' modne izlaske na pretrpanoj pozornici Saxa nema mjesta, nekoliko puta su zasvijetlili foto-blicevi i 'red carpet' je bio gotov za svega par minuta. Band Noxin svakako nije potrebno predstavljati jer su konstantno prisutni na internetu i u medijima unazad nekoliko godina, postoje od 2001. i do sada imaju album "Noxin & Agenti" koji je objavljen 2006. za Kondorcomm. S tog albuma objavili su 6 singlova i za njih snimili vrlo dobre video spotove, te su česti gosti hrvatskih radio programa jer imaju crtu mainstream pop-rocka koji je itekako pogodan za komercijalnu reprodukciju. Album je posebno interesantan zbog obilja gostiju (Ivanka Mazurkijević, Davorin Bogović, Maja Posavec, Tomislav Goluban, Ljudevit Grgurić - Grga s HTV-a...). Tako su večeras izveli gotovo kompletan materijal s albuma, no veliki dio repertoara su im bile nove skladbe koje pripremaju za drugi album. Set-listu su uglavnom orijentirali tako da su na početku i na kraju uvrstili nisku poznatih skladbi, a u središnji dio nastupa nove pjesme. Stare skladbe "Stakleni grad", "Da ljubav je", "Loše vijesti", "Sjene", "Priča o velikoj grešci" i "100R" izveli su standardno (šteta, izostala je "Zašto pametni nisu u modi"), tek malčice s vidljivim umorom pjevača Sebastijana. Uostalom, svi ovi momci su zaposleni ljudi koji su nakon radnog dana i dolaska u Zagreb čekali do 23h da odsviraju koncert od punih sat vremena, a možda su mislima već bili u narednom danu i obavezama koje ih očekuju na radnom mjestu. A to zaista nije lako kao što na prvi pogled izgleda. Bilo je smiješno za čuti komentar jednog posjetitelja u prolazu 'ma kakvi su to Zagorci kad niko ne pije'... Ma tko bi cugao kad moraš voziti auto i po onakvoj ledenoj cesti drugi dan doći na posao. Za Noxin to je priča lokalnog, a ne globalnog karaktera. Elem, nove skladbe koje su izveli djeluju veoma nalik na stari materijal tek s nekim sitnim aranžmanskim pomacima. Boje klavijatura Robert Kuščara i dalje imaju istu prepoznatljivu soft-pop boju, bas Mladen Barbića plete specifične harme Joy Division-Adam Clayton melodije, ritam konziznog bubnjara je nepromijenjen, a glazba je i dalje ostala u fahu dance-rocka '80-tih s naglaskom na karakteristične pop melodije s blagim pomakom u indie-zvuk. Uz tek nekoliko sitnih otklona, primjerice u plesnoj "Mornarska" koja počinje acapella solo vokalom, dok su u "Daj mi sve" pokazali i sklonost ka bluesu uobličenim u pop. "Flendžer" ima vrlo dobar gitarski tretman Emila Gredičaka i zanosnu harmu klavijatura, dok su u broju "Mačke" s refrenom 'važno je da si tu' dodirnuli kariku koja podsjeća na upečatljiv dance-rock, osobito na EKV, Bou i U2. Osobno mi se ova posljednja učinila nekako najčvršćom skladbom iz novog opusa. Imaju i jednu skladbu koja pokazuje znakove suvremenog indie-rock pristupa, "Nema vremena" koja po svojim osobinama pokazuje fini i plesni dah utjecaja Coldplay. I onda kada je izgledalo da će Noxin odraditi koncert skoro s pola snage koja se djelomično izgubila prethodni vikend na navodno vrlo uspjelom koncertu u zabočkom 'Golubeku', a dobrim djelom i na svakodnevnim profesionalnim obavezama, na scenu dolazi gost Nikola Ćeran na električnoj violini iz irsko-keltskog folk banda Slip (www.myspace.com/sliptheband) koji je u tri naredne kompozicije "Sjene", "Priča o velikoj grešci" i "100R" donio prijeko potreban dah svježine. Naravno, ovo su samo moje opaske na svirku, ali ne treba ne spomenuti da je tokom čitavog koncerta dio publike plesao između stolova, onako koliko je to moguće u malenom Saxu. I ja bih zatancao na njihove skladbe da me ne ždere noga već punih godinu dana... Kao posljednju skladbu izveli su novi broj "Dežurni krivac" koja ima dinamičnu i plesnu ritmiku, te su na sasvim normalan i nepretenciozan način završili svoj večerašnji nastup. Bilo je tu još povika 'hoćemo još', ali vrijeme predviđeno za svirku to nije dozvoljavalo. Njihov nastup, svirka i uglavnom ležerniji poludinamičan pristup prema plesnom rocku s pop melodijama nedvojbeno asocira na Morso, nove i vrlo slične uzdanice iz Rijeke. Samo što su Morso malčice žešći u glazbi, a Noxin imaju inteligentnije pjesme. Noxin u narednom periodu ozbiljno pristupa ka studiju s ovim vrlo dobrim materijalom i negdje do jeseni 2009. vrijedi očekivati drugi album. Kao što je bio i prvi s pregršt iznenađenja, tako niti ovaj ne bi smio iznevjeriti. A da vam samo otkrijem jednu malu tajnu: biti će tu navodno i elektronike, elektronskih beatova, te mogućih suvremenih produkcijskih standarda. Ovo večeras samo je bila proba da Noxin vide pred neutralnom publikom kako im materijal 'diše'. Nije da imaju opičeni sofisticirani film poput Darkwood Dub ili nekadašnjih EKV i Dorian Gray, ali pop snagu izraza imaju. Momci nisu narkomani niti skloni piću što je nevjerojatno za Zagorce i daju sasvim drugu sliku kao da dolaze iz sredine gdje ne postoji porok. Njihov jedini porok je život, emocija i posao s kojim se bave, te hobi u obliku Noxin banda. A on im sasvim dobro stoji i koliko mi se čini, već više godina su najkvalitetniji band iz sjeverozapadne Hrvatske. Da se ne zaboravi, u Zaboku, po Hrvatskom zagorju, Međimurju, Podravini i Prigorju egzistira 50-60 izvođača što rock, pop, metal, punk, indie, hip-hop ili totalnog underground usmjerenja. Noxin su čisti dance-rock sastav. Samo prepošteni i preumjereni u svemu. Da je trunka napona energije i agresije, bili bi odlični jer imaju pjesme.

Prvo izdanje Novog zvuka u 2009.-oj je bilo vrlo dobro. Možda i zato kaj nisam došao s biciklom na -15 bez tajica koje sam beuspješno tražio po ormaru. Da sam išao biciklom ili tramvajom po ovoj hladnoći, izvještaj bi sasvim vjerojatno drugačije izgledao.

horvi // 19/01/2009

> vidi sve fotke // see all photos