Uobičajeno čarobna večer kada očekujete nastup dvojice velikana, jednog talijanskog i hrvatskog seniora, nije se mogla zbiti u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog zbog azbest-related razloga, ali zato je Tvornica svejedno uspjela bit skroz popunjena. Naravno, uz brojnost publiku kao jedan totalno nevažan faktor za Arsena i ine ljubitelje lika i djela, bilo je tu opet i romantičnih svijeća, stolova, sjedalica, tepiha razasutim po Tvornici, buketina cvijeća na pozornici, jedan lijepi crni piano, te nadasve jedan ugođaj koji samo prati ozbiljne umjetnike. U šaljivoj maniri, Arsen je svoj klasični cjelovečernji program provodio u međušansonskim pošalicama, što ciničnim što ljupkim dragim, ali nadasve se iz daljine moglo primijetiti da je Dedić bio uživljen u tu večer te u svoje gostoprimstvo. Gino je bio vrhunski raspoložen za dobru svirku, odnosno svoj vokal, koji je po meni laički ovako, melodično hrapavi, ako to dvoje može ići zajedno, a ako bih se rasistički izrazio, onda bih rekao da je oličje Ramazzottija kada dođe pod starije dane + još taj faktor hrapavosti. S druge strane, koliko god se Gino pretvarao da je veći umjetnik od Arsena, to mu je na opće čuđenje i uspijevalo, mada u svaku daljnju raspravu i analizu ne želim uronjavati. Jednostavno su njihov suživot, simbioza i sinergija te večeri morali nadjačati usporedbu po svakoj nacionalnoj, vokalnoj i umjetničkoj osnovi. Njihovo druženje moralo je na kraju poprimiti vrhunac zajedničkim izvođenjem skladbe, dok je sve do tada struktura koncerta nalagala da prvo Gino izvodi svoju seansu pjesama, a potom Arsen nasmijava i zadovoljava publiku. Gino kao stariji i po tome iskusniji gospodin, morao je dobiti gostujuću prednost početne rastuće zainteresiranosti publike.

Tako je Paoli uspio dokazati najvrhunskiji izričaj svoga glasa, izvođeći svoje mnogobrojne hitove. Što se tiče najavljenog Dedić Trio-a, na kraju je samo Duo nastupio, tako da smo vidjeli Matiju kako ponosno barata prstićima po crnoj grdosiji. Kako se Matija D. (36) žurio da što prije pobjegne od svoje dužnosti, tata mu je rekao da uspori malo na jednoj pjesmi, što je dotični nevoljko prihvatio svirajući još sporije nego što je tata očekivao. Ja bih to slobodno nazvao bunt s razlogom. Dok su sve do tada nastupala dvojica jedan po drugi, na samom kraju su ipak stali zajedno kao dvojac i podijelili riječi pjesme, naravno naš na našem, a njihov na talijanskom jeziku. Zadnja baš zadnja je ipak bila prepuštena Arsenu i promociji pjesme koja je doživjela još nevjerojatniji uspjeh po puštanju sapunice Sve će biti dobro, riječ je naravno o skladbi Imao sam prijatelja koju je ponosni deda Dedić otpjevao na matricu, i uopće mu ni bilo bed.

Nakon dobrih dva i pola sata svirke, recitacije Krleže i međušanskonskih šala i pošalica, svi smo izišli vanka na ponoćni zrak, te još ne bijasmo sjetni kako ćemo od danas biti, jer sada opetovano očekujemo treći zajednički nastup g. Paulija i g. Dedića na našim prostorima. 'ko zna kada će se zbiti - svi se nadamo skoro, a oni iz publike koji su za vrijeme skladbi čak glasnije pjevali od Arsena, oni se nadaju još skorije. Čudno, Arsen nije uopće komentirao te nasilne krikove iz publike koji su ga često nadvikivali. Možda je i on koji put zaspao previše uranjavši u svoju duboku maštu i kreativu, tako da mu je i koji potonji krik dobro došao. Do sljedećeg dueta moramo naučiti talijanski svi, kako bi mogli još se više uživiti, ma da i ovako kada nema simultanog prijevoda, svi znamo o čemu se radi. Umjetnost radi umjetnosti, ništa strano.

marin // 24/09/2009

> vidi sve fotke // see all photos