Tog četvrtka mi se baš i nije išlo u Sax zbog TV prijenosa utakmice Timisoara - Dinamo u sklopu Europske lige, ali sam ipak otišao jer sam švrljajući po najavi za Novi zvuk uočio jedan band koji mi je djelovao vrlo zanimljivo. Pet do dvanaest (ili 5 do 12, a može i V do XII). I nisam se prevario. Na večerašnjem Novom Zvuku u Saxu je bila jedna od većih gužvi. Krcat klub, sjedećih mjesta niti za lijek, prilična cifra poznanika iz glazbenih krugova (između ostalih Boro, basist Vatre i Njec iz Abergaz) uz video projekciju koncerta Metallice sa simfonijskim orkestrom. Atmosfera taman kakva treba biti. To su vrlo dobro iskoristili zagrebački vrlo friški, nedavno osnovani kvartet MOJ BEND sa liderom Ante Mikulićem (vokal i gitara) koji su ostvarili sjajan feedback kakav sanja svaki demo-band. Momci svi odreda imaju kape šilterice (u postavi su još Marko Magerl - bas, Donat Radas - bubnjevi i Marko Mišerić - gitara), glazba im je prošarana s elementima blues-rocka, ponegdje funka i folka uz vrlo maštovite i dotjerane tekstove na hrvatskom jeziku. Katkad su aranžmanski dosta nejasni što su izrazili u trećoj skladbi (ne znam joj naziv) koja ima tri različita ritma u čudno poslaganom formatu, ponekad šaraju sa slobodnim frazama, no u principu zvuče solidno, a najjači im je adut lirika koja je individualne prirode, bogata je sa emotivnim opsesijama u kojima ima mnoštvo sitnih detalja, raznih intimnih pasaža, opisa naoko bezazlenih stvari s vrlo jakom psiho-filozofskom poantom. Vođa Ante je nonšalantan momak, odiše jednostavnošću i nepretencioznim ponašanjem kao da nastupa na kućnom sessionu, te je vidljiva njegova simpatična karizma gradskog dečka koji stvari gleda iz vrlo čudne poetske perspektive. Vokal mu je blueserski koji pomalo nalikuje na Bareta, te vrijedi izdvojiti dvije skladbe "Ima vremena" i "Kraj nje" koje bi sa dorađenijim aranžmanima mogle zakucati na vrata širih medijskih razmjera. U jednoj od posljednjih skladbi (također ne znam naziv) dotakli su se šan(k)sonjerskog folk-rock kantautorskog stila nalik na Billy Bragga s letargičnim opservacijama. Vrijedilo bi ih pogledati ponovno 21.XI 2009. kada nastupaju u Sobi, te utvrditi gradivo i cjelokupni dojam koji je vrlo emotivan i nabijen pozitivnom vibracijom. Izmamili su gromoglasan i zaslužen pljesak pretovarenog Saxa, te su svoje mjesto nakon kraće pauze prepustili bandu zbog kojeg sam večeras došao na Novi zvuk. To su PET DO DVANAEST, zagrebački kvintet koji me zainteresirao prvenstveno zbog liste utjecaja koju su naveli na svojoj web-stranici. Tamo se navode Faith No More, Dream Theatre, Muse, Chic Corea, David Bowie, Genesis, Led Zeppelin, Tool, Sting, Keith Emerson, Steve Vai, pa i Michael Bolton (!) i još najmanje dvadesetak imena. Baš me zanimalo kakva je to čudnovata fuzija svirača koji se bave glazbom već nekih petnaestak godina... Kad su krenuli sa svirkom, odmah se jasno rezonirala njihova majstorska sprega u postavi sa odličnim solo vokalom (Marijo Sever), gitarom (Matija Dujić), bubnjevima (Saša Sokolovski), basom Dražen Vuksan) i klavijaturama (Dragoljub Zečević) koje daju snažan sympho pečat njihovom čvrsto nabijenom progressive-rock zvuku. Prve dvije-tri skladbe su imale moćnu progressive-rock žestinu s metal natruhama (jedna od njih je "Možda neki drugi dan"), negdje u rangu kanadske Sage i blažih Redemption, a onda su izveli obradu legendarnog hita Depeche Mode "Enjoy the silence" u čvrstoj i plesnoj hard-rock varijanti s naglašenim gitarističkim breakovima. Svirači su vrlo potkovani i koncizni, bas plete (osobito u skladbi "Pokaži mi put"), a vokal je snažan u svojem čvrstom hard-rockerskom izričaju. Veoma upečatljivo, nema šta... U nekim kompozicijama imaju i Faith No More elemenata s teškim i sporijim ritmovima guste olovne atmosfere, tekstovi su im vrlo dobri, a pred sam kraj izveli su još jednu obradu, ovaj puta Queens Of The Stone Age gdje se osobito istaknuo basist (i prateći vokal) koji svira na 6 žica. Žao mi je što se nisam uspio adekvatno nagurati ispred pozornice i okinuti više fotosa, ali gužva je bila takva da niti konobari nisu baš najbolje mogli prolaziti između prenatrpanih stolova... Kako god, Pet Do Dvanaest su ostavili sjajan dojam, impresivan za najavu da sljedeće subote, 10.X nastupaju u Boogaloo u finalu CMC dema. Ako će biti vremena, to se ne bi smjelo propustiti jer s njima nastupaju još četiri demo izvođača. Nisam stigao provjeriti koji su, ali ako su ovako vješti tehničari i zanatlije, onda će konkurencija biti opaka. Prije nego što je krenuo IZOLIER BAND, izašlo se malo na zrak jer je u Saxu bila prilična vrućina, a i doznalo se da Dinamo u Temišvaru razara Rumunje s 3-0. Za nevjerovati nakon onog debakla protiv Anderlechta u Maksimiru prije dva tjedna.... Okey, Izolier Band sam se nagledao po Saxu, Minivalu, na festivalima..., tako da se o njima ništa novo ne može reći. Malo su porasli, Hana se pretvara u vrlo lijepu frontwomen koja sve više pazi na svoj image, a ritam sekcija im se nešto učvrstila i pojačala, no u principu su još uvijek na razini teen-pop banda s pjesmicama za svoje vršnjake. Nisam baš uočio neki zvučni progres, štoviše, set lista im je ostala ista s izmjenama plesnih pop-rock pjesmama na hrvatskom i engleskom jeziku, a za kraj su izveli, zna se, "Anđeli nas zovu da im skinemo krila". I dalje su simpatični momci i djevojke, te se očekuje 'ono nešto' van ustaljenog šablonskog standarda kojeg peglaju već treću godinu. I kao posljednji, nastupili su VEYS MY SHINA, band kojeg sam poželio propustiti i koji me nikako nije mogao primamiti da dođem na večerašnji Novi zvuk. Prije nekih godinu dana u ovom prostoru su ostavili tako loš dojam s tremom i raspadajućom svirkom sa aranžmanima 'natrpajmo svega i svačega', da je to bilo tragikomično, više smiješno nego li žalosno. No, večeras su bili sasvim drugi band, štoviše, čak su i iznenadili s novim izrazom koji je negdje otprilike u razini stoner-rocka s laganim natruhama grunge zvuka. Prva stvar je bila dobra i čvrsta, a nastavak je donio nekoliko oscilacija i blagih razbijanja u neskladnoj uvježbanosti, no ovaj puta to im se može oprostiti jer su uglavnom svojih pola sata odsvirali strasno, premda s obilato vidljivom tremom. Gitarist fino šiba solo dionice i čvrste distorzirane riffove, ritam sekcija je jednostavna, vrlo bliska indie-rock Pixies temeljcu, a polovicu materijala su otpjevali na hrvatskom jeziku, dok je drugu polovicu činio splet obrada, čini mi se Pearl Jam ("State of love and hate", ako se ne varam jer sam baš u to vrijeme čavrljao s Njecom iz Abergaz), te kada im se pridružio stanoviti Hrvoje na solo vokalu, izveli su čuvenu "Killing in the name of" RATM u solidnom performansu. Čak su izmamili i završni bis izvevši klasik "Rockin' in the free world" Neil Younga u žestokoj varijanti. Upravo su u nekim sekvencama tokom nastupa podsjetili na čuvene gitarističke linije Neil Younga kada svira distrozijama podebljani rock, malo odu u blues i grunge (s očitim elementima Pearl Jam i Nirvane), tako da sve skupa može proći i definitivno više nisu onaj raštelani punk-rock/hardcore band, već nešto sasvim drugo što daje nadu za rapidni napredak Vešmašine. Imaju otvorene aranžmane, cjelovite pjesme i solidnu ekspresiju koja može uroditi plodom. U svakom slučaju, band s ovakvim nastupom može biti zadovoljan.

Što se tiče publike, sve je ostalo isto. Ona početna gužva se tokom večeri raslojavala kako su bandovi odlazili s pozornice. Moj Bend i Pet Do Dvanaest su imali veliku podršku prekrcanog kluba, Izolier Band je gledalo pedesetak ljudi, dok je na Vešmašini ostalo svega tridesetak posjetitelja. To je uobičajena slika, no i dalje je neshvatljivo da ljudi jednostavno ne žele ostati do kraja večeri i odgledati sve preostale izvođače. Tja, šteta...

horvi // 05/10/2009