Druge večeri Vip Zagreb Jazz Festivala s pravom su se pokazala opravdanim govorkanja da će kino dvorana zagrebačkog Studentskog Centra biti pretijesna za sve one koji žele uživati u nastupu čuvenog Branford Marsalisa i njegovog quinteta. Tog petka padala je grozomorno hladna kiša koja je mirisala na snijeg, pa sam usljed nekih privatnih obaveza malčice zakasnio na početak koncerta koji je startao točno u 19.30h. Kada sam stigao u veliki hol Studentskog centra, uslijed pretovarene dvorane u kojoj više praktički nije bilo mjesta niti za stajanje, dobra gomila publike se muvala po predvorju očekivajući da će se ipak pronaći još poneki koliko-toliko dopušteni dio partera ili mezanina, ako ne za stajanje, ono barem za sjedenje na podu. Ali pravila su bila strogo određena od strane Marsalisovog managementa ne samo što se tiče kapaciteta publike, već i fotografa koji su prije same operacije okidanja foto-aparatima za vrijeme prve dvije skladbe prethodno morali ispuniti jedan obrazac kako bi dobili dozvolu za slikanje. Zbog popunjavanja tog obrasca kojeg je management obznanio tek uoči samog koncerta, posve sam zadocnio na foto session uspjevši okinuti tek petnaestak ne baš pretjerano kvalitetnih snimaka. Ali, šta je - tu je... Za razliku od prethodne klasične old-school be-bop jazz melodične večeri Sonny Rollinsa u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, ova je protekla u posve drugačijem, vrlo suvremenom izdanju. Branford Marsalis (rođen 1960.), sin čuvenog klavirista i glazbenog pedagoga Ellisa, školovani je jazzer i klasičar, koji je gotovo čitav repertoar odsvirao s notnog crtovlja isprepličući tradicijske elemente klasične New Orleans škole i mnoge sintagme modernog, u nekim momentima free, pa i blago avangardnog jazza. Prvi dio repertoara izveo je na tenor, a kasniji dio i na alt saksofonu, a u periodima kada nije svirao, strogo se povukao iza baterija seta bubnjeva u stražnji dio pozornice gdje je sjedio u mraku na barskoj stolici. Premda se možda očekivalo da će upravo on voditi glavnu riječ, u globalu, najveći dio koncerta težište se pretežito baziralo na sjajnom piano virtuozu Joeyu Calderazzu i fantastičnom bubnjarskom tehničaru Jeff 'Tain' Wattsu koji su doslovce razarali u svim pogledima. Bubnjarski ritam je praktički bio neuhvatljiv u svojoj temperamentnoj izvedbi gdje se jasno uočila kombinatorna tehnika i vješto koordinirana manipulacija brzine, spretnosti, ritmičke suptilnosti, te u onim lakšim i laganijim brojevima senzibilna vještina održavanja taktova i atmosferičnih detalja praktički nošena na šapatima bubnjarskih metlica i laganih treptaja činela. Jedini bjelac u postavi, pianist Calderazzo je skoro čitav koncert nezaustavljivo šibao čitav arsenal toliko spetljanih, ali bravuroznih improvizacija od kojih je jednostavno zastajao dah, a u svojem vrlo impresivnom nastupu jednom prilikom se stražnjicom poigrao sa kožnatim tabureom na kojem je sjedio jer je usljed lagane i senzibilne solo dionice ta stolica škripala bivajući glasnija od samog piana. Kontrabasist Eric Revis je osim neophodne, klasične ritmičko-melodijske pratnje tek tu i tamo povremeno imao svoje solističke pasaže, a na čitavu njihovu svirku nadograđivao se Branford svojim izmjenama tenor i alt saksofona. Međutim, praktički sve što je odsvirao bila je ne sjajna, već furiozna i vrlo energična seansa u kojima je stepenasto, a na trenutke i vrlo lucidno gradio improvizacije koje se ne mogu uhvatiti niti za glavu, a niti za rep. Jednostavno fantastično i bravurozno što moje riječi ne mogu opisati. Ovaj virtuoz premda na godinu stupa u petu dekadu života, djeluje vrlo mlađahno kao da mu je barem upola godina manje, pršti energijom, poletom i elanom, a kada bi ste ga vidjeli bez instrumenta, njegova korpulencija i fizička snaga prije će asocirati na sportaša atletičara nego li na glazbenika. Nakon puna dva sata zaista očaravajuće svirke s naglaskom na tehničku potkovanost i krajnje preciznu konciznost, ovaj kvartet je izmamio ogroman desetominutni aplauz nakon kojeg se ponovno vraća na scenu izvevši jedan vratoloman set. Kao after, u holu SC-a pripremljen je ugodan DJ program gdje se vrtio jazz, mogao se kupiti poneki cd iz jazz kolekcije samih velikana i osvježiti se na šanku jer je temperatura u dvorani skoro nalikovala na saunu. Pretpostavljam da je publika ostala još dokasno u noć na ovom afteru, a moglo se stići i na koncert Massive Attack u ne previše udaljen Dom Sportova jer je Branford Marsalis Quartet završio svirku u 21,30h. To je posebice vrijedan organizacijski potez koji valja naglasiti - sva ove tri večeri Vip Zagreb Jazz Festivala počele su točno, bez ikakvog kašnjenja u 19,30h, te je vrijeme da ovaj termin barem koliko-toliko počinju prakticirati i neki naši klubovi gdje svirke znaju startati sa zakašnjenjem od po sat-dva, ponekad i više, što često zna dovesti do pretjerane nervoze, rasipanja publike i opadanja samog feedbacka. A i ja bih se mogao naučiti da u ovakvom organizacijskom sustavu kakav ima Vip Zagreb Jazz Festival krenem barem pola sata prije na koncert...

horvi // 08/11/2009