Da je Zagreb u posljednjih nekoliko sezona upisan na tour karti svakog imalo jačeg i značajnijeg izvođača, to ne treba više dvojiti, pa smo tako dobili najnoviju porciju britanskog indie miljea kojeg su otočki kritičari proglasili jednim od najzanimljivijih i najinovantnijih u tekućoj 2010. godini. Međutim, sudeći po ovome nastupu, moglo bi se slobodno zaključiti da Britanci imaju momentalno jedan od najslabijih (a i najlošijih) indie repertoara na ponudi u posljednjih 20-ak godina. Ako je ovo nešto najbolje sa te scene, onda očito da ostatak vrijedi tek šaku suhih šljiva i oraha kojoj se slobodno mogu kao protuuteg ponuditi i ovozemni, čak i demo izvođači... Kada su oko 21h otvorena vrata za ulazak u dvoranu, sve je nalikovalo da će koncertu prisustvovati dovoljno ljudi koji bi mogli komotno popuniti moju drvarnicu u podrumu. Dugo vremena Tvornica je zjapila otužno prazna, od svih onih dičnih hrvatskih indie-rockera koji trabunjaju kako su oni relevantan nastavak britanskog rocka pojavilo se tek nekoliko faca (Embassy 516, Heroina, Morso...), dok je uglavnom ostatak audijencije činila branša domaće kritike, koncertnih organizatora i promotera s ponekim poznatijim glazbenikom, kao i oni najvjerniji pratitelji razvikane britanske indie scene koja je momentalno, na žalost debeli retro. Takva je kakva jest i tu nema pomoći. Tek oko 21.45h prostor ispred pozornice se donekle popunio, pa se koliko-toliko može reći da je na koncu band dobio publike taman u onoj količini koja bi mogla stati na 3-4 velike transportne kamionske prikolice od čega je pozamašan broj pristigao iz Slovenije. Tribine su manje-više bile prazne (uspio sam izbrojati nekih cirka 50-ak ljudi na njima) i općenito, u zraku se nije osjećao niti najmanji dašak neizvjesnosti i iščekivanja tog hvaljenog britanskog novog čuda kojeg su u nebesa digli njihovi kritičari povodom nedavno objavljenog drugog albuma "Hidden". Podsjetimo, album su snimili na vrlo minimalistički način uz pratnju orkestra komornih duhača, prepariranog piana, dječjeg zbora i obilja elektro-akustičnih finesa, no sam pogled na pozornicu gdje je bio set bubnjeva sa pomoćnim udaraljkama i izvješenim lancima, dvije gitare, synth i nekolicina kibernetičkih pomagala (laptop, sampler, procesor) sa 5-6 pedala, nije ostavljao previše impresivan dojam da ćemo imati prilike čuti i vidjeti kako je to čudo od albuma "Hidden" snimljeno. Stupivši na pozornicu nakon sampliranog uvoda s matrice, These New Puritans su osim u zvuku ponešto promjenili i u imageu. Više nema Sophie Sleigh - Johnson (synth) koja je nedavno napustila band (na njeno mjesto, vjerojatno privremeno došla je crnokosa Rosalie Cunningham iz Ipso Facto), a tanani frontmen, gitarist i maestro na sampleru i pedalama Jack Barnett je ošišao svoju valovitu talijanku skroz na kratko, tako da sada izgleda još mršaviji gotovo do neuhranjenosti. Krenuli su sa "We want war" i gotovo isporučili kompletan opus albuma "Hidden" (bacite oko na play listu) izvevši u prvom dijelu tek samo dvije kompozicije s prvijenca "Beat Pyramid" (2008). To su bile "Swords of truth" i "Numerology (aka numbers)", praktički jedine skladbe s debija koje su odstupale od njihovog tadašnjeg post-punk izričaja, a u ovoj prilici su idealno sjele na svoje mjesto u repertoar zvuka koji je po svim svojim osobinama daleko drugačiji. Njihov večerašnji zvuk nije bio niti malo nalik na onaj koji se može čuti na albumu "Hidden", te je miljama bio daleko od, nazovimo, indie-rockerskog prvijenca "Beat Pyramid" i onog odličnog nastupa na Rokaj Festu 2008. Večeras su bili u izdanju koje se često može vidjeti i čuti na 'Smaranjima', samo za razliku što su Puritansi za 'Smaranja' prekomercijalan band, a koliko mi se čini, za ovu večerašnju audijenciju, previše underground. Odnosno, sve je to zvučalo poput eksperimentalne post/electro-noise škole s očitim temeljima u britanskom indie-rocku i tu nema nikakvog govora o nečemu novome, a ponajmanje uzbudljivom i kreativnom izrazu 'spasitelja' britanske scene kako tvrde otočki kritičari. Jedna stvar je jasna - These New Puritans album "Hidden" ne mogu izvesti uživo i ne znam koja je to korist napraviti takav rad koji se kompletno nanovo aranžira da bi se mogao izvesti na koncertima. Jack je svoje gitarske dionice mahom izvodio preko naslaga efekata, halova i delaya s povremenim tremolom, kada je otkačio gitaru, petljuckao je po sampleru sa kojeg je ispuštao electro-noise zvukove, ali je naviše vremena proveo za mikrofonom (ponekad je, zahvaljujući snimljenim matricama, samom sebi bio vokalna pratnja), Sophie je svojom šturom minimalističkom svirkom syntha tek samo nadopunjavala harmonije, a najspremniji za ove izazove eksperimentalizacije bio je Thomas Hein koji je uz samplove i kibernetiku s vremena na vrijeme elementarno nadograđivao ritmove i efekte pomoćnim setom udaraljki. Jedini koji je ostao u prepoznatljivom TNP izdanju bio je bubnjar George Barnett čiji se ritmovi svode na učestale prijelaze sa zamršenim plesnim taktovima. Sve skupa se stekao dojam da su kompletan koncert komotno mogli izvesti bubnjar i Hein na samplovima, dok je Sophie samo služila kao vizualni ukras, a ako to još sve pojednostavimo, sve to u okvirima post/electro-noise/ industrial scene umije izvesti jedna jedina osoba koja je istovremeno DJ, vokal, plesač, performer, instrumentalist i eksperimentator na licu mjesta. Baš ništa mudro ni posebno, a namanje uzbudljivo. Ovakvi performansi se na toj sceni održavaju već više od 30-ak godina još iz vremena ranih Throbbing Gristle i zaista ne vidim apsolutno ništa novog ni senzacionalnog na ovome načinu interpretacije These New Puritansa. Da su na prilično ogoljeni, uglavnom plesni kostur s obiljem elektronskih improvizacija i šumova dodali elektronske basove, komotno bi zvučali kao još jedan u nizu EBM/experimental bandova koji se ne mogu pohvaliti sa tehničkom stranom instrumentalizacije. Mnogo nafilanih efekata na plesne ritmove i prilično loše Jackove vokalne sposobnosti koje su mahom polumelodični spoken-word kojem malo manjka da ne zarepa, otkrile su čitav niz boljki ovog sastava koji su prije svega vrlo minorni glazbenici sa tankim sviračkim sposobnostima, uostalom kao i veliki dio bivših zvijezda britanskog indie-rocka (podsjetite se samo loših koncerata The Stone Roses ili svirački raštelanih The Libertines). Vješti glazbenici svakako nisu, melodije su im odreda minimalističke, aranžmani s novog albuma su adaptirani tako da ih mogu prilagoditi svojem opskurnom znanju, a osim toga niti image im nije osobit, pa sve u svemu nije se imalo što ni za vidjeti, a niti za čuti. Kada je Jack nakon jedva 45 minuta najavio posljednju stvar, "Infinity ytinifni" sa debi albuma koju su izveli na gotovo industrial način, očekivao se bis na kome će nas počastiti drugačijim, post-punk/rock zvukom i nafilati seriju sjajnih brojeva sa "Beat Pyramid", ali ništa od toga. Na bisu je samo izveden "Elvis", ultimativni hit s debija kojeg su obradili u elektronskoj varijaciji sa psihodeličnom gitarom bez 'šusa' koja meni nikako nije osobito sjela podsjećajući na ispodprosječni miks Primal Scream i The Chemical Brothers. I to je bilo to. 'Good night', adio. Pogledali smo se u čudu, niti sat vremena svirke i fajrunt. S razglasa se pustila neka elektronska plesna glazba, ljudi su se vrlo brzo razišli i koliko sam primjetio, nije bilo nikakvih oduševljenih lica, a niti komentara. Samo sam priupitao jednog kolegu od struke šta on misli o koncertu na što sam dobio odgovor 'smeće puno improvizacija'. Nije daleko od istine. These New Puritans su se od onog sjajnog nastupa na Rokaj Festu potpuno promjenili, a ako će nas iznenađivati sa stilskim zaokretima, nije neočekivano da na idućem albumu zalutaju u akustiku, hip-hop, ambijentalnu glazbu, post-rock ili čak neki od oblika metala, ali za to bi trebali biti daleko potkovaniji glazbenici.

Play list:

1.Woodwind loop
2.We want war
3.Three thousand
4.Swords of truth
5.Numerology (aka numbers)
6.Hologram
7.Orion
8.Drum courts - where corals lie
9.Fire-power
10.Attack music
11.White chords
12.Infinity ytinifni
BIS:
13.Elvis

horvi // 29/03/2010