Nakon dugo vremena imali smo prilike pogledati dobru punk svirku u zagrebačkom rock klubu Time na Malešnici. Zadnji put sam lani u rujnu ondje gledao Meinhof, a inače mi je ovaj klub prilično simpatično mjesto za svirke. Iako je to bio petak koji sam namjeravao provesti doma uz TV, dao sam se nagovoriti na ovu avanturu iako me zubobolja mučila već danima. Boljelo je i tijekom svirke, jako, no nisam požalio što sam došao. Da krenem s konkretnim informacijama,tu večer nastupali su gosti iz Srbije - Gavrilo Princip iz Smedereva i Dva minuta mržnje iz Novog Sada. Svirka je počela oko 23h, prvi je bio Gavrilo Princip. Pred tek tridesetak okupljenih ovaj odličan, žestoki street punk rock bend odvalio je najjače što je mogao - poznati su hrvatskoj publici, jer album "NajebalI" mnogi su downloadali prije 3 godine i oduševili se. Pojedinci u prvom redu žestoko su pogali, dok je Shone uz pratnju Darka na gitari, Ivice na basu i Švabe na bubnju iz petnih žila pjevao najpoznatije stvari ovog smederevskog benda. Tekstovi su prožeti problemima kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, politici, dilemama o bogatima "gore" i siromašnima"dolje", te se čak postavlja i pitanje gdje smo točno u današnjem kaotičnom društvu i kojem nerijetko ne želimo biti. Gavrilo Princip je zadnji put u Hrvatskoj nastupao, ako se ne varam, na Live and loud festivalu u Zadru 2008., bilo je još nekih destinacija no ja sam ih gledao ondje. Počeli su pjesmom "Mediokritet", čini mi se novija stvar. Nakon nje "Sam ispred kompa", zatim hit albuma (iako je teško odlučiti koja je stvar najbolja" "Najebali", obradili su i od Termita "Vjeran pas", na oduševljenje domaće publike. Uslijedila je dobro poznata "Ista meta", znam da je bend ovu pjesmu pjevao u Zadru zajedno s članovima zadarskog benda Alergija - čak si imali i zajedničku turneju pod nazivom "Ista meta". Gavrilo je tada naredao dvije novije koje će se naći na albumu koji uskoro izlazi (Rok trajanja i Sami smo). Pjesmu fenomenalnog teksta "Vi nas se stidite" najavili su kao prvu pjesmu koju su ikad napravili, a momci iz publike poprilično su uživali u "Ultras Semendria", himni napravljenoj za lokalni nogometni klub. Kao navijaču, zanimalo me bi li srpski punkeri u transu pogali i pjevali dobro napravljenu punk himnu, recimo, Cibalije, Samobora ili Istre... Nebitno, pjesma je zbilja jako dobra, jer naslušao sam se svakakvih nogometnih himni koje su totalni horor. Na kraju su odsvvirali "Made in China" i "Bombarderi", te se namjeravali povući s bine s obzirom da nije ostalno mnogo vremena. Uz nagovor publike opet se svira "Ultras Semendria" i tu je bio kraj predstavi Gavrila Principa. Nakon kratke pauze momci iz Dva minuta mržnje uzimaju instrumente u ruke i kreću u akciju. Vokal-gitarist Sajla bio je obučen u bijelo, s crnim šeširom na glavi - neka furka na Adictse, samo bez šminke. Na basu je bio novi član Ramon, navodno, dobro poznat u novosadskim muzičkim krugovima. Bubnjar Savara i gitarist Smuk također su novi članovi, tako da smo zapravo gledali neki novi bend. Dva minuta mržnje nikad nisam pošteno slušao, imao sam nekakav utisak da sviraju melodični pičkasti punk rock poput Sixpacka, zato su me baš iznenadili. Sviraju dobar,žestoku punk'n'roll, i to baš na nekako "sprski" način (ovo je pozitivno, da ne bi bilo azbune). Novosadska scena jedna je od jačih u bivšoj Jugoslaviji, tako da Dva minuta mržnje spadaju u kultnije bendove iz tog grada i vjerno nastavljaju pankersku tradiciju Novog Sada. Ovaj bend datira još s početka osamdesetih, njihova muzika je punk lektira za svakog pripadnika ove subkulture u prijestolnici Vojvodine. Momci su nam za početak odsvirali "Modernu omladinu", a nastavilo se s prilično lijepo složenom set listom - "Dan", "Maske", kultna "Urbana gerila", "Druže moj", "Deca ulice", bila je tu i lijepa skladba posvećena njihovom kvartu "Liman". U publici cijelo vrijeme delirij, neki su bili sretni, pojedini članovi Oi fronta u deliriju, drugi iz No more idolsa mortus pijani, dok sam ja bio naslonjen na stup, zabavljajući se fotkanjem i plašeći ljude i kiselom facom jer me zub ubijao u pojam. Inače ušlo je u Time još ljudi, tako da se posjeta popela na pedesetak entuzijasta koji su odlučili provesti večer uz fenomenalnu muziku. Premišljali smo se da li da odemo ranije s koncerta radi vlaka, skoro se i posvađali, nakraju smo odlučili ostati do kraja. I bolje, jer novosađani su izvodili dobre pjesmice "Crni mercedes", "Došao je kraj", te su odsvirali i obradu pulskog Fakofbolana "Terorizam protiv dosade". Iako su htjeli prekinuti svirku jer su pržili dobrih sat vremena, publika im nije dala, tako da su svirali još tri odlične pjesme: legendarnu "Novi Sad gori", "Borstal breakout" od dobro nam poznatih Sham 69 i "Stand up for what is right". Nakon koncerta nismo znali kako ćemo doma, pa se pojavilo riješenje u obliku frontmana Abergaza, koji nas je sve potrpao u tovarni prostor svog dostavnog auta pa je vožnja gradom postala avantura, pogotovo pored mnoštva policijskih patrola koje su zaustavljale sve po cesti, osim nas. Spomenimo još da se nakon svirke odnekud pojavio ogroman plišani medo (u veličini Koje iz Đubriva), pa smo se radosno naslikavali s njim, iako smo duboko u duši znali da je odnekud ukraden i da će se neko dijete sutradan probuditi u suzama. Whatever, raspoloženje je zbilja bilo svima na vrhuncu nakon ovako dobrog koncerta. Možda šteta što nije došlo više ljudi, no uz upad od 30 kn (što za ovakvu svirku nije mnogo) to je donekle razumljivo - ljudi zbilja nemaju love jer su zaredali koncerti sa skupljim upadima.

matej perkov // 26/04/2010