U veoma prijatnoj i neopterećenoj atmosferi Saxa koji je odisao skoro obiteljskim štimungom, a usput i sve piće je bilo besplatno (eh, gdje me nađe ovakav raritet u ponedjeljak kad nemam inspiracije...), zagrebački peterac Angel of Fire ( respektabilno je prošarao repertoar sa svojeg prvijenca koji je objavljen istog dana za etiketu Maestro i sasvim uvjerljivo oduševio publiku. Doduše, audijencija je bila sastavljena od njihovih poznanika, prijatelja, a i samih članova familije, pa im nije manjkalo odgovarajućeg feedbacka. Program je malčice kasnio zbog interviewa kojeg je band dao u dvorištu kluba za jednu TV postaju, no u principu, sve ostalo je funkcioniralo, kako bi se reklo 'po loju'. Svirku su otvorili sa već standardnim gothic-rock uvodnikom "Angel of fire", a između pjesama frontmen i gitarist Igor Okičić je kroz kratke stihove na hrvatskom jeziku uranjao auditorij u mračni svijet simbolike s kojima obiluju njihovi tekstovi otpjevani na engleskom jeziku. Primjerice, govorni uvod u spomenutu himnu bio je 'iz tame dopire dašak svjetlosti', u "Shade of red" uveo je sa stihovima 'na zalasku sunca neka vas valovi odnesu na mjesto spokoja', za "Lost tiger" 'u užarenoj pustinji vjetar je pomeo sve tragove', ili za jednu od najoriginalnijih večerašnjih kompozicija "Mirrors of fate", Igor je naveo na početku 'upoznajte svoju sudbinu u ogledalu duše'. Najave su zaista slikovito i poetski dorađene, možda nisu po svačijem ukusu, ali evidentno je da za ovakav stil kojeg njeguje band treba imati i ponešto mističnog romantičnog senzibiliteta koji je već dulje vrijeme deficitarni emotivni materijal na našoj popularnoj glazbenoj sceni, kako kod publike, tako i kod samih izvođača. Elem, Angel Of Fire pripadaju onoj struji rockerskih romantika koji snagu i inspiraciju crpe iz pozitivnog mraka, mada će im netko spočitati da se prvenstveno radi o refleksu na specifični gothic trend koji se periodički pojavljuje iz generacije u generaciju već više od 3 decenije. Kako god, gothic u bilo kojem obliku nikada nije 'passe' i neprekidno je na bilo koji način u trendu. A uostalom, oni ionako mnogo ne mare za kritiku onoga što im se dopada, na koncu konca, zašto i bi... Dovoljno su mladi da izaberu ono što vole. Tehnički su prema ponuđenoj svirci još uvijek band u razvoju, mada imaju sjajno sročene aranžmane od glave do pete, no nekako se još uvijek stiče dojam da to ipak nije ona željena čvrstoća koncertnog izraza kojem teže i kakav bi trebao biti. Jer primjerice, nakon solo točke mlađahnog bubnjara Vlad Vučete koji ima samo 10 godina i odsviranih kompozicija, tromije, hard-rockerske "Black horseman" s puno blues sintagmi, te spomenute"Lost tiger" i nešto laganije "Nightwalker" sa elementima progressiva uz melodične gitarske dionice, emitiran je novi promotivni video spot za singl "My call" (sa vrlo zgodnom video pričicom), nakon čega su istu izveli i uživo. Tu se jasno uočilo da su studijski daleko dotjeraniji i ispeglaniji što nije bio slučaj i sa svirkom uživo. Još uvijek postoje oscilacije i evidentne razlike, ali sasvim sigurno je za pretpostaviti da će rapidnim razvojem očvrsnuti i u nastupima uživo. Ovaj, hoću reći, djelomičnu krivnju za pomalo rezerviran nastup treba potražiti i u činjenici da im vjerojatno nije padalo na pamet da se otkače i razbaruše ispred vlastitih roditelja, a i nekih postarijih individua koje su se nalazile u publici. Vjerojatno će to sasvim drugačije izgledati pred neutralnom audijencijom kada se popije poneka čašica i kada otpuste kočnice... Daleko od toga da nešto nije štimalo, nemojte krivo shvatiti, ali ovaj band će kroz koju godinu funkcionirati daleko bolje, a nadam se i žešće, štoviše, metalnije, jer im većina pjesama po svemu imaju klasičan pop-format. Uz spomenutu "Mirrors of fate" koja je bezrezervno bila kulminacija večeri sa iznimno bogatim progressive/sympho aranžmanom gdje su uz gitare Magdalene Loborec i frontmena Igora dominirale klavijature Emil Zuccona, a pojavila se i solo dionica za basistu Vanju Pandžića, vrijedi izdvojiti iznenađujuću obradu starog new-romantics evergreena "Save a prayer" Duran Duran u hard-rock verziji sa poduplanim gitarskim solažama i dionicom koju vjerojatno pripremaju za moguće, ako ne stadionske, ono barem klupske ovacije. Meni osobno je jedino manjkao onaj čuveni gitarski solo Andy Taylora... Za sada, kako stvari stoje, Angel Of Fire su simpatičan, više MTV gothic pop-metal nego li ozbiljan hard-rock/metal sastav, kojeg trenutno podržavaju njihovi poznanici, a pravo stanje stvari će se vidjeti kada izađu pred daleko zahtjevniju publiku i suoče se sa pravim izazovima sirovosti, žestine i koncertne beskompromisnosti. Dakako, mnogo toga će reći i album čija recenzija se očekuje...

horvi // 06/05/2010