Dajmo caru carevo; bobu bob a popu pop; da bi reč rekel - kojom god od ovih i sličnih poslovica da se poslužimo, reći ćemo sljedeću istinu - Zagreb je zaslužio epitet meke za ostarjele pank glazbenike! Barem ako sudimo prema prvih pet mjeseci ove godine. Jer s njima nam je u grad došla i uistinu impresivna krema pank prdonja koji su pod stare dane odlučili uzeti kovčeg svog instrumenta u ruke, onako više turistički, i posjetiti sve te egzotične krajeve iz majčinih pričica za laku noć. Kada su ti isti prdonje, tamo prije tridesetak godina dok su još bili mladi, u naponu stvaralačke snage žarili i palili Evropom i svijetom, nekako su uvijek uspjevali zaobići ove naše divlje, balkanske krajeve, iako su se mnogi od njih kleli majkom da je ideologija kakva je tada dominirala našim kutkom svemira mnogo bolja i pravednija od njihovog nečovječnog kapitalizma zamaskiranog u krinku demokracije. Budimo iskreni i recimo da se situacija, kad je o malom, običnom radnom čovjeku riječ, nije bitno razlikovala ovdje od one na njihovom vrlom Zapadu; istina je također i to da je trava uvijek zelenija kod susjeda, ma koliko god netko konjskog dreka pobacao po svojoj tratini. Činjenica da nas ti ambasadori ljevičarskog bunta, a ovdje prije svega mislim na Micka Jonesa iz the Clasha i the Adictse, posjećuju tek sad, 20 godina nakon pada željezne zavjese i većine kose s njihovih glava, sada kada je EU kapitalizam svojim šengenskim lasom za vrat uhvatio većinu ex-socijalističkih zemalja, a i našu će uskoro, mogla bi potjerati suzu na oko i knedlu niz grlo nekom onodobnom studošu/revolucionaru koji je vjerovao da će koncert Clasha riješiti sve njegove probleme, od akni i napadaja kroničnog mucanja svaki put kad mu priđe ženska osoba, do tinjajućih socijalnih nepravdi i lažnog bratstva i jedinstva, no po meni je takvo sentimentalno plačipičkaranje za slavnijom prošlosti potpuno promašeno. Stari, kužim te, idole je uvijek najbolje progutati ujutro s bocom piva, a ne navečer s čašom gorkog pelina, ali što je tu je. Uostalom, današnji pelin je izvrstan (Badelov, ofkors - neplaćena reklama, molim lijepo), a i mnogi od idola su prilično dostojanstveno ostarili, samo što sad malo teže kontroliraju rad mjehura. Eto, meni nimalo ne smeta što se Mick Jones tek sada udostojio svirati u mom gradu, bitno je da je tu, niti su me takve crne misli tipa ''prošo voz'' mučile dok sam razjapljenih usta gledao odličan nastup Adictsa u Pauku, njihov premijerni na ovim prostorima. Kad kažem odličan, mislim jeben, žestok, brz, energičan, iskren, i bez greške. Stop. Prije nego što nastavim panegirik Adictsima, moram spomenuti i predgrupu, trenutačni ''it'' pank bend u Hrvata, Mašinko. Neka vas djetinjasto ime ne zavara, dečki praše izvrstan nabrijani punk-rock, od one melodičnije verzije, s dosta gitarskih solažica i vokalom a la Fakofbolan i sličnim, pjevam-o-onom-što-me-jebe tekstovima. I njima je to bio premijerni nastup, pa bi oni romantičniji među nama mogli tu večer opisati kao večer kada su stari pank borci (napokon) došli predati simboličnu štafetu našim malim pionirima da ovi nastave njihovu pravičnu borbu i održe strast panka na životu. Circle of life, jel, ta spika. Ajmo svi: hakuna matata, hakunaaaa matatatatatataaaaa… (Mašinko su okačili i album prvijenac na svojoj stranici, poslušajte ga: http://masinko.kristeboze.com) Moram zahvaliti organizatoru što je između Mašinka i Adictsa ostavio puš pauzu od dobrih sat vremena (neki mi uporno tvrde da je za to vrijeme svirala Gužva u 16ercu, ali ja na takve nebulozne tvrdnje samo odmahujem rukom i šeretski se smiješim) koja je dobro došla i nama nepušačima ali kroničnim ljubiteljima čašice, točnije onoga što je u njoj. Vratimo se sada, još jednom, zvijezdama večeri, jer Adictsi to uistinu i jesu, ponajviše frontmen Monkey. Čovjek je prava Lady Gaga panka, promijenio je najmanje tri šarena, over the top šljokičava kostima tijekom nastupa, što me, priznajem, malo iznenadilo, jer sam poput većine prisutnih očekivao da će biti odjeven u svoj klasični droogs look - bijele uske hlače, bijelu košulju, naramenice, crni polucilindar i crne čizme, preuzet iz Burgessove knjige, odnosno Kubrickova filma. Jedino je, po običaju, facu obojao bijelim krečom, kosu zalizao unazad, a usta iscrtao crnim ružem poput Jokera iz Batmana. Prikladno tome, uvodna stvar bila je ''Joker in the pack'', odsvirana tako ultrabrzo i ultražestoko, kao uostalom i svaka stvar nakon nje, da je publika na trenutak zastala zatečena, ali se već tren kasnije cijeli Pauk tresao od strahovitog poga. Nije me nimalo iznenadilo kada je, nakon četvrte ili pete pjesme popustila zaštitna ograda postavljena ispred pozornice (koji kretenizam!) i rulja je kroz nastalu rupu u barikadi nahrupila ljubiti noge Monkey-u i ekipi. Monkey-u također ide milijun pank bodova na smirivanju situacije i komunikaciji s redarima i organizatorom, ne znam da li sam ikada vidio da neki frontmen tako vješto moderira sve čimbenike jedne takve potencijalno zapaljive situacije. Karizma i iskustvo jednostavno sipe iz tog naizgled suludog, uvijek nasmiješenog lika, pa uopće ne čudi ta njegova hipnotička sposobnost upravljanja bendom i publikom. Osim u toj situaciji, između pjesama nije bilo govorancije i nekakvog blesavog dodvoravanja publici tipa ''You're the best audience, I love you, yeah, Zagreb, give it to me, yeah baby…'', pjesme su ispaljivali u rafalnoj paljbi. Za vrijeme cijele svirke Monkey je izvodio svakakve mađioničarske trikove, izvlačio girlande iz rukava i usta, bacao konfete u publiku, igrao se nekakvim čarobnim štapićima koji su se pretvarali u stručak cvijeća, samo sam čekao da izvuče zeca iz šešira ili ispali golubicu iz dupeta! Neupućeni, sjetite se onoga što Let 3 radi na pozornici i njihovih ludih obleka, nešto slično, samo više cirkuski je radio i Monkey. Prva pauza koncerta zbila se kad je pjevač pozvao djevojke iz publike da mu se pridruže na stejđu, što su ove, šiparice jedne zaluđene, učinile u rekordnom roku. Da ih je vragolan pozvao i u bekstejđ na porciju engleske kobasice, brijem da bi većina jednako oduševljeno pohitala. Grupni groupie zagrljaj na pozornici je definitivno jedna od scena koja se izdvaja iz mnoštva šarenih scena večeri, osobni favoriti su mi još i kada je cijeli Pauk pjevao ''You''ll never walk alone'' (suza na oko), zatim trenutak kad su gigantske gumene lopte na napuhavanje počele letjeti dvoranom i gađati ljde u publici u glavu i proljevati im pivo (ne, nisam konzumirao ništa osim gemišta, hvala na pitanju) i, naravno, ''Viva la revolution'' i delirij na bisu pred sam završetak nastupa. Nisam ljubitelj takvih izbora, uvijek sam ih smatrao pomalo bedastim i besmislenim, ali kad bih morao pred kraj godine izdvojiti pet najboljih koncerata, ovaj Adictsa u Pauku bi svakako bio među njima, ne samo zbog jebeno odsviranih pjesama, pjevačeva showmanshipa, cirkusa na pozornici i u publici, dobrog ozvučenja, izvrsne atmosfere, ludog poga, već prije svega zato što je jedan stariji pank bend na najbolji način naučio klince lekciju o tome kako se živi pank - zauvijek! Mislim da su im i gunđala s početka priče oprostila što nas nisu prije posjetili.

nenad lukač // 17/05/2010

> vidi sve fotke // see all photos