Nakon četvrtka i petka, dolazi umorna subota...

SUBOTA 12/06 - GITARE SU MELEM ZA UŠI

Jutarnji burek, kod braće Ibiši, kojeg smo tako slasnog i masnog smazali prije spavanja u našoj sobi, gdje smo bili gosti kod ZOMBIE STRIPPERS-a, benda koji tek dolazi, bio je svakako jedan od "off-hajlajta" ovogodišnje Hartere. Već dugo mi se nije dogodilo da idem spavati u zoru, probudim se u kasno poslijepodne, a prvu "jutarnju" kavicu ispijam u 16 h na Korzu. Isto tako, već dugo nisam pojeo tako dobar burek. A bio je tako dobar da sam jedva čekao drugo jutro da provjerim dal je stvarno bio tako dobar, ili je to bila samo kombinacija umora, alkohola i masnoće.

Iako ovo ne spada direktno u cijelu priču, morao sam je spomenuti jer nemojte otići u Rijeku a da ne odete na jutarnji burek kod braće Ibiši. Naime, na jutarnji jedino i možete, jer je tijekom cijelog dana njihova pekara bila zatvorena. No, s nastavkom našeg dana do večeri neću Vas zamarati. Neću Vam ni pričati koliko je pasalo bacanje u more, a neću Vas ni zamarati s detaljima oko toga kako smo se ni krivi ni dužni našli na tonskoj probi Prljavog kazališta, koji su tog dana imali koncert na Rivi, i kako smo večerali u istom restoranu gdje i poneki akteri Hartere.

A te večeri morali smo doći još ranije (21:30) jer su program na HHP-u otvarali labinski THE ORANGE STRIPS. A morali smo provjeriti da li je ono što ih je omelo na Mars festivalu bilo samo prolazno ili još traje. Srećom, bilo je prolazno, a Stripsi su unatoč malom broju ljudi, svoj set odradili junački i pritom se dobrano oznojili jer ako je vani bilo te večeri nešto ispod 30 stupnjeva, unutra je bilo nešto iznad 50. Klasičan set melaknoličnih gitarističkih balada na engleskom upotpunjen s nešto novih pjesama sličnog izričaja, među kojima se ističe, ponovo ponavljam Suffocate. Pjesma pršti energijom ko najbolja izdanja FRANZ FERDINANDA. Njihov set uspjeli smo ispratiti do kraja, a… …QUASARR su na TGP taman počinjali svoj set. I oni su kao i THE ORANGE STRIPS na Mars festu ostavili blijed dojam, pa im je ovo bila prilika za popravni i to na domaćem terenu. Već na ulazu u Harteru snimili smo grupicu od 15ak mladića i djevojaka svih obučenih u crno, za koje smo mislili da su navijači benda. Djelomično smo bili u pravu, jer oni su na prvih nekoliko pjesama bili raspoređeni u prvim redovima, te na taj način stvorili i dovoljnu kritičnu masu da se i bend ne osjeća usamljeno u velikoj dvorani. Da li zbog toga ili nečeg drugog, QUASARR su počeli odlučnije i bolje, te su na mene ostavili puno bolji dojam. Uz standardnu postavu doveli su i trio s violinama, što je pojačalo dojam, a na pjesmi Ti, ispostavilo se da su navijači prerasli u zbor i vrlo dojmljivo i snažno interpretirali pjesmu. Time su me do kraja oborili s nogu. Ipak, dvije su stvari ostale iste kao i na Mars festivalu. Jednu od njih ističem kao kritiku, a to je pretih vokal bek-pjevačice, koji bi trebao barem po mom skromnom mišljenju biti malo istaknutiji. Druga je čini se već dugo prisutna, a to je potpuni perfekcionizam u izričaju i izgledu benda, za što im stvarno treba skinuti kapu. Zbog zapanjenosti nad ovakvim izdanjem Quasarra, stigao sam samo na zadnju pjesmu MY BUDDY MOOSE, koja je bila obrada POGUES-a (Ghost of a Smile), no sudeći po reakciji publike, činilo se da je sve prošlo u najboljem redu. Svakako treba napomenuti da je već u ranijim satima subote, bilo izvjesno više ljudi nego u petak tijekom cijele večeri, a tako su i naši "ZOMBIJI" najavljivali, tvrdeći da je i prošlih godina subotama bilo više ljudi, opravdavajući to činjenicom da riječani više vole izaći u subotu nego u petak. Do početka FATHER-a ostalo je nešto minuta, pa smo bacili oko na "dućan" koji je bio siromašan što se tiče mercha bendova. Dan prije bile su samo DUBIOZINE "džidže", a danas su imali majice GARCIE i MODERATA, uz neizbježne LET3 majice. HARTERINE majice i ove godine su bile odlično dizajnirane i čini se da je prodaja dobro išla, a zamjerka je u boji. Samo crne majice nisu baš… Ostatak dućana bio je popunjen s unikatnim broševima, torbicama i svakakvim nakitom, sve odreda preskupim, bar što se mene tiče.

TBF na TGP-u i FATHER na HHP-u počinjali su u isto vrijeme. FATHER su također bili učesnici Mars festivla, a TBF smo vidjeli na večeri, pa sam se ipak odlučio pogledati FATHER, opet. I opet sam se uvjerio koliko su dobar i čvrst bend koji zna što hoće. Iako metal kao glazbeni žanr nije moj "par opanaka", FATHER imaju ono nešto što dozvoljava i neukom slušatelju da ih posluša. Neko mi je nekad spomenuo da su pjevačevi naj albumi nešto od FAITH NO MORE i ALICE IN CHAINS, pa možda tu treba tražiti te razloge. Uglavnom, još ću jednom napomenuti da njihova obrada Beatlesa Eleanor Rigby, zvuči bolje i uvjerljivije od originala. Iako je odmah nakon Fathera najavljen GARCIA koji svira KYUSS, ostalo nam je dovoljno vremena da počekiramo TBF, koji su baš bili na Šarenom artiklu, a pogled na Badovinčev goli torzo rekao je sve o atmosferu na TGP-u. Stoga smo odlučili sati šansu NOSAJ THING-u koji je trebao nastupiti nakon Josipa Klobučara na RBMAF-u. Doslovno prazna dvorana nije nešto što bi Klobučaru trebalo prirediti, al u vrijeme najavljeno za početak Nosaja, počelo se puniti, pa je Klobučar odlučio nas okupljene počastiti s još 20ak minuta svog seta. Svi su to stoički podnijeli, a čim je Nosaj počeo svoj set, rasplesali su se i raspametili u hipu. Eto, što znači dobar DJ. Nosaj je sigurno opravdao epitet jedne od zvijezda ovogodišnje Hartere, a ja sam otišao poslušati Garciu.

GARCIA PLAYS KYUSS je projekt John Garcie, frontmana kultnih Kyussa, koji je nakon dosta godina šutnje odlučio ponovo otpjevati pjesme sa sva četiri albuma tog benda. Da li zbog nostalgije ili zbog love, trenutno nije ni bitno, al ono što je izlazilo iz instrumenata pratećeg benda i iz mikrofona ispred Garcie definitivno nije bilo ono što bi nazvali "gažom". Iako me opus KYUSSa nije nikad oborio s nogu, ovako uživo čini se da bi se mogao malo pozabaviti s njim da vidim i čujem što sam proputio u životu. Srećom, u dvorani je bilo dovoljno poznavatelja opusa, koji su već na prve taktove svake nove pjesme davali znakove odobravanja što je Garcia odabrao baš tu pjesmu. Nije bilo vremena čuti Garcu do kraja jer se pripremao događaj večeri i to na TGP-u. KLAXONS su došli nadoknaditi svoj nedolazak prošle godine na isto mjesto, i bome su svoju ulogu favorita i opravdali. Njihov stil je moderan, a kroz pjesme se provlači stotine stilova pa ih je teško opisati i ubaciti ih u neku ladicu. Imaju i gitare i moćne basove. Bubanj rastura, a sintetičan zvuk širi se uvijek i stalno. Dvoglasno pjevanje, možda je ipak najkarakteristika bedna. Osim hitova s hvaljenog albuma "Myths of the Near Future", predstavili su i neke nove pjesme koje bi se trebale naći na albumu "Surfing The Void", koji samo što nije. Naravno, najveće ovacije pobrale su Gravity's Rainbow, Golden Skans i It's Not OverY et, koju su ostavili za bis. Nakon njih na Harteri ništa više nije bilo isto. Iako su uslijedili domaći surferi Bambi Molesters, elektro prvaci MODERAT i DIGITALISM ili DJ-i na RBMAF-u i u Elektro svetištu, čini se da se nakon KLAXONSa pomalo ispraznio prostor Hartere, a i mi smo već pomalo posustajali nakon ludog ritma koji smo si u te dvije večeri zadali. A da ne pričam da nas je još čekao i put do Zagreba. Subotnji rezime, a da sve stane u jednu prostu proširenu rečenicu bio bi - fine gitare pomiješane s elektronikom za pravu mjeru publike.

I prije samog kraja odlučeno je da se na Harteru vraćamo sigurno i sljedeće godine, a još kad smo potvrdili da kod braće Ibiši burek nije "fejk" nego je pravi, učvrstili smo svoja stajališta.

pedja // 16/06/2010

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Šteta što je MasterCard već trejdmarkirao izraz "Neprocjenjivo", jer bi ga mi zdušno predložili ogranizatorima Hartere da ga priljepe uz svoj festival.