Kako to obično biva u užim i širim krugovima, tijekom trajanja nekog događaja uvijek se nađe vremena za polemike i rasprave. Tako se i ovajput raspravljalo o tome što je festival a što nije. Niti sad želim raspravljati o tome niti se volim u takve rasprave upuštati jer smatram da je festival širok pojam, ovisno o tome tko ga i odakle gleda. No volio bih predložiti definiciju festivala, kakva se dosad još nije čula, pa ako Vam se svidi možete je koristiti bez naknade. Dakle, festival je mjesto koje ima vremenski ograničeno trajanje, a na njemu uvijek sretneš puno više poznatih ljudi nego na nekon koncertu, imaš puno više vremena za porazgovarati sa savakim od njih i uz sve to upoznaš i gomilu novih ljudi. Popratni sadržaj festivala su svirke. Prema toj definiciji MARS festival je pravi festival.
skunk anansie © saša huzjak
Također, uvijek se raspravlja i o organizacijskim propustima, no i tu bih samo konstatirao da je MARS festival na ovom mjestu održavanja položio ispit. Ako ga bude narednih godina na ovom mjestu, sve će se polako ispravljati poboljšavati i za koju godinu imat ćemo savršeno organizirani festival koji teče sam od sebe. Pred kraj ću dati poneku opasku ili sugestiju za sljedeću godinu a sad krenimo na "popratne sadržaje".
father © pedja
Dolazak na početak festivala radnim danom u 18 h za oca dvoje djece i ambicioznom suprugom koja ostaje do kasno na poslu prilično je nemoguća misija. Srećom supruga ima razumijevanja za moje potrebe, pa stižem taman na početak FATHERa. Propustio sam slovenske ESKOBARS i, nažalost, riječke GRAD. GRAD su mi odličan bend, koji pratim još od kompilacije "Rijeka-Paris-Texas", imaju dobar novi album, a uživo su posebno dobri. Dakle šteta.
FATHER sam gledao pred par godina na nekom MTV skupu i jako su me se dojmili. Već tada se vidjelo da znaju što hoće. Iako heavy metal nije moja muzika, Father su rijedak bend takvog usmjerenja od kojeg neću pobjeći. Šteta je zbog njihovog termina jer su oni trebali svirati neposredno prije Skunk Anansie, pa bi se i atmosfera za njih bolje zagrijala, pogotovo nakon izvrsne Eleanor Rigby i završne hm-disko poskočice kojoj nažalost nisam ulovio ime.
quasarr © pedja
Već sam dovoljno otkrio s tim što sam rekao da su
QUASARR bili sljedeći. Upravo im izlazi novi album. Promovirali su ga na veličanstven način u "rodnoj" Rijeci. Odakle su i Father i Grad... Ovdje su odsvirali gemišt novih i starih pjesama. Uniformirana sedmeročlana postava benda i furka na "art" dobro im stoji. Zvuče puno bolje nego u Aquariusu prije koju godinu kad sam nakon 3 pjesme doslovno pobjegao van. U vokalu se više ne osjeća toliko fasciniranost Urbanom, a muzika prati Editors/Interpol mračne svjetske trendove. No, ovo nije njihova publika i njihov teritorij, te se nakon par pjesama sve stopilo u jednu dugu i zamornu pjesmu. Možda jednom u nekonm drugom prostoru i u nekom drugom filmu srest ćemo se opet. Možda na Herteri. Kako se kaže, treća sreća.
Ah da. Ovo se sve događalo na tzv "Main stage-u" u dvorištu Jedinstva iza Močvare. Do tamo se dolazilo jednim uskim puteljkom koji se vrlo brzo zaštopao. Inače je livada prostrana, stejdž je bio pristojno velik a zvuk je bio odlično podešen.
the hendikeps © pedja
Trčim unutra u Močvaru gdje je bio postavljen "Močvara na Marsu" stejdž i gdje su upravo počinjali
THE HENDIKEPS. Oni su "next big thing" u Hrvata. Striček i teta pjevaju, a jedna cura i četiri dečka sviraju. Neki simpatični indie pop. Nekako mi se u zadnje vrijeme čini da je krenula navala bendova inspiriranih britanskim indie pop-om i to mi se sviđa. Pjesme su im vesele i kratke, jedino me se PIXIESi nisu baš dojmili. Ženski vokal je bio pretih za jedan takav experiment.
Ne stižem ih pogledati do kraja da se mogu namjestiti za SKUNK ANANSIE vani. Zato i propuštam HEMENDEX. Njih sam gledao nedavno na Žednom uhu, a vjerojatno ću uskoro opet negdje drugdje.
skunk anansie © saša huzjak
Popunjenost livade pred glevnim stejdžom je prilična, no ima se mjesta i za disanje i za ples. Na ulazu u livadu je stiskavac, ali što dalje se ide od tog ulaza to je više mjesta. Atmosfera je užarena, a
SKUNK ANANSIE kasne prilično od stanice i kad konačno počinju zvuk je neprlično loš. Tijekom prve pjesme tonac sređuje stvari i dalje ide sve po špagi. Na turneji promoviraju "best of" kompilaciju. Kaj ćeš bolje. Samo stojiš i brojiš koliko njihovih pjesama znaš i koliko uopće imaju odličnih hitova. Selling Jesus, Charitiy, 100 Ways to be a good Girl. I Can Dream najviše volim. Stvarno rasturaju. Bilo je tu i novih pjesama. My Ugly Boy mi se jako svidjela. Onako je rokerska, a Skin na njoj svira gitaru. Ona stvarno nema glas nego glasčinu. Pjeva, skače po stejdžu, viče, skače na publiku, a bend rastura.
Nakon Everyday hurts, zaključio sam da su odsvirali sve što su trebali i odlučio sam otići poslušati VUNENY. I tu je nastala definicija otpočetka texta. Nisam uspio doći do njih. A planirao sam i do Jedinstva vidjeti DJ-e na tzv. NET stage-a. Nisam ni do tamo došao. Sreo sam neke ljude koje dugo nisam, neke koje sam vidio nekidan al nismo stigli popričati, s nekima sam se netom upoznao i krenula je priča, koja je čini se bila zanimljivija od gledanja bendova. Priča o ovogodišnjim festivalima, bendovima koji sviraju i koji bi htjeli svirati na njima, rasprave o prijateljskim portalima pa čak i nekim terapijskim surandicima i već su prošli i VUNENY i SKANK ANANSIE. Ljudi su počeli pristizati kroz onaj mali prolazić i pričali su zadivljeno o Skin koja se bacila na publiku i bila odnešena do mix pulta, pjevala od tamo i vraćena bila natrag. Stvarno nešto za vidjeti!
atlas sound © pedja
Sve to je ujedno bio i znak da će uskoro početi ATLAS SOUND. Možda čak i glavni razlog mojem nazočenju na ovom festivalu.
ATLAS SOUND je u stvari Bradford Cox, lider američke indie grupe DEERHUNTER. Ovo mu je side projekt, a prošlogodišnji album "Logos" spada u jedno od najboljih ostvarenja prošle godine. Iako je na albumu odsvirao sve sam, nadao sam se da uživo ima pratnju, međutim na stejdžu je bila postavljena samo stolica, jedan mikrofon i gomila efekata. Bradfor Cox je Neil Young dvadesetiprvog stoljeća. Akustična gitara, na vratu usna harmonika i njegov vokal, a sve to prolazi kroz bezbroj efekata kako bi dobio zamršenu i komplexnu ambientalno-experimentalnu glazbu. Sam Cox boluje od Marfanovog sindroma što uzrokuje njegov sablasni izgled. Zbog njega je tako visok i mršav, a ima i dislokaciju jednog oka, čemu su se oni u prvom redu mogli i sami uvjeriti. Nakon prvih poteškoća s efektima, krenulo je sve na bolje, međutim koliko je opuštajuća njegova glazba na cd-u, toliko je naporna za slušanje uživo pa su uskoro i oni malobrojni koji su ušli u Močvaru da ga čuju izašli van. Vjerojatno u nekom drugom okruženju i u nekom drugom prostoru, ATLAS SOUND bili bi rasprodani i slavljeni.
the orange strips © pedja
Kratku pauzu do
THE ORANGE STRIPS-a proveo sam s Hadžom, Valdetom, pjevačem istih, i njegovom boljom polovicom, pričajući o svemu i svačemu, no Valdeta je najviše pogodilo što nas dvojica nismo znali tko je ispao iz šoua Hrvatska traži zvijezdu. Mi smo mu ponudili zamjenu u obliku Eurovizije, al nije bio zadovoljan. Uz te misli u glavi i male tehničke poteškoće na početku seta, započeli su svirku. THE ORANGE STRIPS jedan su od najkvalitetnijih hrvatskih bendova, no čini mi se da ovo nije bila njihova večer. Da li zbog prekasnog početka, muzike koja je dopirala iz dvorišta od strane DJ-a i dekoncentrirala ih ili HTZ-a, činilo mi se da "nisu unutra" i da su bili spremni za otići doma, što prije. Predstavili su i par novih pjesama, od kojih je Suffocate novi globalni hit za koji se nadam da neće ostati na razini dosadašnjih njihovih globalnih hitova kao što si Kissed a Girl ili Song Without a Hero.
Nakon njih nisam imao snage poslušati, žestoke GOOD DAY TO DIE, a bome niti još jedne riječane tzv. "iznenađenje večeri" LET 3.
Sve u svemu kad skupim i razmislim, ovogodišnji MARS festival je uspio u svim pogledima. Sljedeće godina treba neke stvari dovesti u red, a ja bih odmah predložio sljedeće. Da se dodaju bar još dva štanda s nekom klopom tipa hot-dog ili tako nešto, jer onima koji su došli u 6 popodne i ostali do jutarnjih sati, unatoč hranjivost pive to sisgurno nije bilo dovoljno. Također, smatram da je tzv. "Četvrti stage" u dvorištu Močvare za vrijeme svog trajanja samo radio gužvu u tom dijelu i stvarao neprilike bendovima koji su svirali unutra u Močvari.
pedja // 31/05/2010
> vidi sve fotke // see all photos