Eto, došao je i prošao taj grandionzno najavljeni koncerti svima nam omiljenih Real Mckenzies.
Moj frend ih opisuje vrlo kratko, odmahujući rukom, uz riječi "Boli me briga za američke Kanađane koji si briju da su Škoti!". No, Real Mckenzies su zapravo mnogo više od pukih gastarbajtera koje tišti čežnja za domovinom.
Podsjetimo se, nastupili su u Zagrebu 2004. Prvi put, hrvatska publika je poludjela za njima i otad nas redovito posjećuju gotovo svake godine. Hrvatski punxi (i srodni) se neobično žestoko lože na takozvani "celtic punk", Dropkick Murphys i Flogging Molly su kod nas veoma popularni. Iako bih se usudio reći da im Real McKenzies tek pomalo sliče, mekan zvuk gajdi koji služi kao podloga brzom ritmu bubnjeva i rifovima električnih gitara definitivno je zaludio većinu koja je uopće Real McKenzies ikad čula. Bend je, tek toliko da se zna, tijekom svoje 15 godišnje karijere dijelio binu s mnogim velikim bendovima (Exploited, Rancid, NOFX, Lagwagon, Spierdalaj;). Ovaj zagrebački koncert padao je baš na nedjelju, sveti dan gospodnji kojeg smo, eto obilježili pogom i blagoslovili jeftinim pivom po kojem je KSET nadaleko poznat.
jolly rogers © jelena purić
Tek u zadnji čas doznalo se da će jučerašnja večer imati i svoju uvertiru i vidu predgrupe lokalnog karaktera - riječ je o dobro poznatima Jolly Rogers, bendu koji praši celtic punk po hrvatskim bespućima i mnogim našim sugrađanima, koji nisu imali sreću da se rode u Irskoj/Škotskoj, dočaravaju svojom svirkom kakav je to zapravo osjećaj nositi kilt i plesati na živahnu muziku ponešto drugačiju od melosa Halida Bešlića i sličnih krasota specifičnih za naše podneblje. Ovo mi je prvi put da sam gledao ovaj bend, inače iz Zagreba. Dečki su svirali neke obrade Poguesa, Murphysa, dakle klasika, no dodali su i malko originalnosti pa su u celtic stilu otrpašili i "14 palmi" drage mi Daleke obale. Nije im strana ni western muzika, pokazali su odsviravši "Cotton-eyed Joe". Na kraju su odsvirali neku, koliko mi se čini, autorsku stvar, pozivajući publiku u prve redove jer se snimalo za jubi tubi.
realmckenzies intro © jelena purić
Nakon njih nastaje pauza u kojoj se KSET dobrano napunio, ne znam da li je koncert rasprodan ali unutra je bilo po mojoj procjeni oko 250 ljudi. Dečki iz Real McKenzies popeli su se na binu i zborno otpjevali uvodnu pjesmu. Prema onom koliko ih znam, ovog puta je s njima bio novi gajdaš (stari je bio neki plavokosi, ko Conan barbar). Nakon otpjevane intro pjesme, krenuli su sa skladbom Chip i službeno je počela fešta. U sat i pol svirke bend je zbilja napravio fenomenalnu atmosferu, mislim da nikom nije bilo žao što je prisustvivao koncertu. Ples nije prestajao, ljidi su stalno skakali na popularni "stage diving", čaše su letjele naokolo, ljudi su bili mokri od znoja, piva.. Ma ludnica! Jedino bendu zamjeram dvoličnost - urlali su na sav glas "Hey, hey! We don't discriminate anyone!", no pokazali su da su cure bez problema mogle na binu, dok su dečke brutalno odgurivali natrag u publiku. Nije baš fer, al ajde. Mene se ne tiče, ionako sam stajao postrani i nisam imao namjera pentrati se po pozornici. Što se tiče repertoara koji je odsviran, bilo je dosta starih pjesama (Drink the way I do, Get lost, Bugger off, Droppin' like flies, te moja omiljena Cross the ocean) ali isto tako i novijih, laganijih.
real mckenzies © jelena purić
E sad ne znam točno nazive, jer posljednji album McKenziesa nemam. No, iako laganije, pjesme nisu "kamilica", imaju tu neku svoju žestinu u himničnim napjevima, jednu od njih (staru 300 godina) vokal je posvetio svojoj baki, a kolegica mi veli da je primjetila kako je jedna od pjesama posvećena Glasgowu. Probao sam uzeti set listu na kraju svirke, zamolio sam frenda koji je bio na bini da mi je skine s bubnja. No, odjednom se pojavio bijesni bradonja u kiltu i počeo ga mlatiti jer je uzeo taj komad papira. Jednostavno nisam mogao vjerovati da netko iz benda (lik čak ni ne svira) može tako reagirati zbog set liste koju je uzeo netko od fanova iz publike. Taman kad sam mislio da sam sve vidio, doživim ovo. A eto, 100 ljudi 100 ćudi, 100 pankerica... Znate dalje. Ovaj incident na kraju ipak mi nije narušio pozitivan dojam koji je bend ostavio na mene svojom fenomenalnom svirkom. Pred sam kraj koncerta, na jednoj od posljednjih pjesama, gitarist se bacio u publiku s gitarom, te nastavio svirati nošen na rukama brojnih fanova. Uspio sam fotkati, pa evo nadam se da ta slika barem djelomično prikazuje kakva je to fešta u KSET-u jučer bila.
real mckenzies © jelena purić
Istaknuo bih da sam Real McKenzies gledao dvaput dosad - u Boogaloo 2007. i na DOF 2008. Oba koncerta bila su mi nekako mlaka, bend mi je izgledao kao nekakva blijeda kopija Dropkick Murphysa. No, jučer su zbilja razvalili. Dečki već danas sviraju u Novom Sadu, sutra idu za Beograd, preksutra za Sarajevo. Bogme, treba izdržati taj ritam, pogotovo ako svaku večer sviraju ovako dobro. Njihov nastup bio je odličan nastavak koncertne epizode koju su započeli Flogging Molly ovog ljeta - spadam u one koji se nadaju da će nas uskoro posjetiti i Dropkick Murphys... Dotad, Real McKenzies su itekako dobrodošli da svrate u Zagreb na povratku s turneje!
real mckenzies outro © jelena purić
matej perkov // 20/09/2010