home > mjuzik > Melana Chasmata

kontakt | search |

TRIPTYKON: Melana Chasmata (Prowling Death/ Century Media, 2014)

Kod legendarnog Thomas Gabriel Fischera redovito je bilo znatnih oscilacija i kad god ih je primijetio, odmah bi raspuštao bendove. Prisjetimo se, ranije su to bili Hellhammer, Celtic Frost i u 90-im Apollyon Sun. Sam je davno rekao da ne valja raditi nikakve greške ako bend više ne zna napraviti ništa novo i ako nema ideje. S njegovim četvrtim projektom Triptykon (gledali smo ih kao predgrupu Dimmu Borgir 28.IX 2010. u Boogaloo) uspješno se othrvao vlastitim povijesnim furkama i krenuo u novu avanturu. Globalno gledajući, ovako nadahnuti kreativni niz od tri uzastopna albuma odavno nije imao ako se računa i reunion Celtic Frost 2001. kada je objavljen povratnički album "Monotheist".

Njegov rad je staložen i miran, godinama skuplja inspiraciju, radi pjesmu gotovo takt po takt i tek onda kada osjeti da je materijal sazrio objavi ga. Ovaj drugi album Triptykona obiluje gothic/dark elementima njegovog temeljnog doom carstva i tek u rijetkim trenucima se odvaži u ekstreman black/death. Ponovno s poduljim opsegom (67 minuta) šiba kroz različite putešestvije maliganskih isparavanja, vlastite paklove, tuge, nemire, prevare, pogrešne korake, lutanja, ali katkad pokazuje i spremnost da se istinski zabavi unatoč činjenice da u originalu naslov albuma 'mελανά χασματα' (grčki) znači nešto vrlo blisko pojmu teške depresije što se u poetskim krugovima naziva 'duša crna kao tinta'. On se ovdje ogoljuje doslovno se boreći s vlastitim demonima (jako ljigava poštapalica) neprestano se gušeći u neredu vlastitog života kojeg ljuto i turobno personificira kroz nemogućnost izlaska iz vlastitih labirinta. Mada je uvijek žarko želio, pa i zaslužio da bude zvijezda pionira doom scene (sjetite se samo kako su ga nakon polusatnog zagrebačkog nastupa ispratili s povicima 'borgir' očekujući samo Dimmu Borgir koji su kasnili puna 2 sata), on je ovdje evidentno mnogo toga utkao iz privatnog života koji mu, kako izgleda, nije nimalo bajan. Ili je, pak, toliko dobar literat i poeta da iz udobnosti kućnog nepovredivog ognjišta Züricha umije napraviti tegobno mučne stihove koji su sušta suprotnost nekakvog idealnog života koji živi. Sjećam se da je na zagrebačkom koncertu bio vidljivo vedar i raspoložen, stalno s vražićkaskim osmjehom na licu punim ironije i podrugljivosti uživajući u 'jebanju matere' što je zbog Norvežana, carinskih pizdarija i kašnjenja opreme morao skratiti repertoar odsviravši samo 2 stvari Triptykona i ono što su svi očekivali - 3 pjesme sa starih Celtic Frost albuma, a to je za umjetnika njegovog kova, takoreći bio goli kurac.
[ Triptykon (predgrupa Dimmu Borgir), Boogaloo, Zagreb, 2010/09/28 ]

Triptykon (predgrupa Dimmu Borgir), Boogaloo, Zagreb, 2010/09/28

Odnosno, album u svojoj suštini ponovno prikazuje Fischera u odličnom izdanju znatno skrativši neke aranžmane koji su ranije znali dosezati i po 20-tak minuta. Čudnovato djeluje činjenica da je pjesme protkao 'pop' aranžmanima koje ionako mrzi, ali je istovremeno u svakome od njih ulio i neophodnu dozu ekstravagancije i premisa eksperimenata iz druge ruke što svakako nije rad koji bi se odslušao jednom i onda pospremio u nekakvu ropotarnicu. Evo, od same uvodne "Tree of suffocating souls" kombinacijom primjereno umjerenog black/deatha tek otprilike od treće i pol minute 'šalta' brzinu u sporije tempove i vrlo fini disonantni, čak i plesni doom sa zanimljivim psihodeličnim minijaturama i bogatim snagama riffova u kojima ne manjka niti space-rock elemenata. "Boleskine house" počinje sasvim neočekivanim legato akordima kao da je riječ o nekoj dark-rock pjesmi što ona ustvari i jeste: troma s izraženim disonantama, atmosferalijama, obrednim ritmovima Normana Lonharda i pratećim snenim vokalima basistice Vanje Šlajh. Tu se otkriva još jedna bitna pojedinost: za razliku od debija "Eparistera Daimones" (2010) ovdje nema elektronike i synthova, te cijela pjesma nalikuje kao nikad realizirani psihodelični post-rock The Cure s maksimalno odfrljenim distorzijama. A šta da se kaže: u ovoj pjesmi je sabijena sva snaga nekih starih aduta, pa i Pink Floyd koji su svoje veliko lice ostavili u 70-tim.

Redajući pjesmu po pjesmu, a samo ih ima 9 s obzirom na minutažu, ovdje dočekuju neki od najboljih riffova još od vremena Black Sabbath u tromoj pjesmi "Altar of deceit" s izraženo grubim i osornim Fischerovim vokalom, ali i nevjerojatnim solažama koje odvode u sasvim drugačiju dimenziju. Ozzy kakav god da je bio, nikad nije imao ovakav snažan stav, takoreći, bebica je spram Fischera u vrlo bliskom fahu. Isto se može reći i za "Breathing", također jako sporu kompoziciju, doduše u uvodniku, ali ima nekih urnebesnih dionica, kao i abnormalno mračnih vokalnih mantri poput gregorijanskih napjeva. Ili još bolje rečeno, onih tibetanskih grlenih, onih koje su došle negdje duboko iz stomaka pretvarajući se u točno trećoj minuti u thrash-metal koji je kasnije potenciran s nevjerojatnim 'šaltanjem' brzine u ekstremno brutalan deathcore! "Auroræ" je ponovno neočekivani komad, dakako ovaj puta posve lagan i plesnog ritma kao da se ekipa samo na jedan 'klik' prebacila u The Cure fazu 80-ih kada je Robert Smith nesvjesno stvarao post-rock. Ovo dakako meni osobno puno bolje zvuči, nabijeno je distorziranim basovima i jako ugodnim staccatima gitare, a pjesma je skroz u gothic maniru kojeg bi bez ikakvih primisli potpisali svi gothic/indie-rock bendovi na svijetu. Fischer ne vrišti, već je prirodno mračan, čist, većinom u naracijama i baca cijelu stvar, nevjerojatno, u shoegaze zadovoljavajući i s tretmanima tremola! Tek u "Demon pact" se osjećaju sitni duhovi elektronike i ponešto samplova, ali pjesma je vražji obračun sa samim sobom funkcionirajući na razini prokleto teškog industriala s kojime se Triptykon definitivno odvaja od bilo kakve doom scene. Moćno, mračno, morbidno, atmosferično i odlično komponirano djelce od 6 minuta s 'Laibachovskim' vokalom.

Da Fischer ima strašno dobar šmek spajanja bluesa, dooma i post-rock/metala svjedoči "In the sleep of death", ubjedljivi fokus ovog albuma jer je utkao abnormalnu dozu monotonije s punim dramatičnim izazovom. Ovo jednostavno nije onaj Triptykon s prvog albuma, definitivno i pronađe se ovdje nekih elemenata povratničkog Celtic Frost "Monotheist". Najdulja "Black snow" (12 i pol minuta) doima se kao produžetak debija, kao jedna od pjesama koja nije stala na njega, a sad je konačno dorađena i dotjerana, te u ovom kompleksu nekako ne odgovara zbog sludge tretmana, ali tko će ga znati... Kod Fischera su uvijek inovacije u igri. Završna "Waiting" je prepuštena lijepoj i mladoj Vanji Šlajh koja dream-pop vokalom i bas gitarom lebdi poput nove princeze teškog zvuka uz odašiljanje šaputavih Fischerovih vokala koji se vrlo brzo pretvaraju u grlene figure nastavljajući sitan elektronski vez ambijentalija uvlačenjem u post-psycho Pink Floyd vrsnim staccato gitarama i žestokim ubodima obrednih taktova ponovno podsjećajući na neku čudnu foru, na industrial, pa čak i na neo-folk.

Sve ove kombinacije, metamorfoze i različite konfiguracije relativno jednostavnih obrazaca u kojima se giba Fischer, a neki bi rekli i bezuspješnoj rastrošnosti talenta govore o njegovoj osnovnoj ljubavi - usavršavanju stila i žanra kojim se bavi već 3 decenije. On iz mora bendova, bolje rečeno švicarskih Alpi vozi najsporiju disciplinu koju tek ubrza na ponekoj krivini ili nepravilnoj konfiguraciji terena ne hitajući da poput Pirmina Zurbrigena dođe do postolja po 20-30 puta. Njegova je ljepota u artističkom dizajnu, finoći i grubosti koju istovremeno plete ne očekivajući povike razjarene gomile 'Metallica' ili 'Dimmu Borgir'.

Fischer je jak kreativan individualac, bez ikakve sumnje i napravio je veličanstven glazbeni rad koji se odupire starenju koncentrirajući osnovnu energiju za 'penzionerske dane' koji još nisu na pomolu. Uskladio je niz stilova preko svojeg doom temeljca prošetavši kroz prošlost koja je tekla mimo njega i uspio napraviti takoreći iz seconhand odjeće jedan sasvim novi modni kroj koji mu jako dobro pristaje, te se u njemu snalazi poput manekena na modnoj pisti. Budući da niti sami fanovi nisu znali šta uopće očekivati od Triptykona, a osobito od njihovog debija koji je ostao pomalo u sjeni reuniona Celtic Frost i njegovih starih bendova, "Melana Chasmata" potpuno vraća povjerenje u ovog prosjedog vražićka da je spreman i sposoban nastaviti održavati visoki autorski legitiman standard, te da se od njega može očekivati još štošta interesantnoga, kako stvari stoje, tek za 3-4 godine.

Naslovi: 1.Tree of suffocating souls, 2.Boleskine house, 3.Altar of deceit, 4.Breathing, 5.Auroræ, 6.Demon pact, 7.In the sleep of death, 8.Black snow, 9.Waiting

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/05/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*