Napokon sam čula kako zvuči zlo. Ime mu je Sunn o))). Ne znam točno kako da opišem što vas sve obuzima dok gledat i slušate Sunn o))), ali pred kraj koncerta više nisam bila sigurna gdje je izlaz iz dvorane, gdje sam ja, gdje je pozornica, gdje su mi frendovi... Bila sam svjesna samo Malefica koji je vrištao u dimu, i obuzimao me neki neugodan osjećaja da će mi, ako koncert još potraje neko duže vrijeme, početi curiti krv iz nosa.

A počelo je prilično bezazleno. Kad smo ušli u Pauk svirale su Spice Girls i Novi fosili (zlo svoje vrste), i ništa nije davalo dojam da se sprema koncert za koji su svi rekli da će biti toliko glasan da treba ponijeti čepiće za uši. Ja ih naime nisam uzela jer mi se nije dalo ići do ljekarne, a i prevladalo je moje ''moš mislit čepići, pa na koliko sam tona glasnih koncerata svih vrsta već bila'', ali su skoro svi ostali svoje uzeli. Čak štoviše, prva stvar koju su me pitali kad sam ušla je bila: ''Jesi uzela čepiće?'' uz demonstraciju istih.

Prvo su svirali Earth. Na stageu su osvanula dva gitarista, trombonist i bubnjarka. Cijeli koncert sam se morala podsjećati da su Earth iz Seattlea, a ne iz Texasa, jer gledajući Dylana Carlsona s njegovom šiltericom, u crvenoj košulji, s pivskim trbuhom i tendencijom prodaje sačmarica suicidalnim narkomanima, stvarno mi je izgledao kao netko iz Teksasa. A ni glazba koju su svirali nije puno pomagala. Doom/post rock križanac mi je zvučao vrlo pustinjski. Earth su se držali zadnjeg albuma ''Hex'', što je pri kraju koncerta postalo lagano zamorno i jednolično. Ali šta je, je, glazba Earth stvarno pogađa u srce. Evo, ja umalo dobila aritmiju od bas bubnja.

Nakon malo više od sat vremena svirke Earth su završili i iz zvučnika je zagrmila ''Carmina burana''. Taman kad smo se prestali smijati i bacati šale na račun tog prijelaza, uši nam je proparao najcrnji necro-black-death-zli metal koji sam čula. DJ je ovoga puta bio tonac kojeg su Earth i Sunn o))) doveli sa sobom.

Onda sam na pozornici ugledala zid od osam metara pojačala. I tada me uhvatila blaga panika poradi mogućeg oštećenja sluha. Što sam više gledala u mrak na pozornici i zlokobne crvene točkice koje su kroz gusti dima svijetlile s pojačala, to me hvatala sve veća i veća potreba da si naguram papirnatu maramicu u uši. Kad sam vidjela da svi oko mene nataknuli svoja ušna pomagala i ja sam pokleknula.

Skoro točno u ponoć, nakon 45 minuta pauze, konačno su izašli Sunn o))). Dok su se pomaljali iz mraka, kroz dim, u crnim haljama, s kapuljačama, izgledali su kao Nazguli u Jacksonovoj ekranizaciji 'Gospodara prstenova', samo što su umjesto mačeva uzdignute ispred sebe držali gitare. Dvorana je toliko vibrirala da sam par puta bacila pogled prema stropu da se uvjerim da sve još stoji na mjestu i da mi neće komad krova ili reflektor pasti na glavu. Nježnije dušice su nakon prvih nekoliko minuta spas potražile u predvorju Pauka. I nisu se vratile.

Ne znam da li je moguće opisati scenski nastup Sunn o))). Riječi koje su meni padale na pamet dok sam ih gledala su bile: zlo, Nazgul, Lovecraft, Mordor, crni monolit... Jesam li rekla: zlo? I taman kad smo se svi uljuljkali u brujanje i začudnu koreografiju spodoba s gitarama, koje su se jedva nazirale u mraku kroz sav onaj dim, za mikrofonom se pojavio Malefic (Xasthur), isto u crnoj halji, s corps paintom, i počeo vrištati. Jesam li rekla: zlo? Neopisivo nešto! Čini mi se da sam od sveg tog vibriranja pala u trans. Na kraju sam se našla skoro u prvom redu, totalno izgubljena i pogledom fiksirana na Malefica koji je gotovo 45 minuta mirno stajao i i pomicao se samo da bi u grču ispustio još poneki neljudski krik.

Nakon više od sat vremena, bez ikakve pauze, koncert je totalno naglo završio. Odjednom su se ugasila svjetla i nastala je potpuna tišina. Totalni šok za osjetila. Nakon toga Sunn o))) su se došli pokloniti publici i više se nisu vraćali.

Nekako sam se dokopala izlaza i jako se razočarala kad sam saznala da nema za kupiti girlie majica size s. Pa mislim stvarno! Kakve su to girlie majice onda? Ali to je bio jedini minus. Sve ostalo je bilo totalno nadrealno i prekrasno. Dok sam se spremala doma oko mene su prolazili ljudi, vrlo šarolika postava publike, s upaljenim svijećama koje su za uspomenu uzeli s pozornice gdje su gorjele tijekom koncerta. Ja sam uzela plakat. Čak su ih i lijepo zarolali i spakirali. Lijepi plakati, a i lijepa gesta organizatora koji ih dijeli na svakom SC koncertu.

ana // 08/03/2006