FEMI KUTI & POSITIVE FORCE u Zagrebu. "Afrobeat" u izvedbi njegova izravnog baštinika. Protagonistov otac FELA ANIKULAPO KUTI neprijeporni je začetnik toga pravca prije više od 30 godina, i dok se osebujni Fela (kojega je na koncertima redovito pratio njegov harem) nagledao nigerijskih zatvora, sin je, kako to obično biva, ipak ponešto naučio pa je od oca preuzeo više onoga što bi mu moglo donijeti koristi nego problema. "Afrobeat" je zapravo najlakše opisati kao spoj tradicionalnih afričkih ritmova hipnotizirajućeg učinka s tipičnim jazz pasažima i eskapadama solista uz povremene militantne pokliče koji bi, lišeni glazbene pozadine, bez problema mogli figurirati kao politički govori nekog lokalnog oporbenjaka. Ništa u toj glazbi nije umjereno: od zvučne slike prebukirane udaraljkama, preko trajanja skladbi od prosječno petnaestak minuta, eksplicitnih političkih poruka pa do broja glazbenika uključenih u takvu melasu. Femi Kuti nam ih je priušio petnaest. Nije Femi toliko radikalan kao pokojni mu otac, no par opaski na račun rascvjetale afričke korupcije, manipulacija s AIDS-om i inih lokalnih zanimljivosti jasno odaju do znanja da on ne želi biti tek puki zabavljač. No, s druge strane, njegova najpoznatija skladba Bang, Bang, Bang, iako čovjeka asocira na nekakvo drugo pucanje, eksplicitno govori o seksu, na način, o Bože, na koji samo Afrikanci i Afrikanke mogu govoriti. Čitav petnaestoročlani band apsolutno je podređen Femiju i njegovoj karizmi. Tu drže vodu usporedbe s odnosom, primjerice, Marleya i Wailersa ili Jamesa Browna i njegovih bandova. Osim što skače sprijeda i straga, Femi uspijeva pjevati, svirati saksofon (no više lirskim nego robusnim stilom svoga pretka) i klavijature, a permanentni "guzotres" ženskog dijela ansambla čini pozornicu epicentrom movinga koji se širi sveudilj u valovima. I istoga trenutka kada su dečki i cure nagrnuli na "stage" i začeli taj moving, nogle su nas izdale. Volio ti to ili ne volio, i koliko god za sebe mislio da si distancirani Europejac, uz takvu glazbu ne možeš biti tek puki promatrač, jer ritam i vibre koje dolaze s pozornice naprosto te melju i tjeraju te na opuštanje (opuštanja je uokolo bilo i na druge načine, ponajviše uz pomoć učinaka herbalnog podrijetla). Pitanje je doduše kako je to utjecalo na jarunsku riblju populaciju, no mislim da od doista brojnih posjetitelja nitko nije kući otišao nezadovoljan. Nije nebitno da je koncert bio humanitarnog karaktera. A nije nebitno ni da će ovakvih koncerata biti još.

koki // 15/07/2002